Užasavajuće je da stvaramo društvo u kojem vladaju nasilje i strah, u kojem komšije nikada ne vide kada se desi zločin, ne pruže ruku davljeniku, dok je politika je postala poligon za najprizeminije sukobe oko sitnošićarskih interesa. A djecu ubijaju.
Krajem aprila 2022.godine sustigla nas je užasna i tragična vijest da je jedna djevojčica sebi oduzela život. Djevojčica je bila odlična učenica devetog razreda jedne sarajevske osnovne škole. Nije ovo prvi put, svi znamo za Mahira i Denisa, na žalost ne znamo za stotine druge djece koja u školama prolaze kroz torturu. Mahir i Denis su u najtežim trenucima ostali sami. Pun tramvaj gledao je kako zločinci ubijaju Denisa, niko nije pritrčao u pomoć, ni riječ rekao da spriječi te mladiće koji su tog dana bili ovozemaljsko oličenje zla. Susjedi su gledali kako Mahir sjedi sam u haustoru, pali svoj ruksak, priprema se za skok u smrt, ali nikoga to nije interesovalo. U takvoj masi bezličnih ljudi djeca su prepuštena sama sebi, a djeca su nježna i krhka.
Školsko nasilje je nasilje koje se dešava u školi, ali i izvan škole, u školskom dvorištu, na putu od kuće do škole i nazad, ali i onlajn preko društvenih mreža na kojima su ista školska djeca međusobno povezana. Protokol o postupanju škole u situacijama nasilja u Kantonu Sarajevo definiše da nasilje obuhvata različite vrste i oblike nasilnog ponašanja, zlostavljanja, zanemarivanja, zloupotrebe i iskorištavanja: fizičko, psihološko, socijalno, seksualno i nasilje zloupotrebom informacijskih tehnologija.
Nasilje u školi je problem sa kojim se djeca u školama sve češće susreću. Problem koji postaje dio svakodnevnice, problem koji zajednica negira, problem o kome je potrebno glasno i otvoreno govoriti kako bi mu se stalo na put i podigla svijest zajednice o njemu. Nasilje u školi se dešava uvijek po skoro uvijek istom scenariju. Nedavno je progovorila majka učenice petog razreda u Osnovnoj školi Hamdija Kreševljaković u Sarajevu, koja je opisala dobro poznati obrazac. Dijete-počinilac nađe žrtvu ili više njih, žrtve i roditelji prijavljuju nasilje u školama, gdje u školi zvanično kažu da poduzimaju sve što je moguće. Ministarstvo unutrašnjih poslova se uključe samo u sklučaju eskalacije. Djeca nerijetko ostaju zarobljena na marginama nasilja na koje niko ne želi da reaguje.
Posljednji slučaj koji je dospio u medije je djevojčica koja je mjesecima unazad žrtva fizičkog i verbalnog vršnjačkog zlostavljanja u Osnovnoj školi “Safvet-beg Bašagić”. Sve je to pokušavano da se opravda i predstavi kao “dječija igra” dok zlostavljanje nije preraslo u nešto što ima elemente seksualnog zlostavljanja. Prvo kroz obraćanje i pjesme neprimjerenog sadržaja, a nakon toga i na nasilno dodirivanje. Dijete se žalilo roditeljima, roditelji školskim organima, bezuspiješno. U petak 24.4.2022.godine na djevojčicu je nasrnuto na času tjelesnog odgoja, a nastavnica tjelesnog odgoja je na paničnu molbu učenice da joj se pomogne odgovorila „ja njemu (djetetu-počiniocu op.a.) ništa ne mogu“. Niko u školi ne osporava da je do neprimjerenog pokušaja kontakta došlo, ali postoje neki koji ga relativiziraju i tvrde da je bilo “slučajno”. Otac djeteta je dočekao djevojčicu pred školom netom nakon nemilog događaja i tražio je hitnu reakciju nadležnih. Reagovao je neadekvatno, zadržao dijete-počinioca, vikao, tražio da u školu odmah dođe direktor, pedagog, policija, prijetio tužbama i sudovima.
Odmah po ovom događaju roditelj djeteta-počinitelja je poslao poruku na školsku grupu u kojoj ni jednom riječju ne pominje nasilje. Međutim nakon dva dana, počinje progon oca djevojčice jer je navodno počinio nasilje nad djetetom-počiniteljem. Prvo su se pojavili statusi na društvenim mrežama, koji su bili takvog sadržaja da ih je Facebook brisao zbog brutalnog pozivanja na nasilje, pa su tabloidne novine koje sebe nazivaju ozbiljnim preuzele sadržaj i dodale malo “začina” novinarskih sloboda. Došli smo do jednog od posljednjih naslova “XY pretukao dijete”, u kojem se tvrdi da je otac djevojčice pretukao dijete-počinitelja.
Desilo se opet ono što se desilo hiljade puta u ovakvim slučajevima – zamjena teza. Žrtva je postala krivac.
Istražujući šta se zaista desilo jedan medij je uzeo izjavu direktora škole Namira Ibrahimovića. On isključuje da se u školi desilo bilo kakvo nasilje nad djetetom-počiniteljem (Izjava za “Faktor” 6.5.2022.):
„Otac djevojčice… je drugo dijete… vratio u školu, galamio je nasred hodnika i spominjao je neke stvari o kojima škola ranije nije bila upoznata. Zvali smo policiju i zamolili čovjeka da se udalji dok nije došla policija“
i
„Niko od uposlenika nije vidio nasilje.“
Pitanja je mnogo… Zašto medijski progon zasnovan na netačnim informacijama? Ako nasilja nad dijetetom-počiniocem nije bilo, zašto se niko nije zapitao da li je nasilja nad žrtvom bilo? Pita li se iko kako ovo medijsko razapinjanje utiče na žrtvu nasilja? Da li smo opet došli u situaciju da se žrtva osjeća krivom? Kako je moguće da niko ko razapinje oca ne kaže “neka sud i policija rade svoj posao”, već probleme rješavaju na modernoj ulici – brutalnom onlajn svijetu gdje se iza tastatura kriju spodobe nesvjesne kolika je snaga riječi? Da li postoji školski zapisnik i dokaz da se neko u školi bavio ovim problemom? Postoji li snimak video nadzora? Zašto se niko nije okrenuo uzroku problema, već njegovim posljedicama?
Odgovori na sva od ovih pitanja postoje. Prije svega dijete-počinilac ima zaleđinu, grupaciju koja stoji iza njega i koja ni na koji način ne pokazuje razumjevanje, ni interes, šta se u školi dešava. Upravo to je jedan od puteva razvoja antisocijalnog ponašanja, čija je manifestacija nasilničko ponašanje. Teorija i praksa kažu da dijete-počinilac ima neuspješnost u školskom postignuću, te osjećaj pripadnosti grupama vršnjaka kojima su sličnija, odnosno koja imaju sličan uspijeh u školi. Pored toga izraženo nasilno ponašnje može biti i iskustvo nasilja koje dijete-počinilac nasilja ima u svojoj široj socijalnoj sredini. Na taj način dijete izgrađuje i sistem vrijednosti i stavove koji opravdavaju nasilnički odnos prema drugima.
Drugi važan razlog je političke prirode. Otac djevojčice je na javnoj funkciji, protiv njega rat vode oni koji žele da druge strukture, njima bliže, budu na vlasti. Famozne sarajevske šestorke, četvorke, trojke… Generalno ne bi petjerano žalili za smjenom bilo kog političara i funkcionera, ali i oni su roditelji prije svega. Istina je da moraju biti primjer ponašanja, ali da li nam ovaj otac pokazuje da u odbrani svoje djece moramo da dignemo cijelo društvo na noge, jer nema ko drugi da ih zaštiti. Užasavajuće je da stvaramo društvo u kojem vladaju nasilje i strah, u kojem komšije nikada ne vide kada se desi zločin, ne pruže ruku davljeniku, dok je politika je postala poligon za najprizeminije sukobe oko sitnošićarskih interesa. A djecu ubijaju.
Svi mi koji šutimo smo masa bezličnih ljudi sa početka ove priče.
Izvor: Mreža za izgradnju mira
