Javni prostori, privatne firme, a sve više i kućanstva postali su nezamislivi u vrijeme ljetnih vrućina bez klima uređaja. U Sjedinjenim Državama njihovo korištenje je poprimilo bizarne proporcije, pa se tamo velik dio turista žali na to da im je hladno u zatvorenim prostorima. Iako je širenje klimatizacije imalo mnoge blagotvorne učinke, njezina neracionalna upotreba danas postaje problem, prije svega zbog ogromne energetske potrošnje koju iziskuje korištenje ovih uređaja
Benoît Bréville
Grad Hamilton u Kanadi ne može se pohvaliti umjerenom klimom: temperature su ispod ništice 129 dana u godini, a 30 stupnjeva Celzijevih dosegne se samo 18 dana godišnje. Unatoč tome, u ovom gradu od pola milijuna stanovnika, 82 posto domaćinstava opremljeno je klima uređajima, tehnologijom koju gradsko vijeće namjerava besplatno osigurati siromašnim stanovnicima koji pate od zdravstvenih tegoba. Tim bi potezom grad Hamilton uveo mjeru osmišljenu u Sjedinjenim Državama, gdje već postoje programi pomoći za domaćinstva koja nisu u mogućnosti priuštiti si klimatizaciju.1
Subvencioniranje klima uređaja? Ova mjera nije toliko apsurdna koliko se na prvu doima. Svakog ljeta na prostorima brojnih američkih država, Arizone, Mississippija, Novog Meksika, Floride, Teksasa i Nevade temperature prelaze 40 stupnjeva Celzijevih preko dana, uz tek neznatno osvježenje noću. Živjeti na tim područjima bez klima uređaja znači da jedva dišete, ali i da se izlažete hipertenziji, pulmonalnoj insuficijenciji, nesanici, glavobolji… Zato je na jugu države 97 posto domaćinstava klimatizirano. Neke države, poput Arizone, čak obvezuju najmodavce da svojim podstanarima osiguraju ispravan klima uređaj, baš poput struje i vode.
No američka se ljubav prema rashlađenim prostorima ne ograničava samo na ova sušna i suptropska područja. Ona zahvaća čitavu državu, uključujući Vermont i Montanu, gdje su veliki nanosi snijega češća pojava od toplinskih valova. Klima uređaji nalaze se posvuda – u kućama, automobilima, restoranima, dućanima, javnim zgradama, transportu, stadionima, liftovima, školama, sportskim dvoranama, crkvama – održavajući konstantno temperaturu tek nešto višu od 20 stupnjeva Celzijevih, bez obzira na to o kojem godišnjem dobu ili dijelu države se radi. I vojnici koji se odlaze boriti u Afganistan ugrađuju ih u svoje šatore. “Osoba koja radi u klimatiziranom uredu veoma će brzo početi smatrati kuću koja to nije nepodnošljivom za boravak, ali vrijedi i obrnuto”, primjećuje novinar David Owen2.
Ova ovisnost ima popriličnu cijenu po okoliš, kako zbog emisije stakleničkih plinova uzrokovane plinom za klimatizaciju, tako i zbog potrošnje električne energije. U Sjedinjenim Državama na klimatizaciju godišnje otpada 6 posto proizvedene energije (često se radi o ugljenu) i 20 posto režijskih troškova. Prije dvije godine, njihova potrošnja energije za rashlađivanje prostorija bila je jednaka cjelokupnoj energetskoj potrošnji Afrike. Tome treba pridodati i energiju potrebnu za funkcioniranje klimatizacije u automobilima, odnosno 26 do 38 milijardi litara nafte godišnje3.
U srpnju 1960. godine, kada se ova tehnologija tek krenula ugrađivati u američka domaćinstva, u novinama Saturday Evening Post divili su se “revoluciji klimatizacije”. Ta “revolucija” koja traje još od početka 20. stoljeća, danas osvaja svijet, ali i mijenja državu: njenu geografiju, njen urbanizam, načine potrošnje i provođenja slobodnog vremena, socijalizaciju, pa čak i seksualne prakse. Naime, prije klimatizacije ljetne su vrućine često bile previše intenzivne za prepuštanje sportu u spavaćoj sobi; bilježio se znatan pad rođenih devet mjeseci kasnije, odnosno u travnju i svibnju. S kontrolom temperature unutarnjih prostora sezonske varijacije u natalitetu su nestale4.
Klimom protiv sieste
Kada se, početkom 20. stoljeća, prvi put pojavio klima uređaj, on nije bio predviđen za komfor ljudi, već za očuvanje robe. Nezadovoljni jer ne mogu tiskati i skladištiti svoj papir zbog velikih vrućina, u jednoj su njujorškoj tiskari naručili od inženjera Willisa Carriera rješenje za kontrolu vlažnosti i sobne temperature. Uređaj, koji je funkcionirao na principu prolaska zraka kroz tube s rashladnim plinom, bio je spreman za uporabu 1902. godine i instantno je doživio uspjeh. Tekstil, duhan, tjestenina, žvakaće gume, brašno, čokolada: u manje od deset godina, sve industrije čija proizvodnja ovisi o termičkim fluktuacijama uvele su klimatizaciju.
Sretna je okolnost bila ta da su radnici “cijenili” rashlađeni zrak. “Proizvodnja je na svom maksimumu i radnici, koje je nekoć bilo teško pronaći, sada traže posao u tvornici opremljenoj Carrier uređajima”, hvale se, 1921. godine, u reklami jedne tvrtke koja je dio svojih aktivnosti upravo bila prebacila u Meksiko. Osam godina kasnije, u drugoj reklami preciziraju: u klimatiziranim tvornicama, “zdraviji i ugodniji zrak privukao je najpoželjnije radnike i gotovo eliminirao socijalne konflikte”5. Ali ono što je bitnije od komfora radnika je njihova učinkovitost. U periodima velikih vrućina, tvrde nadglednici, radnici gube na produktivnosti, ritam se usporava, a odsutnost povećava: ponekad je potrebno davati dodatne pauze, ranije započinjati radni dan ili čak prekidati proizvodni proces.
Ipak su to bila vremena tejlorizma i racionalizacije. Poslodavci su se bacili na procjenjivanje koja bi temperatura trebala osigurati najveću učinkovitost. I vlada radi testove na temelju kojih zaključuje da njeni daktilografi gube na učinkovitosti za 24 posto kada im je za vrijeme ljetnih mjeseci uskraćena klimatizacija.6 “Zašto najbolji izumi, znanstvena i industrijska dostignuća dolaze iz područja s umjerenom klimom?”, pitaju se u reklami za Carrier prikazujući pritom preplanulu osobu izvaljenu na tlu, lica pokrivenog sombrerom. “Zato što je tropska klima stoljećima ljude lišavala energije i ambicije. Nije bilo klima uređaja, pa su morali na siestu“. Natpis velikim slovima pojašnjava: “Temperatura 39 stupnjeva Celzijevih, produktivnost 0”.7 Tako klimatizacija s vremenom privlači sve veći broj ureda, tvornica itd.
Iako su se klima uređaji prvotno povezivali s poslom, oni se također povezuju s užitkom i razonodom i to zahvaljujući kino dvoranama. Krajem 19. stoljeća one su bile posjećene uglavnom u zimskom periodu: nitko se nije htio gužvati u zatvorenom prostoru tijekom pasjih vrućina, tako da su dvorane za lijepih dana zjapile prazne. Kako bi tome doskočili, u lancu kino dvorana Balaban & Katz odlučili su 1917. godine hladiti svoje prostorije u Chicagu. Uvidjevši uspjeh ovog poteza (trošak instalacije isplatio se u jedno ljeto), konkurencija je uhvatila korak i od 1936. godine tri su četvrtine od 256 kinodvorana u gradu bile klimatizirane. Trend se proširio i na druge američke gradove. “Unutra je svježe”, “Uvijek na 20 stupnjeva Celzijevih”: od New Yorka preko Houstona do Los Angelesa, plakati s polarnim medvjedima, kockama leda ili pahuljama snijega odsada su se mogli vidjeli na ulazima u kina. Ljeto tako postaje špica kino sezone, što je otvorilo vrata pojavi “ljetnih blockbustera”.
Nakon kinodvorana, klimatizacija je zavladala vlakovima, restoranima, trgovinama i hotelima, s gotovo identičnim razvojem događaja. “Prvo se ugrađuje u velikim lancima, zatim se širi na lokalne, pa na neovisne trgovine, i naposljetku dođe do malih kvartovskih dućana”, pojašnjava profesionalac iz sektora 1937. godine.8 Teško se boriti s klimatiziranim konkurentom. Skloni novotarijama i presretni što mogu trenutno pobjeći od ljetne vrućine, kupci napuštaju pregrijane trgovine. Osim toga, klimatizaciji se pripisuju i zdravstvene prednosti. Klimatizirani zrak bio je “čist” i “zdrav”, kako su tupile reklame i javne institucije. U vlakovima bi zahvaljujući njemu dim cigarete nestajao “kao rukom odnesen”. Jednako je blagotvoran bio i trudnicama; tako je barem tvrdio povjerenik za zdravlje u Chicagu, savjetujući budućim majkama da idu u kina Balaban & Katz tijekom ljeta 1921. godine. Zrak će im tamo biti “čišći nego na Pike Peaku”, u planinama Colorada.
Potpomognut takvom reputacijom, klima uređaj pronalazi put u domaćinstva nakon 2. svjetskog rata. U razdoblju između dva svjetska rata, mnoge su se tvrtke okušale na tržištu klima uređaja za kućanstva, ali njihovi su pokušaji neslavno završili. Prebučni, preveliki i prije svega preskupi, uspjeli su osvojiti samo šačicu dobrostojećih građana. Malo kasnije, 1951. godine, Carrier na tržište plasira prozorski klima uređaj, s jednostavnom instalacijom i razumnom cijenom. Tada kreće navala: 1960. godine 12 posto domaćinstava je klimatizirano; dvadeset godina kasnije 55 posto, zatim 82 posto 2005. godine, a danas je brojka narasla do 90 posto. Trend je krenuo kao privilegija buržoazije, da bi postao standard radničke klase i konačno se proširio na gotovo svako kućanstvo.
Širenjem na sve regije i društvene slojeve, klima uređaj se pretvorio u neminovnu potrebu. Jug Sjedinjenih Država dugo je bio slabije urbaniziran od sjevera. Početkom 20. stoljeća njegova se populacija počela smanjivati: izgubio je deset milijuna stanovnika između 1910. i 1950. godine, prvenstveno crnaca koji su bježali od rasnih zakona i nedostatka radnih mjesta uslijed mehanizacije poljoprivrede, te koji su tražili posao na Srednjem zapadu. Tijekom šezdesetih godina, kada je segregacija službeno ukinuta, situacija se preokreće. Nekoć nepodnošljivo vruć, jug je odjednom postao atraktivan tvrtkama i stanovnicima: sada se u suncu moglo uživati bez trpljenja njegovih loših strana. Osim toga, bilo je to područje bez sindikata. Između 1950. i 2000. u američkom Sun Beltu populacija je narasla od 28 do 40 posto. “Bez klimatizacije bi bilo nezamislivo da danas Florida broji 18,5 milijuna stanovnika”9, primjećuje povjesničar Gary Mormino. Zabavni park Walta Disneya u Orlandu bio bi poput pećnice, a nijedan se kockar ne bi išao kuhati u kasina u Las Vegasu, usred pustinje u Nevadi.
Izgubljen u šikarama Arizone, Phoenix je 1930. brojio 50.000 stanovnika. Danas se ta brojka popela na 1,5 milijun, a njegova se predgrađa šire iz dana u dan. Beton i asfalt koji prekrivaju grad tijekom dana upijaju vrućinu i otpuštaju je tijekom noći, što sprječava ikakav pad temperatura. Živa u termometru prelazi temperaturu od 43 stupnja Celzijeva tridesetak dana u godini (za razliku od sedam dana tijekom pedesetih godina), a u lipnju 2017. se penjala blizu 50 tri uzastopna dana. Stotine tisuća klima uređaja bruje od jutra do mraka, otpuštajući vrućinu u atmosferu, čime se temperatura povećava za 2 stupnja i posljedično opravdava još intenzivnije korištenje klimatizacije.10
Očigledno, život na jugu Sjedinjenih Država nezamisliv je bez klima uređaja. Ali još pred jedno stoljeće nitko si nije ni postavljao to pitanje. Život je bio organiziran u skladu s klimatskim uvjetima. Trgovine su se zatvarale u satima najvećih vrućina, djeca su se slala doma iz škole kada je zrak postajao nepodnošljiv, a nakon ručka se rado odlazilo na siestu. Arhitektura i orijentacija kuća također su bile prilagođene vrućini: velika vrata i prozori kako bi zrak mogao cirkulirati, visoki stropovi, tanki zidovi među prostorijama, veliki korniši za zaštitu od sunca, podovi odignuti od tla, natkriveni trijem. Kada to ne bi bilo dovoljno, stavljao se stropni ventilator, izum koji troši deset do dvadeset puta manje energije od klima uređaja; noge bi se hladile u lavoru, a oko vrata bi se stavljale vlažne krpe.
Nastambe koje su se šezdesetih godina pojavile u Sun Beltu sliče onima iz Pennsylvanije ili Indiane: montažne kuće uskih prozora, položene direktno na tlo; moderne zgrade s centralnim sustavom klimatizacije; neboderi čiji se prozori ne mogu niti otvoriti. Kako zemljišta nisu bila skupa, gradovi su se širili unedogled, pa su automobili postali još neophodniji nego na sjeveru. Prema povjesničaru Raymondu Arseneaultu, klimatizacija je tako ubrzala “amerikanizaciju juga”, brisanje regionalnih razlika i homogenizaciju Sjedinjenih Država.11 U Louisiani i u Alabami škole, trgovine i uredi sada rade bez pauze, trijemovi na kojima se uživalo u hladovini i razgovaralo sa susjedima više ne postoje. Nitko više ne kupuje led kod uličnih prodavača i ne vadi madrac na balkon ili vanjsko stubište za vrijeme ljetnih vrućina u New Yorku. Na sjeveru ili jugu, sada svi uživaju u svom klimatiziranom prostoru.
Amerikanci klimatizaciju očekuju uvijek i svuda. U noći u kojoj temperatura ne prelazi 8 stupnjeva Celzijevih, stanovnik Seattlea će vam bez ustručavanja objasniti kako priključiti klima uređaj, dok je na Aljasci njima opremljeno više od četvrtine hotela. Tolerancija države na vrućinu toliko je opala da Amerikanci sada preferiraju unutarnje temperature na kojima je većini turista prehladno. Baš kao u vremenima kada je klimatizacija bila prisutna isključivo u luksuznim hotelima ili u vagonima prve klase u vlakovima, hladnoća se još uvijek povezuje s nekom vrstom profinjenosti, iznimnosti. Prema reviji New York Timesa, Moda i stil, od 26. lipnja 2005. godine, u njujorškim robnim kućama temperatura interijera je padala zajedno s rastom prestiža: trgovina niskog cjenovnog ranga Old Navy bila je na temperaturi od 26,8 stupnjeva Celzijevih, 4 stupnja višoj od one u luksuznom Macy’su i gotovo 7 stupnjeva višoj od one u Bergdorf Goodmanu.
Međutim, širenje klimatizacije nije se odvijalo bez problema. Od samog su početka kupci slali bijesna pisma žaleći se na preveliku hladnoću u trgovinama i kinima. Južnjaci su se ljutili na ovu novu tehnologiju smatrajući je uvozom sa zapada, gdje ljudi nisu dovoljno otporni da bi podnijeli vrućinu. Predsjednik Franklin D. Roosevelt je i sam mrzio ovu napravu, koju je ugradio njegov prethodnik: “Ima strašnu averziju prema klima uređaju i nikada se ne ustručava reći da ga ne želi. Žestoke kritike koje redovito iznosi u javnosti veoma su loša reklama”, ustvrdili su u Carrieru 1931. godine12, dvije godine prije nego li je dotični postao predsjednik. Mnogi su intelektualci bili nepopustljivi, od pisca Henryja Millera, koji je u tome vidio simbol raskola između Amerikanca i prirode (The Air-Conditioned Nightmare, 1945.), do povjesničara Lewisa Mumforda, koji je kritizirao ljudsku želju da uspostavi potpunu kontrolu nad okolišem (The Pentagon of Power, 1970.).
Još i danas ekološki aktivisti upozoravaju na učinke koje klimatizacija ima na okoliš, a znanstvenici na nju upućuju kako bi objasnili porast pretilosti. Tvrde kako imamo tendenciju jesti više kad je zrak svjež, uz to i više ostajemo doma upražnjavajući sjedilačke aktivnosti, a tijelo više ne treba trošiti energiju kako bi se ugrijalo ili ohladilo. Feministkinje ukazuju na seksističku uporabu klima uređaja, koji se u uredima redovito namještaju na temperaturu koja odgovara muškarcima u hlačama, košulji i kravati, dok se žene u haljinama i sandalama smrzavaju.13 Svakog ljeta društvene mreže preplave poruke žena, a ponekad i muškaraca, koji se žale da moraju nositi pulover ili jaknu zbog hladnoće u američkim interijerima.
Međutim, otpori nisu nikada obuzdali širenje ove tehnologije koja uživa potporu javnih moćnika: još od šezdesetih godina se kućanstvima s klimatizacijom odobravaju povoljniji zajmovi, dok kreditna poduzeća nude više kamatne stope za kupnju neklimatiziranih nekretnina. Agenti za razvoj nekretnina stvaraju stambene planove koji je automatski integriraju, a energetski divovi poput General Electricsa oduševljeni su ovom novom potražnjom.
Ipak, klimatizacija nije prouzrokovala samo negativne promjene. Osim komfora, doprinijela je i poboljšanju zdravstvene situacije na jugu Sjedinjenih Država, koji je nekoć bio mjesto širenja tropskih bolesti poput malarije (smanjila se ljudska izloženost komarcima) ili žute groznice. Došlo je do pada ljetne smrtnosti. Između 1979. i 1992. godine, u vrijeme kada klimatizacija siromašnima još nije bila dostupna, vrućine su odnijele više od 5000 života, kojima treba nadodati i žrtve toplinskog vala iz 1995. koji je uzrokovao 500 smrti samo u Chicagu.14 Danas ljetne vrućine više nisu nužno sinonim za pomore. Osim što su neophodni u bolnicama i operacijskim salama, klima uređaji se koriste i u proizvodnji lijekova, za koju je kontrolirana temperatura nužna. I naposljetku, oni rashlađuju i podatkovne centre bez kojih ne bi funkcionirao internet.
Danas nitko ne razmišlja o ograničavanju uporabe klima uređaja u Sjedinjenim Državama. Ujedinjeni narodi su 2008. pokušali dati primjer ostalima, povećavši temperaturu u svom njujorškom sjedištu za tri stupnja Celzijeva. Ali ova se inicijativa nije raširila. Samo su poneki gradovi usvojili skromne mjere za zaustavljanje nekih oblika rasipničkog korištenja klima uređaja. Tako je u New Yorku od 2015. trgovinama zabranjeno ostavljati vrata otvorenima dok radi klima uređaj: radi se o starom triku privlačenja prolaznika daškom svježine.
Jedna se država 2011. godine našla na prisilnoj “dijeti”: nakon nuklearne nesreće u Fukushimi, Japanci su morali drastično smanjiti potrošnju struje, a samim time i korištenje klimatizacije. Jedan profesor na Sveučilištu Waseda u Tokiju tada je izmjerio smanjenje produktivnosti zaposlenika u uredima. Radilo se o gubitku ekvivalentnom trideset minuta rada po danu.15 Eto ključnog razloga zašto američki poslodavci ne slijede primjer Ujedinjenih naroda.
S francuskog prevela: Blanka Ražov
1Ukupna količina isplaćene pomoći za klimatizaciju u SAD-u je 2011. iznosila 269 milijuna dolara, odnosno četvrtinu pomoći za grijanje. Usp. “Low income home energy assistance program”, U. S. Department of Health and Human Services, Washington, DC, 2015.
2 David Owen, “The efficiency dilemma”, The New Yorker, 20. prosinca 2010.
3 Stan Cox, “Cooling a warming planet: a global air conditioning surge”, Yale Environment Magazine, 10. srpnja 2012., www.e360.yale.edu
4 Alan Barreca, Olivier Deschenes i Melanie Guldi, “Maybe next month? Temperature shocks, climate change, and dynamic adjustments in birth rates”, Institute for the Study of Labor, Bonn, studeni 2015., www.ftp.iza.org
Gail Cooper, Air-Conditioning America. Engineers and the Controlled Environment, 1900-1960, The Johns Hopkins University Press, Baltimore, 1998.
6 Gail Cooper, Air-Conditioning America, op. cit.
7 Marsha E. Ackermann, Cool Comfort. America’s Romance with Air-Conditioning, Smithonian Institution Press, Washington, DC, 2002.
8 Jeff E. Biddle, “Making consumers comfortable: The early decades of air-conditioning in the United States”, The Journal of Economic History, vol. 71, broj 4, Cambridge, prosinac 2011.
9 Citirano u: Stan Cox, Losing Our Cool : Uncomfortable Truths About Our Air-Conditioned World (And Finding New Ways to Get Through the Summer), The New Press, New York, 2010. 10 Stan Cox, “Cooling a warming planet…”.
11 Raymond Arsenault, “The end of the long hot summer: the air conditioner and Southern culture”, The Journal of Southern History, Baton Rouge (Louisane), vol. 50, broj 4, studeni 1984.
12Marsha E. Ackermann, Cool Comfort, op. cit.
13 Petula Dvorak, “Frigid offices, freezing women, oblivious men: An air-conditioning investigation”, The Washington Post, 23 srpnja 2015.
14 Lire Eric Klinenberg, “Autopsie d’une canicule”, Le Monde diplomatique, kolovoz 1997.
15 Elisabeth Rosenthal, “The cost of cool”, The New York Times, 18 kolovoza 2012.
