Ema Goldman koju već odavno u štampi zbog anarhističkih stavova nazivaju “Crvena Ema” već nekoliko dana u Portlandu održava seriju predavanja o anarhizmu, slobodnoj ljubavi, pravima žena. Goldman je osnivačica i urednici političkog i književnog časopisa Majka Zemlja. Zbog svojih stavova više puta je hapšena. Ona je poznata po svom radu na oslobađanju žena, utvrđivanju kontrole začeća kao osnovnog elementa u većoj bici za seksualno i ekonomsko oslobađanje žena.
Portland News - 19.10.1912.
Portland News: Šta je anarhizam?
Ema Goldman: Anarhizam je filozofija novog društvenog uređenja zasnovana na slobodi neograničenoj zakonima koje su ljudi napravili; teorija da se svaki oblik vladavine zasniva na nasilju i da je zato ona pogrešna i štetna, kao i nepotrebna.
Novo društveno uređenje se zasniva, naravno, na materijalističkoj osnovi života; i dok se svi/e anarhisti/kinje slažu da je osnovno zlo današnjice ono ekonomsko, oni/e drže i do toga da je rješenje tog zla u razmatranju svake sfere života – individualne, kao i kolektivne; unutrašnjih, kao i spoljašnjih sfera.
Anarhizam zahtijeva od osobe da misli, da istražuje, da analizira svaki predlog!
Portland News: Anarhiste optužuju da hoće nasiljem da dođu do vlasti? Da li je to istina?
Ema Goldman: Destrukcija i nasilje! Kako da obična osoba zna da je neznanje najnasilniji element u društvu, da je njegova moć destrukcije upravo ono protiv čega se anarhizam bori? Niti je svjesna da anarhizam, čiji su korijeni dio prirodnih sila, ne uništava zdravo tkivo nego parazitske izrasline koje se hrane životnom esencijom društva! On samo čisti zemlju od korova tako da ona konačno može da dâ zdrave plodove. Anarhizam je jedina filozofija koja ljudskom biću donosi svijest o sebi, što podrazumijeva da bog, država i društvo ne postoje, da su njihova obećanja ništavna i isprazna, jer ona mogu biti ispunjena samo potčinjavanjem ljudskog bića. Anarhizam je, prema tome, učitelj životnog jedinstva; ne samo u prirodi, nego i u ljudskom biću. Ne postoji konflikt između individualnog i društvenog instinkta, ništa više nego između srca i pluća!
Portland News: Na predavanju ste rekli da brak degradira i muškarca i ženu. Zbog čega?
Ema Goldman: Uvreženo je mišljenje da su brak i ljubav sinonimi, da proizilaze iz istih motiva i da pokrivaju iste ljudske potrebe. I ovo, kao većina takvih mišljenja, ne počiva na stvarnosti i činjenicama nego na praznovjerju. Brak i ljubav nemaju ništa zajedničko, udaljeni su jedno od drugoga kao sjeverni i južni pol, u stvari, oni su sušta suprotnost. Nema sumnje da neki brakovi mogu biti rezultat ljubavi. Ne zbog toga što se ljubav može ostvariti jedino u braku, prije će biti da je zato što je vrlo malo onih koji su u stanju da prevaziđu konvenciju. Danas postoji veliki broj muškaraca i žena za koje brak nije ništa drugo nego farsa, ali koji ga prihvataju zbog javnog mnjenja. U svakom slučaju, istina je da su neki brakovi zasnovani na ljubavi i takođe je istina da u nekim slučajevima ljubav nastavlja da postoji u bračnom životu, ali ja tvrdim da je to uprkos bračnom životu, a ne zahvaljujući njemu. Istovremeno, apsolutno je netačno da ljubav proizlazi iz braka. Možemo ponekad čuti za čudesne slučajeve kada su se supružnici zaljubili jedno u drugo nakon sklapanja braka, ali ako se stvar bolje ispita, utvrdiće se da je to prije stvar navikavanja na neizbježno. Sigurno da je to međusobno navikavanje daleko od spontanosti, intenziteta i ljepote ljubavi, a bez toga intimnost braka postaje degradirajuća i za ženu i za muškarca. Brak je prvenstveno ekonomski aranžman, ugovor o osiguranju. On se razlikuje od običnog životnog osiguranja samo u tome što više obavezuje i više iziskuje. Korist od njega neizmjerno je mala u poređenju sa uloženim. Kada uplatimo polisu za životno osiguranje mi plaćamo u dolarima i centima i uvijek smo u mogućnosti da prestanemo sa uplatama. Ako je, pak, suprug ženina premija, ona to plaća svojim imenom, privatnošću, svojim samopoštovanjem, samim životom “sve dok ih smrt ne razdvoji”. Šta više, bračno osiguranje nju osuđuje na doživotnu zavisnost, na parazitizam, potpunu beskorisnost, individualnu i društvenu. Muškarac, takođe, plaća svoj dio, ali, kako su njegove sfere šire, brak ga ne ograničava toliko kao ženu. On svoje okove osjeća više u ekonomskom smislu. Zato ono što je Dante napisao na ulazu u pakao, može u punoj mjeri da se odnosi i na brak: “Ko ovamo uđe, neka izgubi svaku nadu”.
Portland News: Po Vama u brak se ulazi isključivo iz interesa?
Ema Goldman: Mi živimo u pragmatičnom vremenu. Prošlo je doba kada su, zbog ljubavi, Romeo i Julija rizikovali da se izlože gnijevu svojih roditelja. Ako, u rijetkim slučajevima, mladi ljudi i dozvole sebi luksuz romanse, njima se pozabave stariji, biju ih u glavu sve dok ne postanu “razumni”. Moralna pouka ugrađena u djevojčinu svest nije o tome da li je muškarac u njoj pobudio ljubav nego – “koliko novaca on ima?” Važno i jedino božanstvo praktičnog američkog života je: Može li on zaraditi koliko treba? Može li izdržavati suprugu? To je jedina stvar koja opravdava brak. Postepeno, ovo prožima svaku misao djevojke, ona više ne sanja mjesečinu i poljupce, smijeh i suze, ona sanja šoping-ture i prodavnice jeftine robe. Ovo siromaštvo duha i gadost su elementi nerazlučivo vezani sa institucijom braka. Država i Crkva ne priznaju ni jedan drugi ideal jer je kontrola muškaraca i žena jedna od potreba Države i Crkve. Ipak nijesam isključiva – bez sumnje postoje ljudi koji i dalje smatraju da je ljubav iznad dolara i centi. To je naročito istina za onu klasu ljudi koji, iz ekonomskih razloga, moraju sami sebe da izdržavaju. Taj moćni faktor je zaista doveo do ogromne promjene položaja žene u društvu i ako imamo u vidu da je žena relativno skoro počela da se zapošljava u industriji, zaista je nevjerovatno kako se to brzo dogodilo. Šest miliona žena zarađuje, šest miliona žena je izjednačeno sa muškarcima u svom pravu da budu eksploatisane, da budu opljačkane, da štrajkuju, štaviše, imaju pravo da umru od gladi.
Portland News: Ipak, morate priznati da je brak potreban zbog djece, zbog zaštite djece..
Ema Goldman: Sve je to laž i hipokrizija! Brak štiti dijete, a hiljade djece su napuštena i bez doma. Brak štiti dijete, a sirotišta i ustanove za zbrinjavanje djece su prepuna, Društvo za borbu protiv okrutnosti prema djeci ima pune ruke posla spasavajući male žrtve od roditelja koji ih “vole” Kakvo je to samo izvrgavanje braka ruglu. Brak možda ima moć “da dovede konja do rijeke”, ali da li može da ga natjera da pije vodu? Zakon će uhapsiti oca i obući ga u robijaško odijelo, ali da li je to ikada nahranilo gladno dijete? Ako je roditelj nezaposlen, ili krije svoj identitet, šta tu brak može da pomogne? On se poziva na zakon da bi se muškarac doveo pred “pravdu” i stavio iza rešetaka, na sigurno mjesto, a plodovi njegovog rada ne idu djetetu, već Državi. Djetetu ostaju samo izbledjela sjećanja na oca u robijaškom odelu. A što se tiče zaštite žena, tu leži prokletstvo braka. Brak joj zaista ne može pružiti zaštitu, ali sama ideja je toliko odvratna, sramotna i uvreda samog života, tako ponižavajuća za ljudsko dostojanstvo, da takva parazitska institucija zaslužuje da se zauvijek osudi.
Portland News: Po Vama je samo slobodna ljubav ispravna?
Ema Goldman: Slobodna ljubav? Kao da ljubav može biti išta drugo osim slobodna! Muškarac može da kupi pamet, ali svi milioni na svijetu nijesu uspjeli da kupe ljubav. Muškarac je potčinio sebi tijela, ali sva moć ovog svijeta ne može da potčini ljubav. Muškarac je potčinio cijele narode, ali sve njegove vojske ne mogu da potčine ljubav. Muškarac može da okuje i ograniči duh, ali je potpuno nemoćan pred ljubavlju. Visoko na svom prijestolu, sa svim svojim sjajem i pompom koja se zlatom može kupiti, muškarac je ipak samo siromašan i očajan, ako ga mimoiđe ljubav. Ali, ako ljubav postoji, i najsiromašnija kuća sija toplinom, puna je života i boja. Tako ljubav poseduje čarobnu moć da od prosjaka napravi kralja. Da, ljubav je slobodna i ne može da egzistira u nekoj drugoj atmosferi. Kada je slobodna, ona se daje bezrezervno, u velikim količinama i potpuno. Svi zakoni zasnovani na statutima, sve sudnice ovog svijeta, ne mogu da je iščupaju iz korijena. Ali, ako je tlo sterilno, kako brak može da dâ plodove? To je kao poslednja velika i očajnička bitka prolaznog života protiv smrti. Ako se ikada ostvari istinsko drugarstvo i postigne jednakost među polovima, onda će ljubav, a ne brak biti ona snaga koja je dovela to toga.
