fbpx

Neponovljivi momenat jugoslovenske betonske utopije

jugoslovesnka arhitektura moma ravnikar

Photo: Valentin Jeck
Edvard Ravnikar, Trg revolucije - danas Trg republike, 1960-74, Ljubljana. Pogled na Trg, kolekcija MoMA, 2016.

Ako je izložba MoMA-e pravovremena, to je zbog toga što smo izgubili svaki osećaj za to kako bi mogla da izgleda ravnoteža između društvenog i individualnog. Za one koji su zainteresovani za oblike direktne demokratije ili narod, Jugoslavija ostaje zanimljiv primer. Iznad svega, izložba nas podseća da dizajn može biti sredstvo društvenog napretka.

Iza Historijskog muzeja BiH u Sarajevu je kafe po imenu „Tito“. Unutra, bronzana bista Josipa Broza Tita predsedava crvenom prostorijom ukrašenom vojnim predmetima iz perioda Drugog svetskog rata. Abažuri su napravljeni od vojničkih šlemova. To je zabavno, ali prilično kičasto mesto za najfiniju i najuređeniju modernu zgradu u gradu. Nekad poznat kao Muzej revolucije, objekat se sastoji od mermerne ploče koja izgleda kao da pluta iznad uglačanog prizemlja. Završena je 1963. godine, dizajnirao ju je Moris Magaš zajedno sa Edom Šmidihenom i Radovanom Horvatom, u međunarodnom stilu.

Danas, zgrada je daleko od svog najboljeg izdanja. Ta mermerna fasada je kao osmeh pun okrnjenih zuba. Videvši da se zgrada sporedno pojavljuje na izložbi „Ka betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948–1980“ u muzeju Moderne umetnosti u Njujorku (MoMA), moja prva pomisao bila je da će možda vlast u Sarajevu konačno razmotriti njeno obnavljanje. To bi bio srećan ishod, ali ovde su ulozi veći. Za kustose, cilj je da jugoslovenski modernizam nađe svoje mesto u arhitektonskom kanonu (za čije je stvaranje, na kraju krajeva, MoMA učinio više nego bilo koji drugi muzej). Iako nema sumnje da izvanredni doprinos socijalističke Jugoslavije zaslužuje to mesto, takođe postoji i rizik da istinski značaj te arhitekture nije u potpunosti shvaćen.

Dok čitate naširoko pozitivne kritike, biće vam oprošteno što mislite da je pravovremenost izložbe povezana sa činjenicom da smo usred punog naleta oživljavanja brutalizma. I istina je da nostalgija za sirovim betonskim površinama iz šezdesetih i sedamdesetih godina preplavljuje Instagram fidove, knjige na pomoćnim stočićima i muzičke spotove. Sama izložba to naglašava nizom naručenih fotografija Valentina Jacka, koje se baškare u flekavom betonu i sivom nebu. (Nema veze što smo u južnoj Evropi ovde, okruženi Jadranom.) Ono što promiče pri posmatranju ove izložbe kao stilski moderne je politički sadržaj. Ako se brutalizam danas ponovo zavoli zbog svoje masivnosti i iskrene primene materijala, takođe se tako usko povezuje sa društvenom demokratijom, da biti nostalgičan za jednim znači biti nostalgičan za drugim. U slučaju Jugoslavije, postoji isto toliko razloga da ispitamo svoje novonastalo interesovanje, jer je arhitektura izrazila jedan od velikih političkih eksperimenata modernog doba.

Jugoslaviju je definisala njena zlatna sredina. Osnovana nakon Drugog svetskog rata, Federativna Narodna Republika Jugoslavija je možda počela kao komunistička država po sovjetskom modelu, ali 1948. godine Tito se razišao sa Staljinom i počeo da preoblikuje državu na manje etatistički način. Iznedrio se politički entitet koji nije bio ni totalitaristički komunizam ni kapitalistička demokratija, već nešto između – što bi moglo da se nazove tržišnim socijalizmom. Osnova ovog socijalizma na „treći način“ bilo je „samoupravljanje radnika“. Tito je bio anti-Staljin, liberalni decentralizator koji je verovao u „odumiranje države“. Samoupravljanje je značilo prebacivanje određene količine moći u radničke kolektive – ne samo u fabrike već u sva preduzeća, čak i arhitektonske studije. Možda jeste bila jednopartijska država, ali je takođe bila i do tada najtrajniji napor da se postigne narodna samouprava.

I tako je Jugoslavija bila ova čudna komunistička država sa tržnim centrima, pristojnim životnim standardima, relativnom jednostavnošću putovanja, i britanskim komedijama na televiziji. To ne znači da je bila utopija – na kraju bi propala pod pritiskom kontradikcija i endemskih etničkih podela- ali nije bila ono što prosečni Amerikanac misli da je “komunizam“. To što je ovaj socijalizam „trećeg puta“ preživeo do osamdesetih godina verovatno je imalo veze sa činjenicom da je bio oberučke prihvaćen a ne nametnut od Sovjeta, kao što je to bio slučaj u ostatku Istočne Evrope, delom zbog toga što su jugoslovenski partizani uspeli da oslobode zemlju od nacista bez mnogo potrebe za pomoći od Crvene armije.

Taj vojni uspeh, uz cenu od milion mrtvih, takođe je jedan od razloga što je jugoslovenska arhitektura počela da privlači širu pažnju. Godine 2013, fotografije spomenika, uglavnom borbi protiv fašizma, počeli su da se šire kao šumski požar širom interneta koji voli arhitekturu. Ovi apstraktni, smelo izražajni spomenici, od kojih su na hiljade bili tačke po jugoslovenskim selima, gledani su razrogačenim očima, kao da je neka izgubljena civilizacija odjednom iznedrila novi arhitektonski jezik. I istina je da su mnogi talenti Jugoslavije, uključujući umetnika Vojina Bakića i arhitektu Bogdana Bogdanovića, bili uključeni u stvaranje ovih izvanrednih pejzažnih radova. Nije ni čudo što su ih smatrali neobičnim. Ali oni su takođe bili i eksplicitno jedna ikonografija izgradnje nacije, tačke kolektivnog ponosa i solidarnosti. Poučnija za današnju situaciju – kada je arhitektura potpuno privatizovana – je arhitektura samoupravljanja.

Rečima Edvarda Kardelja, glavnog teoretičara samoupravljanja, sistem je ponudio „duboku kulturnu i etičku revoluciju … preobražavanje celokupne svesti radnog čoveka.“ Imajući u vidu da je Jugoslavija bila nerazvijena, uglavnom zemljoradnička ekonomija pre rata, zadatak da se rekonstruiše i modernizuje nije bio fizički već mentalni. Nije se moglo osloniti na radnike da se samoupravljaju a da se ne obrazuju. I tako je jedna od ključnih niti rekonstrukcije bilo školstvo, od obdaništa do takozvanih radničkih univerziteta. Do 1959. bilo je sto dvadeset devet takvih univerziteta, od kojih je najbolji bio u srcu Novog Zagreba, u prestonici Hrvatske. Projektovali su ga Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan, i bio je savršen primer modernističkog stila. Ali, povrh toga, omogućio je veliki niz aktivnosti u fleksibilnim i prohodnim prostorima – nije tu bilo ničega krutog ili dogmatičnog. Tito je bio dovoljno impresioniran da je 1963. godine, kada su odnosi sa SSSR-om malo omekšali, tamo doveo Hruščova da se pohvali dostignućima svog nesovjetskog socijalizma. (Rus je bio čvrst: “Radnici treba da ostanu na klupi u fabrici“, usprotivio se.)

Ovaj napor ka obrazovanju uključivao je kulturne centre i muzeje. Neki od njih bili su genijalno originalne interpretacije ovih tipova zgrada, kao što je predivni Muzej savremene umetnosti u Beogradu, delo Ivana Antića i Ivanke Raspopović. Sagrađen u obliku poređanih kristala sa krovnim prozorima na ćoškovima, bio je upečatljiv simbol verovanja države u modernu umetnost i arhitekturu. U početku, a posebno nakon izbacivanja Jugoslavije iz Informbiroa 1948, vlasti su odbacile socrealizam koji je bio usvojen u SSSR kao nepodoban da predstavlja progresivno društvo. Struje evropskog i američkog modernizma su uplovile, i jugoslovenske arhitekte, od kojih su mnogi bili školovani na Zapadu, dokazale su da mogu da daju originalan doprinos tom diskursu. Godine 1958, Vjenceslav Rihter paradirao je ovim jedinstvenim vidom modernizma na svetskoj sceni sa svojim projektom Paviljona Jugoslavije na Briselskoj svetskoj izložbi. Ova kompleksna struktura je bila izvedba elegancije i preciznosti (i koristi se i danas, kao koledž u jednom malom gradu u Belgiji).

Odvajanje Jugoslavije od arhitektonske kulture Gvozdene zavese primetio je Harison Salsberi, bivši šef moskovske redakcije Tajmsa, koji je bio kratko na Balkanu 1957. godine. „Posetiocu iz istočne Evrope, šetnja Beogradom je kao izlazak iz sumornih baraka od armiranog betona na svetlo u izmišljeni svet pastelnih zgrada, „letećih tanjira“ i letnjikovaca nalik italijanskim,“ napisao je. „Raskid Jugoslavije sa bezličnom monotonijom i bljutavim kućicama od keksa „socrealizma“ nigde nije dramatičniji nego u elegantnim poslovnim zgradama, stambenim kućama i javnim strukturama koje su zamenile ruševine iz Drugog svetskog rata.“

I zaista, baš u Beogradu, pre skoro deset godina sinulo mi je da je arhitektonski projekat socijalističke Jugoslavije bio kategorija za sebe. Dok sam šetao bulevarima Novog Beograda, sa nizovima betonskih kula od kocaka, arhitektura nije bila ono što mi je isprva privuklo pažnju. Bio je to moj osećaj udobnosti – preovlađujući vazduh normalnosti. U većini projekata masovnih naselja koje sam posetio, bilo u Evropi, Južnoj Americi, Njujorku ili Moskvi, bilo je verovatno postati svestan jedne od dve stvari: klasa ili zanemarivanje (a često i oba). Nije bilo razlike u klasi na Novom Beogradu zato što to nije bilo socijalno naselje; bilo je samo naselje. Mnogi od herojskih projekata naselja na Zapadu su postale geto, ili su ostavljene da propadaju – neki klasici su demolirani. U isto vreme, to nisu bili repetitivni, masovno proizvedeni blokovi ruskih „mikrorajon“ predgrađa. Oni su bili više društveno idealistični od Zapada, a arhitektonski inventivniji od Istoka.

U Jugoslaviji, pravo na stanovanje bilo je zagarantovano zakonom. Ali ipak dva faktora su istakla njene napore da izgradi masivne stambene objekte od onih u drugim socijalističkim zemljama. Prvi je bio da to nije bilo samo centralizovano, državno izgrađenih stanova. U stvari, nakon donošenja novog zakona 1960. godine, stambeni bum pokrenule su takmičarski nastrojene građevinske firme (samoupravne, naravno) koje su ciljale na tržište institucija koje su tražile domove za svoje zaposlene. Njih je država subvencionisala ali nije bilo državnog poseda; bio je to „društveni posed“. Drugo, jugoslovenski stanovi nisu bili standardizovani. Bilo je svakako montažnih sistema u upotrebi, ali su oni bili izuzetno fleksibilni i podsticali su različitost stambenih tipova. (Ovo je bilo mnogo drugačije od hruščovki, u Rusiji – standardizovani blokovi Hruščovljevog velikog pokreta izgradnje stanova – koji nije ostavio arhitektama ništa drugo do da ih poređaju po parcelama.)

Većina stanova u Jugoslaviji – zapravo većina zgrada uopšte – bila je rezultat arhitektonskih konkursa, što je bio još jedan razlog za tako raznovrsan rezultat. Kako mi je jedan slovenački arhitekta nedavno rekao, takvi nivoi projekata po narudžbi bez masovne proizvodnje je baš trebalo da bude održiv, ali, nekako, desilo se. Takođe se puno razmišljalo i o stanovima. Umesto jednoobraznosti, ohrabrivao se individualizam. Otvoreni, fleksibilni rasporedi bili su veoma popularni, sa pregradnim zidovima koji su mogli da se pomeraju i višenamenskim sobama – sve ideje koje su i sada zastupljene. Kvalitet ovih stanova je bio jedna od najbitnijih stavki jugoslovenske samouprave, i rezultirao je time što je modernizam postao urezan u nacionalnu svest. Zauvek ću pamtiti majku svoje prijateljice iz Sarajeva koja je došla u posetu ćerki u Londonu, pa joj je laknulo kada je videla da živi u bloku zgrada a ne u onoj tesnoj viktorijanskoj kući – dijametralno suprotno londonskom snobizmu.

Ako je Novi Beograd pratio klasični Korbizjeovski model kula postavljenih na zelenoj površini, onda je još inovativniji pristup urbanističkom planiranju razvijen u hrvatskom gradu Splitu. Moderni deo grada, poznatiji kao Split 3, izgrađen je tokom sedamdesetih godina za smeštaj pedeset hiljada ljudi. Ovde, brojni različiti arhitekti doprineli su zgusnutom rasporedu impozantnih stambenih blokova. Posebno jedan blok, autora Ive Radića, izgleda kao nešto što je izašlo iz Blejd ranera, sa svojim štitom od roletni. Ipak, ono što je upečatljivo kod Splita je kako je cela šema ispletena gracioznim, pešačkim ulicama oivičenim baštama i lokalnim dalmatinskim kamenom.

Ono što je sada hrvatsko primorje (većina bivših jugoslovenskih republika jedva da primirišu na more) takođe je bilo mesto gde se preklapao Venov dijagram Istoka i Zapada – na plaži. Kako je to formulisao Lajf magazin, 1996. godine, „Dugo je Jugoslavija, politički usamljenik komunističkog sveta, uranjala u kompetitivni turizam zapadnjačkog stila na nivou koji je sasvim jeretički.“ Te godine, očekivala je tri miliona turista, uključujući i sto hiljada Amerikanaca. Ovo je svakako bilo jedinstveno u „komunističkom svetu“, ali, opet, društveni pristup izgradnji novih hotela i kompleksa izdvojila ih je kao izraz političke filozofije. Hotelski kompleksi su bili dizajnirani da budu otvoreni i prohodni, da podstaknu inkluziju i učešće – daleko od „ekskluzivnih“ utočišta današnjeg turizma. Čak i u luksuznom kompleksu hotela Haludovo, koji je projektovao Boris Magaš (uz investiciju osnivača Penthausa, Boba Gučionea), na ostrvu Krk, meštani su mogli da se mešaju sa međunarodnim slavnim ličnostima.

Veliko dostignuće Jugoslavije bilo je u tome što je uspevala da zadrži kolektivizam i individualizam u nekakvoj ravnoteži. Samoupravljanje je bilo daleko od savršenog – bilo je birokratsko, i običavalo je da nagrađuje partijske aparatčike više nego ostale – ali je i dalje postizalo rast i napredno društvo sa ličnim dohotkom i pristupom potrošačkoj robi. Ako je izložba MoMA-e pravovremena, to je zbog toga što smo izgubili svaki osećaj za to kako bi mogla da izgleda ravnoteža između društvenog i individualnog. Za one koji su zainteresovani za oblike direktne demokratije ili narod, Jugoslavija ostaje zanimljiv primer. Iznad svega, izložba nas podseća da dizajn može biti sredstvo društvenog napretka.

Možda je razlog što je arhitekturi samoupravljanja trebalo tako dugo da bude prepoznata to što je teško kategorisati je. Nema dominantnog stila. Modernizam je bio svakako korisno sredstvo za sjedinjavanje Jugoslavije, federaciju šest republika i dve autonomne pokrajine. Ali pristupi su bili izvanredno raznovrsni. Pod jakim uticajem međunarodnog stila (izvezenog putem putujućih izložbi od, da, MoMA) i kasnije, brutalizma, lokalne promene bile su relativno jedinstvene. Takođe, postojao je jak osećaj regionalizma. Juraj Neidhardt, Le Korbizjeov učenik, projektovao je uglavnom neizveden urbanistički  plan za Sarajevo koji je vođen istorijskom arhitekturom grada. Tvrdio je, zajedno sa svojim kolegom arhitektom Dušanom Grabrijanom, u njihovoj knjizi iz 1957. godine „Arhitektura Bosne i put u suvremeno“, da je tradicionalna osmanska arhitektura Bosne predupređivala mnoga načela modernizma.

Ali avaj, Neidhardtova zgrada Skupštine Bosne i Hercegovine u Sarajevu bila je bombardovana tokom opsade iz 1992­-1996, i njena kula je nakon toga bila popločana plavo-zelenim staklom. Kao što sam počeo da pričam, o modernističkom nasleđu u gradu nije se dobro brinulo. A danas su nove znamenitosti grada ili tržni centri ili ogromne džamije koje su platile zemlje Zaliva. Više je nego dovoljno da čovek bude nostalgičan.

Tokom osamdesetih godina, u jugoslovenskoj komičnoj emisiji „Top lista nadrealista“, bio je jedan skeč o čoveku koji dolazi na lokalnu pijacu da kupi arhitektonske projekte. Prodavac sa tezge mu nudi rolne crteža na kilo, kao govedinu za gulaš. („Svjež je, probaj slobodno!“) Bilo je to predviđanje o onome što se desilo Sarajevu i drugim gradovima bivše Jugoslavije u protekloj deceniji. Sasvim je moguće da neko bude nostalgičan za mestom i vremenom koje nikada nije poznavao – pitajte one od dvadeset i nešto godina koji su zarobljeni u brutalizmu. U slučaju jugoslovenskog modernizma, i progresivnih ideala koji su bili u njegovim korenima, moja je nostalgija za neponovljivim trenutkom. Za idejom da politička alternativa može postojati, koliko god to kratko bilo. Kao što je jednom napisala kritičarka i umetnica Svetlana Bojm: „Nove utopije nisu ni političke ni umetničke, već tehnološke i ekonomske. Što se tiče politike i filozofije, one igraju malu ulogu u zamišljanju budućnosti.“

* Justin McGuirk je glavni kustos u Muzeju dizajna u Londonu i autor je dela „Radical Cities: Accross Latin America in Search of a New Architecture“


** Tekst iz The New Yorkera prevela Tijana Veljković

kontrapress.com