U Bosni i Hercegovini se u proteklih dvadesetak i kusur godina razvio mentalitet logoraša. S ozbiljno nabujalim užasom sam zaključio da je tomu vjerojatno tako jer je naša zemlja ni kriva ni dužna postala neka vrst države – logora
Piše: Marko Tomaš
Moje depresivne epizode znaju stvarno biti rubne. Gotovo nepodnošljive. Moja prijateljica Ognjenka to zna. Zato mi je prije dvije godine poštom poslala jednu čuvenu knjigu. Iz beogradske Topolske u mostarsku Ale Ćišića ulicu stigao je paktić koji je sadržao kratko pismo sa šaljivim crtežom i knjižicom znakovitog naslova „Zašto se niste ubili“. Srpski prijevod čuvene knjige Victora Frankla originalni naslov knjige koristi kao podnaslov pomalo pompoznom gorepomenutom naslovu. „Traženje smisla življenja“ je rečeni originalni naslov. Za tu sam knjigu čuo nekada ranije ali je nikada nisam imao prigodu čitati. Nisam posegnuo za njom ni kada sam je dobio. Učinio sam to tek prije neki dan baš u jednom od rubnih depresivnih stanja u koje sam upao shvativši da čim ujutro otvorim kompjutor iz njega ispadaju kosti, lije krv, teško dišu ratni zločinci a izdišu njihove žrtve. Glave koje govore postavljale su pitanja samouvjerenim nazovi političarima. Analizirala se situacija, tu i tamo netko bi pomenuo i nekakva moguća rješenja. Tumačio se ustav. Govorilo o legalnom i legitimnom. Zveckalo se i oružjem. Bahatilo i prijetilo.
KAKO SAČUVATI VLASTITU GLAVU
Izlazak u grad ne bi puno promjenio. Plakati na za to nepredviđenim mjestima. Budući čuvari i provoditelji zakona čine komunalne prekršaje.
Opet se u meni miješala žalost s gađenjem i stidom i nesposobnošću da shvatim kako to netko može biti ponosan na to što je neke nacije, kako se netko može busati u prsa oficirima i vojskom i ratnim pohodima svake vrste.
Knjiga Victora Frankla, za one koji ne znaju, nije petparačka literatura za samopomoć ali čovjeku pomogne čisto da poveže činjenice i osvijesti svoje duševno stanje što je od velike pomoći u takvim trenucima. Frankl u ovoj knjizi nekakvim znanstvenim jezikom opisuje užase koje je sa svojim židovskim sunardnjacima prošao u nacističkim logorima Auschwitz i Dachau. Ono što ga je kao psihijatra zanimalo u toj knjizi, koju je u nekakvoj groznici napisao u samo 9 dana, jeste model ponašanja logoraša te njihove emotivne reakcije na ono što su svakodnevno proživljavali.
Emocije većine tih ljudi nakon nekog vremena bi potpuno otupile što je klasičan obrambeni mehanizam. Samim tim, među njima je vladalo gotovo potpuno odsustvo empatije te su i sami postajali neosjetljivi i beskrupulozni. Bez obzira na mračnu stvarnost koju su živjeli zajedno, njih je pojedinačno isključivo interesiralo kako sačuvati vlastitu glavu i dobaciti od danas do sutra. Među njima je vladalo nepovjerenje. Kada bi netko od podlegao stravičnim okolnostima netko bi od njegovih preživjelih kolega prvo zagledao ako su mu čizme u boljem stanju nego njegove jer imati koliko toliko solidnu obuću je katkad značilo granicu između života i smrti. Isto bi se činilo i s ostatkom odjeće. Džepovi bi bili izvrnuti ne bi li se u njima pronašla korica kruha koja umrlom, jelte, ne treba.
PSIHOLOŠKI PROFIL
Frankl na jednom mjestu opisuje kako je sam sebe zatekao kako bez ikakve emocije gleda zastakljene oči umrlog kolege i žvače koricu otvrdlog kruha. Dok sam čitao te redove s blagim sam užasom počeo u glavi raditi psihološki profil logoraša. Nepostojanje skrupula, nepovjerljivost, sumnjičavost, odsustvo empatije, otupjele emocije, život od danas do sutra bez ikakve projekcije budućnosti. S naraslim užasom sam shvatio da taj psihološki model, s malim razlikama obzirom na drugačije materijalne okolnosti, gotovo u potpunosti odgovara većini mojih sugrađana.
U Bosni i Hercegovini se u proteklih dvadesetak i kusur godina razvio mentalitet logoraša. S ozbiljno nabujalim užasom sam zaključio da je tomu vjerojatno tako jer je naša zemlja ni kriva ni dužna postala neka vrst države – logora. Mi smo taoci, logoraši, svi odreda. A to imamo zahvaliti gospodi koja su prodefilovala kroz zatvor i sudnicu u jednom dalekom nizozemskom gradu. Ne trebam ih nabrajati poimenice ali svi su nam odreda ogranizirali život u logoru. Njihovi nasljednici na visokim političkim funkcijama nastavili su s tim projektom. Tako mi nastavljamo životinjariti pod istom političkom čizmom koja nas je sve skupa odvela u pokolj a onda u navodni mir. Ali tako to biva kad političke snage koje su zemlju odvele u rat postanu garanti stabilnosti i mira što je povijesni paradoks za koji također nitko nikada neće odgovarati baš kao ni za naše živote koje živimo u strahu i nepovjerenju jer nitko nije prstom mrdnuo da odagna strah i izgradi povjerenje. Takvi im trebamo kao materijal pogodan za falsificiranje demokracije. Prošla je tako još jedna farsična simulacija demokrature. Preko naših leđa. Sve rijeđe osjećam žalost a sve češće gađenje.
NIČEMU SE NISAM NADAO
Ničemu se nisam nadao od proteklih izbora. Ništavilo sam i dobio. Ali njime je nemoguće raspolagati. Ništavilo uvijek raspolaže vama. Čestitamo roditeljima!
