U idealnom stanju države, univerziteti su mjesta slobodne misli, kritičkog promišljanja i znanosti. No, kako je nas je Michael Foucault upozorio, univerzitet nikada nije neovisan od centara moći. Štaviše, proizvodnja znanja je tijesno povezana sa ideološkim aparatom, tako da se legitimitet znanja često manipulira da bi pristajao određenim strukturama.
No, sigurno je da postoji razlika između univerziteta koji plaća Foucaulta da ga dekonstruira i onog koji bira kadar samo kako bi reproducirao daljni sustav potpunog nekritičkog usvajanja zastarjelih i neprovjerenih diskursa. Iako je feministički pokret načinio razliku i ušao na univerzitete, negdje više, negdje manje, on i dalje nije sastavni dio svakog predmeta, nego nekakva dodatna “ženska stvar”.
Tako je i sa LGBTI znanjem. Iako je sad već jasno da homofobija, bifobija i transfobija ne samo da nisu legitimni, nego su izravno i opresivni, univerziteti u BiH još uvijek prilaze ovom pitanju iz pozicije neznanja i/ili izravnog reproduciranja istih. Da bismo vidjeli/e kakvo je zaista stanje na terenu, razgovarali/e smo sa profesorskim kadrom, kao i sa studentima/icama.
Dr. sci. Boris Krešić, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, koji je od ranije poznat zajednici i javnosti kao saveznik, kaže da univerzitet nije mjesto gdje se LGBTI osobe osjećaju sigurno.
“Na Univerzitetu u Tuzli, kao i u cjelokupnom društvu Bosne i Hercegovine, osobe koje izlaze iz stereotipnih okvira, bilo da se radi o homoseksualnim osobama, osobama sa drugačijom koncepcijom rodnog i spolnog identiteta, nisu prihvaćene. Vidljivo je da takve osobe kriju svoju seksualnu orijentaciju, rodni ili spolni identitet. Takvom stanju u akademskoj zajednici doprinose dvije okolnosti. Prva je da univerzitetski profesori ne žele prihvatiti, iako to ne žele svi javno reći, da postoje osobe drugačije seksualne orijentacije. Pojedini profesori javno na predavanjima izražavaju svoj negativan stav prema LGBT osobama, često bez argumenata i zasnovan na tradicionalnim prihvaćanjima roda i spolnog identiteta. Ovome doprinosi pasivan stav studenata prema takvim profesorima i nepodržavanje svojih kolega u tome. Druga okolnost jeste da na univerzitetima ne postoji, ili ja do sada nisam čuo da postoji, bilo na nivou univerziteta, fakulteta ili studentske organizacije, odjel koji bi se pozabavio sa problemima sa kojima se susreću LGBT osobe. Bojim se da će proći još puno vremena dok akademska zajednica u BiH ne shvati da su svi studenti jednaki i da svaki student ima pravo na svoju seksualnu orijentaciju, rodni ili spolni identitet, te da se svaki oblik homo/bi/transfobije mora oštro sankcionirati.”
Dina Bajraktarević, studentica Univerziteta u Tuzli i aktivistica Tuzlanskog otvorenog centra, svjedoči homofobiji, transfobiji i bifobiji, kako u nastavi, tako i u literaturi koja se koristi.
“Kao aktivistkinja za LGBTI prava, ali i studentica, upoznata sam sa homofobičnom, transfobičnom i bifobičnom literaturom na fakultetu. Većinom se to odnosi na predmete poput psihijatrije, psihologije ili pedagogije. Na drugoj godini fakulteta sam slušala predmet Psihijatrija, gdje se pričalo o poremećajima seksualnog nagona, gdje se homoseksualnost ubraja među mentalne poremećaje pod nazivom ‘pederastija’. Učili smo po starim klasifikacijama i staroj literaturi. Većina literature na fakultetu je zastarjelog izdanja, te se time šire pogrešne informacije i miskoncepcije o LGBTI pripadnicima/ama društva. U jednoj knjizi je čak pisalo kako je ‘heteronormativnost jedini ispravni stil života’. Često se na fakultetu čuje i jako negativan stav kolega/ica o pripadnicima/ama LGBTI populacije, gdje izjavljuju kako bi odbili uslugu ili pravičan tretman LGBTI osobi ili LGBTI paru. Strašne scene i izjave. Ne znam da li se neko preispituje u tom trenutku, i jako me je strah da će steći pogrešnu sliku sebe i svog identiteta i vrlo vjerovatno razviti autohomofobiju.”
Pozicija Damira Arsenijevića, profesora na Univerzitetu u Tuzli, vrlo je specifična i afirmativna za univerzitetski, ali i svaki drugi prostor: on je outovan.
“Ja sam out queer univerzitetski profesor i u svom svakodnevnom radu na univerzitetu otvaram prostor za propitivanje isključivanja i stigmatizacije po svim osnovama. Univerzitet je i slika našeg homofobnog/transfobnog drustva – i društva u kojem je govor o seksualnom obrazovanju stigmatiziran – ali istovremeno i dinamičan društveni prostor u kojem je bitno kreirati govor bez straha o tome kako smo mi zapravo želeća bića i kako su naše želje uvijek transgresivne u odnosu na strukture moći. Na univerzitetu je moguće analitički promišljati sve vidove želje i seksualnih praksi i identitarnih pozicija. Međutim, mali broj predavačica i predavača se usuđuje da to čini iz straha. Čak i oni koji bi sebe smatrali ‘progresivnim’ su najveća prepreka da se nešto ozbiljnije učini po pitanju rodnog i seksualnog obrazovanja na našim visokoškolskim institucijama. Upravo oni misle da ‘nije još vrijeme’; da ‘ne treba biti toliko radikalan’ – i u tome je i najveća ideološka zamka. Oni su policajci seksualnosti. Iz njihove mahalske, malograđanske pozicije, oni održavaju status quo. I zato je borba za slobodni univerzitet borba protiv ovih malograđanskih elemenata. Ono što meni predstavlja najveći izazov kao queer predavaču iz oblasti humanističkih nauka je da omogućim kolektivno analitičko istraživanje svih emocija – od straha do bijesa – kada se u učionici susretnemo sa drugačijim seksualnostima i rodnim pozicijama. Meni je bitno da neko ko sebe smatra lezbijkom, gay, biseksualnom ili transrodnom osobom može bez straha da govori o alternativnim seksualnostima, kao i da neko ko za sebe smatra da je straight može reći zašto je uznemiren ili uznemirena kada čitamo ili gledamo materijale koji otvaraju prostor za razne rodne pozicije. Za mene je to istovremeno i pitanje promišljanja jednakosti i solidarnosti van poveza identitarnih politika. Ali u toj poteškoći i leži izazov u bivanju autovanim queer predavačem na javnoj insitituciji univerziteta u Bosni i Hercegovini – institucije na kojoj možemo puno uraditi za seksualne slobode u našoj zemlji.”
Biti transrodna osoba je drugačije iskustvo od svih, jer svoj rodni identitet morate stalno iznova ponavljati, i kao što nam Liam Isić sam kaže, usput educirati profesore/ke.
“Znao sam da ukoliko želim dobiti razumijevanje od drugih, moram se boriti za to i razumjeti druge, odnosno razumjeti činjenicu da i njima treba vremena da se senzibiliraju i naviknu na nešto novo. Prije nego sam promijenio ime, imao sam praksu da pozovem profesore/ice prije početka semestra na razgovor, kako bih im objasnio o čemu se radi, te ih zamolio da mi se obraćaju imenom za koje sam smatrao da jeste moje ime. Niti jednom nisam bio odbijen, odnosno svaki put sam se susreo sa razumijevanjem od strane profesora/ica. Kada sam promijenio ime, nisam bio na hormonalnoj terapiji, pa sam i dalje imao praksu da pričam s novim profesorima/icama na početku semestra, kako bih ih zamolio da mi se obraćaju u onom rodu u kojem ja želim. Neki su griješili u ‘rodnom obraćanju’, greškom ili namjerno, ne bih znao, ali je meni to bilo toliko bitno da sam im slao mailove kada bi se to desilo, u kojima sam sve objašnjavao ponovo ispočetka. Nakon početka uzimanjanja hormonalne terapije, sve je išlo mnogo lakše… Nije više bilo potrebe za objašnjavanjem – zbog promijenjenog imena, a i izgleda koji se izmijenio pod djelovanjem hormonalne terapije. Nakon što sam završio fakultet, svi smo dobili odore za ceremoniju dodjele diplome: bijele za djevojke, a plave za muškarce. Iako nisam ljubitelj binarnih podjela, ta plava odora je bila kruna mog četverogodišnjeg truda da budem percipiran od strane drugih na fakultetu onako kako percipiram samog sebe.”
Piše: Selma Kešetović
Tekst je izvorno objavljen je portalu LGBTI.ba.
