Dok se Bosnom šetaju nekakvi četnici u uniformama koje kao da su sklepane na času opštetehničkog, Runada je lanisirala vlastiti komunikacijski satelit. Sranje je, moj profesore u Bosni a ne u Ruandi.
Vjerovatno jedna od najupečatljivijih scena iz filma Ničija zemlja je scena u kojoj profesor Boro Stjepanović na liniji bojišnice negdje u Bosni teško otpuhuje dok čita novine. Na pitanje saborca o čemu se radi, Stjepanović sa mnogo empatije odgovara- Da vidiš sranja u Ruandi.
Sredinom tih nesretnih devedesetih gorile su i Bosna i Ruanda. Bez obzira na sve zlo koje se kod nas dešavalo, svi smo mi znali da je ono u Ruandi daleko gore. Genocid koji je odnio preko milion života i zemlju vratio u kameno doba nije ostao neprimijećen ni u ratom poharanoj Bosni i Hercegovini.
Prošlo je od tada 23 godine, i stvari se pomalo mijenjaju. U Bosni i Hercegovini se eto radi taj koridor VC, ali teško se živi. Politika je takva kakva jeste, i prije i poslije svakih izbora razmišljamo hoće li-neće li biti rata. Onda se svako malo desi ponešto što nas sve skupa vrati u poziciju samoodbrane i samozaštite – te ima vehabija, te ustaše, te četnici…. Uglavnom, ljudima je sve to dobrano dosadilo, pa je svakim danom sve manje onih kojima se svoju budućnost vide u BiH. I ljudi odlaze.
Oni koji su u dijaspori polako počinju da revidiraju planove o povratku u domovinu nakon penzionisanja. Kako se vratiti u zemlju gdje vladaju neškolovani, sa kupljenim diplomama, mamina i tatina stranačka djeca koja bi nam kao trebala donijeti razvoj i prosperitet? Znate onu priču – odeš na Kipar sa ženom i djecom, vratiš se sa doktoratom, i onda možeš da biraš ambasadu u kojoj ćeš da radiš.
I onda tako jedan dan sjediš i gledaš prenos sa Emirates stadiona u Londonu, a tamo sve oblijepljeno reklamama- Posjetite Ruandu. Onda prvo pomisliš, mora da je neka sadaka. Ko bi zaboga išao u Ruandu na odmor kad je tamo, je li, sranje. E, ali ne lezi vraže.
U nedjelju je Al Jazeera Balkans objavila prilog o Ruandi koja je upravo lansirala svoj prvi komunikacijski satelit. Priča je jednostavna. Izvjesni Paul Kagame preuzeo je prije 19 godina vlast u zemlji i napravio par strateških poteza. Zabranio nacionalizam, kako bi se to kod nas reklo. Nema više Hutua i Tutsija, svi smo jednaki. Nije to išlo lako, te je vlada morala da intenzivno radi sa komisijama pomirenja, ali i da strpa u zatvore oko 120.000 osoba koje su počinile genocid. Istovremeno su eksperti vlade napravili razvojnu strategiju koja je imala svega 22 cilja u različitim oblastima. Između ostalog, razvoj obrazovanja. Slali su tako dobri Ruanđani ljude da uče po svijetu, te da se sa tim znanjem vraćaju nazad. I tako, mic po mic, BDP je za samo deset godina porastao na oko sa 2,6 na 8,5 milijardi dolara.
Kao vrhunac postignuća, Ruanda je 27. februara lansirala u orbitu svoj prvi komunikacioni satelit u okviru razvoja- pogađate – obrazovnog sistema.
I tako, zemlja koja je duboko u Africi se zahvaljujući pametnoj strategiji iz pakla rata digla na mjesto prve turističke sile na tom kontinentu ali i jedne od najpoželjnijih investicijskih lokacija na svijetu.
U međuvremenu BiH je rasprodala sve što je moglo da se rasproda, zadužuje se kod Svjetske banke pa onda nabija akcize, ne bi li se s leđa vlastitog naroda pomalo vadila. Deveramo o entitetima, ustašama, četnicima, slavnoj i manje slavnoj istoriji, ko je gdje bio beg a ko kmet i slične nebuloze. Bosna i Hercegovina je posljednja kolonija na svijetu, ali i dalje glasa za one koje je prave kolonijom Srbije, Hrvatske, Turske, Austrije, Kine i koga već ne. Na kraju će naša djeca početi da odlaze na pečalbu ili na škole u Ruandu.
Jer, da se malo vratimo na onaj film s početka teksta, sranje je, moj profesore Stjepanoviću u Bosni a ne u Ruandi.
