U tržišnom svijetu medijske ekonomije, za održavanje medija žrtvovana je njihova kvaliteta. Potom je posljedično srozan ugled same struke i narušeno dostojanstvo radnika te je u konačnici izgubljeno povjerenje same publike.
Foto: AFP / Key Film / Ali Ehsani
Izviješća o medijskim neslobodama i nasilju nad novinarima u zemljama Balkana postala su protekle godine posebno popularna, iako prijetnje novinarima i njihova zatvaranja u pojedinim zemljama nisu, realno, ništa novo. A s većim brojem prijavljenih napada, s većim apelima prema zapadnim zemljama da “urazume” iracionalne političke elite Balkana, Europa je ponovno svratila pozornost na ove teme, i to na način da je bacila mrvice financija raznim organizacijama koje se bave nadgledanjem medija da, eto, popišu probleme.
I kao da smo se vratili u devedesete, s nešto manje obasipanja parama i s mnogo više projektne kontrole. Uz iznimku toga da Hrvatske i drugih balkanskih EU članica često ni nema među tim problematičnim zemljama. Premda, zapravo, nije ni bitno ima li popisa hrvatskih medijskih problema u tim izvještajima. Bez adekvatne promjene medijske politike Europske unije, svi ti popisi medijskih problema, svi apeli, sve peticije i ankete jednostavno su mrtvo slovo na papiru.
Tri uzroka krize novinarstva
No, vratimo se na početak. Izvještaji o medijskim neslobodama civilnih organizacija rijetko se bave sistemskim problemima u medijima. Civilne organizacije gotovo nikad ne postavljaju pitanje koji su uzroci doveli do takvog radikalnog slabljenja informativnog sektora da su njegovi radnici čak i fizički postali ugroženi, niti kako to riješiti. Sami izvještaji tih organizacija sami su sebi svrhom, oni uglavnom nikad ne nude funkcionalna rješenja, već umjesto toga, dvadesetpet godina daju uvijek iste mjere koje nemaju nikakav utjecaj na formiranje i razvoj medijskog polja.
Društveno ekonomske dinamike unutar medijskog polja još nisu bile usmjerene ili definirane mjerama ovih medijskih nadglednika, upravo suprotno. Liberalne mjere išle su, baš kao i danas, u smjeru zaštite dostojanstva pojedinca, potpuno zanemarujući činjenicu da u medijima zaštita novinara ovisi o njegovoj materijalnoj zaštićenosti na radnom mjestu. Ignoriranje ekonomske dimenzije medija, kao i ignoriranje onoga na što sami novinari upozoravaju između redaka, govoreći o mehanizmima cenzure i autocenzure, možda omogućava samoreprodukciju civilnih organizacija, ali ne pruža nikakvu zaštitu dostojanstva novinara kao ni njihovo materijalno preživljavanje.
Zanimljivo je promatrati preporuke civilnih organizacija u medijima kroz duži vremenski period jer se iz njih ne može pročitati gotovo ništa o promjenama samog medijskog polja. A ono se stubokom promijenilo. Za početak, izmišljen je internet, digitalno novinarstvo preuzelo je primat nad tiskanim, protok informacija je puno brži, a i sama ekonomija medija radikalno se promijenila.
Oglašivači su “pobjegli” iz tiskanih medija na internet, javni se sektor povukao iz financiranja medija, na prisilu EU, i u konačnici 2008. godine, pogodila nas je, za medijski sektor, fatalna ekonomska kriza. Ova tri faktora utjecala su na radikalno preoblikovanje medijskog polja koje podrazumijeva radikalan (poslove koje je nekad obavljalo petero ljudi, poput fotografiranja, montiranja, uređivanja, snimanja, pisanja i sl... danas obavlja jedan “multipraktik” novinar) i trajan gubitak radnih mjesta u novinarstvu (smanjenje broja medijskih jedinica), pad informativnosti medija i gubitak povjerenja javnosti u medije. Novi javno osviješteni problem je i količina lažnih vijesti podrijetlom sa socijalnih mreža koje prolaze jer su radni uvjeti u medijima postali toliko skučeni da je vrijeme preostalo na raspolaganju za provjeravanje informacija radikalno ograničeno.
U tržišnom svijetu medijske ekonomije, za održavanje medija žrtvovana je njihova kvaliteta. Potom je posljedično srozan ugled same struke i narušeno dostojanstvo radnika te je u konačnici izgubljeno povjerenje same publike.
Gubitak vjerodostojnosti
Novinarima se vjeruje jednako malo kao i političarima, no kako novinari nemaju zaštitu represivnih državnih aparata, “zborenje istine” fizički ih izlaže čitateljima neistomišljenicima ali i subjektima njihovih tekstova. Pritom, ne treba zanemariti, da je danas u doba interneta, komentara na portalima, javno dostupnih mejl adresa i javnih profila na društvenim mrežama, znatno lakše pristupiti nekom novinaru i izvrijeđati ga na “pasja kola”.
Kriza medija traje već duži niz godina, a civilne udruge u priču su se uključile tek sada, kada se nakupio dovoljan broj skandaloznih osobnih napada na pojedince. U kombinaciji sa mrvicama kruha sa stola Europske komisije, više se puta pokazalo da je primarni cilj izvještaja o medijskim neslobodama opravdati sitna projektna sredstva dobivena na temu popisa problema u medijima nego se zaista baviti medijskim problemima. Ignoriranje mišljenja i želja samih novinara pri definiciji medijskih politika civilnih organizacija, sve napisano samo potvrđuje.
Na kraju, pomalo je i apsurdno promatrati razliku između apolitičnih izvještaja civilnih organizacija i potencijalne promjene medijske politike koja nas, nadajmo se, čeka na razini Europske unije. Naime, dok udruge pišu o napadima na novinare, Unija uviđa grešku povlačenja javnog sektora iz financiranja medija. Dok se udruge skandaliziraju nad rastućom desnicom, Unija vidi da je tržište u medijima uzrokovalo pad informativnosti i porast autocenzure. Ironično je u konačnici da će usprkos dvadesetogodišnjem praćenju medija, udruge morati prihvatiti promjenu medijske politike EU koja jasno ide u smjeru puno lijevijem od politika udruga. Po radnike adekvatna medijska politika liberalima će se u konačnici tako nametnuti odozgo, jer alternativa je jačanje radikalne desnice, a to nitko ne želi.
