Više od stotinu radnika otpušteno je iz fabrike tekstila "Dubicotton" u Kozarskoj Dubici. Uprava je tajila da će biti otpuštanja, a među radnicima su mjesecima kružile glasine o otpuštanjima i gašenju jednog dijela pogona. U prvom redu su otpuštani radnici na određeno vrijeme, pa i radnici koji su se nedavno vratili sa bolovanja ili trudničkog bolovanja. Ovo je drugi put da italijanski vlasnici u samo par dana sprovedu masovno otpuštanje. Prvi put se to dogodilo u februaru 2016. godine. Kao i 2016. godine, uprava se pravdala smanjivanjem obima posla i nekonkurentnosti na evropskom tržištu.
Posebno je važno istaknuti vrijeme u kom je došlo do otpuštanja radnika. Naime, nije prošlo ni mjesec dana od opštih izbora u Bosni i Hercegovini. Izgleda da su italijanski investitori čekali trenutak koji neće ugroziti vladajuću koaliciju na lokalnom i entitetskom nivou. Režim će svakako znati da cijeni što nije došlo do radničkih talasanja u sam finiš predizborne trke. U isto vrijeme taj isti režim je nebrojeno puta pokazao da ga položaj radnika ne zanima osim ako to zanimanje ne donosi političko profitiranje. I vlast i opoziciju vezuje ista kapitalistička logika, a o radničkim problemima govore samo u predizborne svrhe kako bi pokupili jeftine političke poene.
Nijedan medij u Republici Srpskoj se nije udostojio da objavi izvještaj o ovome. Radničke priče i radnički položaj nisu tema koja zanima urednike i njihove tajkunsko-političke finansijere. O otpuštanju radnika posebno ne brine ni granski sindikat tekstila, kože i obuće RS jer o tome nisu ni riječ rekli. Predsjednik tog granskog sindikata Danko Ružičić je 2016. godine aktivno radio za upravu firme, lično prijavljujući upravi ljude koji su kontaktirali sindikat i tražili zaštitu radnika.
Silni govori o stranim investitorima koji će u Bosnu i Hercegovinu donijeti prosperitet iznova se pokazuju kao najobičnija demagogija. Privučeni jeftinom radnom snagom, izdašnim državnim subvencijama i prilikom da brzo profitiraju su jedini razlog dolaska stranih hohštaplera i tajkuna. Tri decenije takve prakse koju provode bosanskohercegovačke kompradorske tajkunsko-političke elite nisu donijeli nikakav boljitak ni značajan pomak u životnom standardu većine stanovništva u Bosni i Hercegovini. Onog trenutka kad namirišu veći profit, ovi bjelosvetski hohštapleri dižu sidro i odlaze ostavljajući radnike na ulici. Sada se radi o nekonkurentnosti na evropskom tržištu tekstilne robe jer je tržište zagušeno jeftinijom kineskom i turskom robom koji zbog protekcionističkih mjera ne mogu izvoziti u SAD. U takvim tržišnim utakmicama i borbi konkurencije, radnici su samo dio troškova proizvodnje i potrošna roba sa kojom se može raditi šta se hoće dok je profit jedini motiv proizvodnje. Ovakvo stanje će trajati sve dok radnici ne preuzmu inicijativu i krenu u ofanzivu. Da bi se radnici mogli boriti za svoje neposredne materijalne interese, sindikalne organizacije će se iz ruku korumpirane birokratije morati vratiti u radničke ruke. Takva borba će otvoriti put za stvaranje radničke partije jer samo političkom borbom radnici mogu zadržati i poboljšati svoja prava pripremajući teren za društvenu promjenu u korist radničke većine.
