Izvor fotografije: N1
Zašto preuveličavati broj žrtava? Ako se ovo pitanje koje je postavio Srđan Puhalo, ne shvati dobronamjerno u Sarajevu, u gradu gdje još jedino postoje kakvi takvi naučni i materijalni potencijali, onda ne znam kakve šanse u suočavanju imamo mi u malim sredinama poput Prijedora.
piše: Edin Ramulić
Na Srđana Puhala se stuštila sva sila bošnjačkog nacionalizma zbog jednog, prije svega razumnog, poziva, da se dokaže da je broj ubijene djece u Sarajevu 1601 ili da se prestane koristiti taj broj. Iako je Jasminko Halilović, osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva, o istom problemu pisao još prije deset godina, ništa se u međuvremenu nije desilo osim što je ovih dana taj njegov tekst volšebno iščezao sa jednog sarajevskog portala.
U javnom prostoru duže od dvadeset godina svi u glavnom gradu su se uhvatili broja 1601 i jednako ga koriste i političari i „predstavnici“ žrtava, ali i medijski, kulturni i društveni radnici (sjetite se 1600 malih stolica u Sarajevskoj crvenoj liniji), a pogotovo običan svijet po društvenim mrežama i sijelima.
I šta ćemo sad? Nastaviti kao srpski nacionalisti guslati o 700 hiljada ubijenih Srba u Jasenovcu ili se prihvatiti posla i utvrditi stvaran i precizan popis žrtava, ne samo djece nego i svih drugih kategorija žrtava.
Sudeći po tome kako smo se prema prošlosti i popisima žrtava odnosili u prethodnih 30 godina neće samo ubijena djeca u Sarajevu doći u pitanje. Mnogo je takvih pojava, od bacanja tri hiljade ruža sa višegradske ćuprije pa da okruglih 700 ubijenih logoraša Omarske. Primjećuje se tu neka matematička logika, kada se u Višegradu pomnože žrtve sa brojem tri dođe se do tri hiljade ruža, u Sarajevu do 1601 ubijenog djeteta, a onda tim slijedom i do 200 hiljada žrtava u Bošnjaka na čemu je dugo insistirala sarajevska naučna i politička zajednica.
Zabrinjava to što su u napadima na Srđana Puhala najglasniji oni kojima je posao da se bave utvrđivanjem i prezentovanjem činjenica koje niko nikad neće moći dovesti u pitanje jednim tekstom i pitanjem na društvenim mrežama. Naročito upadaju u oči salve uvreda koje dolaze od direktora Memorijalnog centra u Srebrenici i nekih pojedinaca iz naučnih instituta u Sarajevu. Oni se sudeći po onome kako pišu ne kane dozvati pameti i ozbiljnim naučnim pristupom potkrijepiti sve brojeve i žrtve u zadnjem ratu u BiH, nego nastaviti po starom, sa minderluka odapinjati strelice na svakog ko se usudi da pita, da uputi kritiku na izostanak nauke, struke, logike i utvrđenih činjenica o nedavnoj prošlosti.
Teško je odgonetnuti da li to rade namjerno, sa nekim planom, nametnutom strategijom od strane neke politike, ili je to proizvod poslovične neodgovornosti naspram istorije?
Mi smo u Prijedoru pokušali biti drugačiji, već od 1996. godine smo nastojali doći do valjanog popisa tada nestalih osoba. Uložena je energija i vrijeme desetina ljudi da se podaci prikupe i obrade. 1998. godine smo objavili prvo izdanje knjige nestalih a potom i drugo 2000. godine, te završno treće 2012. godine. Zanimljivo da su na promociji drugog izdanja knjige nestalih 2000. godine u Sanskom Mostu prisustvovali i predstavnici Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti iz Sarajeva kojeg je tada vodio Smail Čekić. Dr. Bećir Macić nam je tada pročitao obraćanje u kojem je iznio „podatak“ da je u Prijedoru ubijeno 20 hiljada civila. Na promociji knjige u kojoj smo mi laici i volonteri prikupili podatke za 3227 imena i što se pokazalo da je u velikoj mjeri vjerodostojan broj, naučnik sa do tada brojnim objavljenim radovima je mrtav hladan iznio cifru skoro sedam puta veću. Kako tada tako do danas, nauka u Bosni i Hercegovini nije bila od koristi da naučimo, razumijemo i shvatimo šta nam se to desilo devedesetih.
Nepopravljivu štetu su već nanijeli, u procesu koji je vođen pred Međunarodnim sudom pravde, u tužbi protiv Srbije, bošnjački „stručnjaci“ i pravni zastupnici su iznosili nevjerovatne brojke, da je u Prijedoru ubijeno 10 hiljada civila, da je samo u selu Hambarine ubijeno 800 ljudi, da je u logoru Trnopolje svakodnevno ubijano 50-60 ljudi i tako redom. Taj voz je propušten zahvaljujući „ekspertima“, a ako se ništa ne promijeni u odnosu ovdašnjih institucija i nauke nad kojom kontrolu ima vlast, istina o ratu će se izgubiti i na sudu istorije a ne samo u poznatoj tužbi pred najvišim međunarodnim sudom. Srbijanska strana je na istom suđenju iznijela podatke da je u Prijedoru u različitim okolnostima uključujući i razmjenu vatre stradalo do 1000 ljudi. Kada neki budući naučnik uzme u obzir izvore obje strane, srbijanske i bosanske, uzeće kao mjerodavan broj od hiljadu a ne deset hiljada jer je taj broj bliži istini. A stvarni broj, onaj od 3176 se u tom suđenju niti ne pominje. Taj broj neće biti nikom relevantan jer iza njega ne stoji valjana institucija već nekoliko entuzijasta iz nevladinog sektora.
Godinama upozoravam ljude iz Prijedora, naročito one koji se vole isticati da su „predstavnici žrtava“, da koriste isključivo provjerene podatke i da ne uvećavaju brojeve ili pogrešno interpretiraju sudskim putem utvrđene činjenice. Dugoročno se to ne isplati i nanosi veću štetu suočavanju od onih koji negiraju ili osporavaju činjenice i brojeve. Srđan Puhalo je u najboljoj namjeri skrenuo pažnju Sarajlijama da se ne služe neprovjerenim i nepotkrijepljenim brojevima. Malo prostora ostaje za nadu, da će ova mučna nemoć u kojoj su se našle Sarajlije da objasne otkud im broj 1601, urazumiti one koji će ove godine, zbog jubileja možda i više, isticati u medijima brojeve vezane za Prijedor. 2011.godine. kada sam pozvao predstavnike više organizacija da se udružimo radi obilježavanja 20 godišnjice, na jednom od prvih sastanaka sam iznio podatke sa kojima sam raspolagao i rekao im, hajdemo o ovome raspravljati tri dana ako treba ali kad odavde izađemo da se svi držimo istih brojeva. Tada se prihvatio konačan broj od 3176 ukupno ubijenih Prijedorčana, od čega 256 žena i 102 djece. Ti brojevi su manje više opstali deset godina, ali tu i tamo neki zlonamjernik kad dobije prostor u medijima poveća broj pa kaže „više od četiri“, nekad i „više od pet hiljada“. Neki sa ozbiljnošću tvrde da je taj broj sigurno veći od 3176. a ne nude niti jedno novo ime koje nije već upisano. Takvi su najglasniji kad se neki lucidni Puhalo drzne da uputi najnormalnije moguće pitanje, otkud vam broj koji koristite.
Zašto preuveličavati broj žrtava? Zar je nekome malo 3176 i volio bi da je više ubijenih u Prijedoru? Ili onih 524 imena na spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva? Zar je to malo, možete li vi uopšte zamisliti koliko je to mnoštvo, 524 mrtvih mališana? Zar nije odnos srpskih nacionalista i pojedinih ostrašćenih političara prema brojevima u Jasenovcu više nego mjerodavan da to nigdje ne vodi osim u negiranje i besmisao žrtve kao takve?
Ako se ovo pitanje koje je postavio Srđan Puhalo, ne shvati dobronamjerno u Sarajevu, u gradu gdje još jedino postoje kakvi takvi naučni i materijalni potencijali, i ako se tamo institucije ne prihvate ozbiljno popisa žrtava i utvrđivanja svih drugih činjenica koje nisu obuhvaćene u sudskim postupcima, onda ne znam kakve šanse u suočavanju imamo mi u malim sredinama poput Prijedora.
