Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Nekoliko prebijenih novinara i desetine onih koji primaju prijetnje. Eto ovogodišnjeg bilansa žurnalističke profesije, a tek je osam mjeseci iza nas
Prešli su s prijetnji na djela. To je suština najbrutalnijeg ovogodišnjeg napada na novinare u Bosni i Hercegovini. Vladimir Kovačević jedva je izvukao živu glavu, što ne znači da će i sljedeće prebijanje proći bez mrtvih. Žestina kojom je udaran govori nam da nije riječ o izolovanom ekscesu, nego o koordiniranoj akciji koja je tek počela.
Ko proizvodi ovakvu atmosferu? Javna je tajna u Banjoj Luci da Milorad Dodik nema kontrolu nad odmetnutom policijsko-pravosudnom hobotnicom koju Davor Dragičević optužuje za ubistvo njegovog sina Davida. Jedan od najtežih zločina na ovdašnjim prostorima još nije dobio epilog. Nesretni otac postao je, protiv svoje volje, međunarodni simbol i ne odustaje od borbe za istinu, suočavajući se na taj način s opasnošću da i sam završi kao žrtva mafije. Oni nemaju milosti, ubijaju i za manje. Ovo, naravno, nije amnestiranje Dodika za atmosferu u kojoj rade novinari u Republici Srpskoj, ali kad se stvari izmaknu kontroli i njemu, donedavno apsolutnom gospodaru svega u manjem entitetu, onda su najgore opcije u igri.
Kad u jednom društvu eskaliraju ničim sankcionirane prijetnje novinarima svih ideoloških opredjeljenja, sasvim je logično da će taj trend završiti u krvi. Prvi se na listi našao Kovačević, a ono što zabrinjava je činjenica da to nije bio izolovani eksces, nego očekivani rezultat društvenih trendova. „Savjetujem iz najbolje namjere – smiri se. U Republiku Srpsku su stigli ljudi sa zadatkom, sve znam šta se dešava.“ To je odgovor koji je Žurnalova novinarka Žana Gauk dobila na pitanje koliko su novca Kozaraputevi i Prijedorputevi naplatili na osnovu arbitraže od Puteva Republike Srpske.
Nije bilo davno, sjetit ćete se kulminacije ovog ljeta i prijetnji koje je komentator BHT1 dobio zbog toga što je, tokom prenosa jedne od utakmica, po nečijem mišljenju i ukusu „previše navijao za Hrvatsku“. To nisu bile obične, nego prijetnje koje udaraju na najosjetljiviju životnu tačku, jer se tiču novinarovog djeteta. Eto šta se desi s patriotizmom kad se pusti s lanca.
Slobodan Vasković ponovo je suočen sa zastrašujućim porukama. Vrlo je moguće da je napad na Vladimira Kovačevića bio direktna poruka njemu i Davoru Dragičeviću. U Hercegovini, Glorija Lujanović bila je žrtva pravog talasa prijetnji i uznemiravanja. Za Šteficu Galić takva atmosfera ne dešava se u talasima, nego u kontinuitetu, i to godinama. U Sarajevu su dva novinara pretučena u centru grada, dok su izvještavali.
Novinare, dakle, treba disciplinirati. Pišu o korupciji, zločinima, kriminalu… Ono što se može potkupiti, bit će potkupljeno za sitne pare, a ostatak će se podvrgnuti proceduri aktivnog zastrašivanja. Za tu djelatnost spremna je armija stranačkih, policijskih i paraobavještajnih botova, ali i samostalnih djelatnika, koji pravdu kroje onako odoka, po sopstvenom osjećaju za pravo i pravdu.
Ako procedura ne bude davala željene rezultate, tu je onda i implementacija zacrtanih planova.
Neka se pripremi…
