Foto: AFP / Don Emmert
Cijeli slučaj naposljetku još jednom upozorava na karakter najamnog rada općenito. On za egzistencijalno ugrožene nikada nije pitanje “slobodnog izbora”, nego prisile i nužde. Ako ono što je nekome ropstvo drugome izgleda kao spas, onda je očito da doživljaj kvalitete takvog odnosa ovisi samo o tome koliko ste doista gladni.
Bizaran incident odvio se prošlog mjeseca u jednom selu u Cornwallu, na krajnjem jugozapadu Britanije. Naime, tamošnja je policija, uz pratnju medijskih ekipa, provela raciju na jednoj farmi za uzgoj cvijeća. Operacija je bila dio britanske kampanje za borbu protiv suvremenog ropstva, pa je u skladu s tim vlasnik priveden, a radnici oslobođeni, uz veliku medijsku pompu. No onda je došlo do neočekivanog obrata u cijelom slučaju: pobunili su se oslobođeni robovi, tvrdeći da je uhapšeni gazda prema njima bio korektan i da su zbog policijske akcije u opasnosti da ostaju bez posla i izvora prihoda.
Umjesto dirljivih slika radnika koji grle svoje osloboditelje, britanskim su medijima zadominirale slike bijesnih radnika koji su svoje osloboditelje optuživali za napad na vlastitu egzistenciju i sigurnost. U danima koji su slijedili ispostavilo se da zabuna ipak nije potpuna. Naime, neki su radnici doista kontaktirali policiju prijavljujući da im poslodavac ne dopušta da napuste farmu. Kako se radi o migrantskim radnicima iz Litve i Rumunjske, logično je bilo zaključiti kako su barem neki od njih dovedeni uz lažna obećanja visokih prihoda te kvalitetnih radnih i životnih uvjeta samo da bi bili zatočeni i prisiljeni raditi za mizernu plaću.
Stvar perspektive
To je naposljetku ono što se redovito događa u mnogim zemljama Zapadne Europe. Ranijih su desetljeća istočnoeuropski i sjevernoafrički radnici često bili žrtve takvih prijevara na farmama na jugu Italije. No “moda” se posljednjih godina proširila i na druge zemlje. Tako se sve češće događa da su i ljudi iz Hrvatske i BiH izloženi ovakvim prijevarama, osobito u Njemačkoj. Umjesto “gastarbajterskog sna” uz dobru plaću i smještaj kod poslodavca, dočekaju ih neljudski uvjeti života te poslodavci koji im protuzakonito oduzimaju putne isprave, a zatim im veći dio obećane plaće uskraćuju uz izgovor naplate smještaja i “drugih troškova”.
To je status kakav nije promašeno nazvati suvremenim ropstvom. Kako se kasnije ispostavilo, položaj spomenutih kornvolskih Rumunja i Litvanaca nije u osnovi bio puno drugačiji. Njihovi uvjeti smještaja bili su doduše gotovo na razini primjerenoj za ljude, a primanja im nisu sasvim isparila u izmišljenim naplatama koje prisilno provodi poslodavac. No to ne znači da su uvjeti rada i smještaja u bilo kojem smislu bili dostojanstveni. Međutim, i takvi su većini tih radnika zapravo bili jedini izbor. Oni se nisu bunili zato što im je na radnom mjestu osobito dobro, nego zato što im je bez posla još puno gore.
Cijeli slučaj naposljetku još jednom upozorava na karakter najamnog rada općenito. On za egzistencijalno ugrožene nikada nije pitanje “slobodnog izbora”, nego prisile i nužde. Ako ono što je nekome ropstvo drugome izgleda kao spas, onda je očito da doživljaj kvalitete takvog odnosa ovisi samo o tome koliko ste doista gladni.
