Ćamil Zaimović, bivši direktor Rudnika mrkog uglja Breza, kaže za Oslobođenje: “Nijedan se rudnik ne zatvara preko noći”. Problem je što ta dramatična noć traje već deset godina, jer se niko nije usudio da upali svjetlo
Nakon dvanaest godina samoće, Mostar je ovog ponedjeljka dobio novog gradonačelnika. Novi čovjek na ovoj dužnosti je hadezeovac dr. Mario Kordić, kojem je Gradsko vijeće izglasalo povjerenje sa samo jednim glasom više u odnosu na kandidata Koalicije za Mostar, esdeaovca dr. Zlatka Guzina. Kadrovska ravnoteža između dvije vodeće stranke donekle je uspostavljena izborom Salema Marića za predsjednika Gradskog vijeća. Na kraju je konstatovano da saradnja HDZ-a BiH i SDA “nikada nije bila upitna”. Ovo zvuči kao opominjuća ironija ako znamo kakvi su rezultati njihove saradnje. U kraćem prigodnom obraćanju vijećnicima, Kordić je ispoljio tolerantnost i dobre namjere. “Važno mi je da od danas radimo kao jedno, da budemo jedna duša”, rekao je kao da je izronio iz vremena bratstva-jedinstva, kada su Mostarci zaista živjeli jednom dušom, srasli sa Veležom, Starim mostom i Neretvom, sa mostarskim šipcima i smokvama, sa svjetlošću koja obasjava Mostar i koju je Andrić tako plastično opisao. Mostar je tada bilježio vrhunce svog prosperiteta. Nije li Kordićevo obraćanje svjetlo na kraju mostarskog tunela, na koje Mostarci dugo i predugo čekaju? Ne znam, ne bih se u mraku kladio na tu kartu, još manje bih želio biti zao prorok. Novi gradonačelnik je obećao građanima da će gradska vlast raditi u njihovom i samo njihovom interesu. Treba sačekati i vidjeti, a oprez je razlog što novonastala situacija u Mostaru nije glavni predmet ove kolumne.
Ista lica, iste sudbine
Prelazim na drugi teren, gdje se proteklih dana odvijala još jedna socijalna drama bosanskih rudara, posljednjih sljedbenika nekadašnje moćne radničke klase koja je gradila ovu zemlju. Vlast bi najradije da s njima nema nikakvog posla, a opet ne može da se pravi kao da oni ne postoje. Trzne se tek kad se suoči sa njihovim prijetnjama. Štrajk rudara Zenice i Breze, rudnika kojima je država, zbog milionskih dugova, blokirala račune, prisilio je Vladu FBiH da ovaj problem shvati ozbiljno. Pretpostavljam da su čitaoci upoznati sa cijelom tom pričom, pa nema potrebe da se bavim njenim pojedinostima. Vlada je obećala da će računi biti vrlo brzo deblokirani, što će omogućiti isplatu rudarskih zarada za januar. Vatra je ugašena, ali samo trenutno. Prema stručnim procjenama, čak 2.600 rudara čini višak zaposlenih u ovdašnjim rudnicima. Za 30 posto njih predviđena je prekvalifikacija, a ostali će završiti tamo gdje je završilo na hiljade radnika, žrtava tranzicije i pljačkaškog kapitalizma.
Uvažena Svetlana Cenić, ekspert za ekonomsko-socijalna pitanja, uvijek precizna, jasna i direktna u dijagnozama, podsjetila nas je ovim povodom da se Jugoslavija, moćna država, tresla kad bi rudari stupili u štrajk.
Ali, ta vremena su prošla. Samo se još najstariji čitaoci novina sjećaju velikog reportera Tihomira Lešića. Niko nije tako poletno, emotivno i nadahnuto pisao o rudarima kao on. Rudari su ga doživljavali kao svog komorata. I više od toga, kao svog medijskog tribuna. Lešić je sagorio na sopstvenoj vatri, poput mnogih paćenika koje je iznjedrila zavodljiva novinarska profesija. Bio sam posljednji novinar koji se s njim družio u Dubrovniku, gdje sam tada živio, prije nego što je izvršio samoubistvo u svojoj sobi u hotelu Libertas. Ispratio sam ga reportažom objavljenom u Oslobođenju pod naslovom “Reporter se ne javlja”. I mene je privlačio rudarski život, upoznao sam i Aliju Sirotanovića, Abdurahmana Babajića, Ristu Mijatovića, Nikolu Škobića i druge rudare, heroje socijalističke izgradnje. Bilo je nečeg mitskog u tom rudarskom proletarijatu, koji je za režim predstavljao jezgru ideologizirane radničke klase. Iste one klase koja će se devedesetih godina odreći socijalizma i osvetničkim gnjevom rušiti komunističku vlast. Posmatram na televiziji lica rudara Zenice i Breze u štrajku. Tako su izgledali i rudari koje sam sretao prije gotovo pedeset godina. To su ista lica, iste sudbine, isti prkosni likovi, koji vole svoj užasno težak i riskantan posao i kojima se čini da ništa drugo na svijetu ne bi mogli ni znali da rade. Rudari Zenice i Breze tvrde da postoji plan o skorom zatvaranju njihovih rudnika. To ih uznemirava, jer ne znaju šta će biti s njima. Svjesni su da žive u podivljalom kapitalizmu, kojeg su socijalistički komorati prezirali, ali ne mogu da se pomire sa njegovim pravilima.
Magično rješenje
Rudnici sa područja Federacije, ukupno njih sedam, vuku za sobom desetogodišnji gubitak u iznosu od blizu 900 miliona KM. Za siromašnu zemlju kakva je Bosna i Hercegovina, kojoj noge sve više vire ispod jorgana, to je ogroman novac. Ko će taj dug vratiti? I kada? Nađeno je magično rješenje – Vlada i rudarski sindikati potpisaće sporazum o desetogodišnjem reprogramiranju duga! I običnom laiku u pitanjima finansija to zvuči prilično neuvjerljivo, osim kao još jedan dokaz improvizatorskih sposobnosti našeg političkog mentaliteta. Gdje će potpisnici takvog sporazuma biti za deset godina? I šta ako stvar propadne? Ne mislite valjda da će neko za to odgovarati. Margaret Thatcher je svojevremeno zatvorila sve rudnike u Engleskoj, jer nije htjela da novcem iz državne blagajne pokriva njihove gubitke. Bosna nije Engleska, ali ako državi trebaju rudnici, neka tu cijenu plati ovako ili onako. Jedno je sigurno - rudnici se ne mogu spašavati, ni reforme provoditi po formuli: Malo socijalizma, malo kapitalizma (više socijalizma, nego kapitalizma).
Ćamil Zaimović, bivši direktor Rudnika mrkog uglja Breza, kaže za Oslobođenje: “Nijedan se rudnik ne zatvara preko noći”. Problem je što ta dramatična noć traje već deset godina, jer se niko nije usudio da upali svjetlo!
