Kada se govori o nekom npr. stranom glumcu/glumici, onda ljepotu ili talent nerijetko pripisujemo baš neobičnoj mješavini «krvi». Pa je tako Cameron Diaz lijepa jer je njemačko-kubanskog porijekla..Nekad se kaže da je zdravo miješati se jer djeca iz takvih brakova su otporna, zdrava...
Ali kada se govori o djeci iz miješanih hrvatsko-srpskih, hrvatsko- muslimanskih brakova, onda nastaje šutnja, prešućivanje jer pretpostavlja se da su se mješanci odlučili «za jednu naciju» i da time nestaju sve nedoumice...
Darija Žilić
Prije nekoliko godina čitala sam u jednom zborniku intervju koji su aktivistice Centra za žene žrtve rata vodile sa ženom koja je živjela u Sarajevu, zatim je u vrijeme rata otišla u Zagreb, pa se, kada su bili najžešći sukobi u Sarajevu 1993., opet vratila u rodni grad. Danas živi u Italiji, sa sinom i majkom. Žena, kojoj ću izostaviti ime, potječe iz mješovitog braka, a udala se za muškarca koji je bio neke treće nacije. Ona samoj sebi postavlja pitanje-«Što sam ja u svemu tome?Imam mjesto rođenja, nemam naciju..». U razgovoru saznajemo kako se suočavala s vlastitim identitetom, slušamo njezinu mučnu, egzilantsku priču...Njezina me priča potresla, odlučila sam pisati, ali ne literarno... Pisala sam znanstveni tekst o etnicitetima, ali pokušala sam i dokučiti razloge njenog iznenadnog povratka. U analizi koristila sam tekstove iz teorije etniciteta, psihoanalize i iz feminističke teorije. Čula sam kasnije da je pročitala moju interpretaciju i da joj se nije svidjela. Onda sam je na jednoj konferenciji upoznala. Nije željela pričati sa mnom. Prišla sam joj, zamolila je da mi objasni. Rekla je- Vi teoretičari, odakle vam pravo da tumačite nešto što ne razumijete! Ja sam je samo nemoćno pogledala- nisam ništa loše napravila, intervju je bio objavljen, imala sam pravo interpretirati.. No njen izraz lica ostao je ukočen, nismo se rukovale...I onda sam se zapitala- mogu li, smijem li tumačiti razloge nečijih naizgled iracionalnih postupaka.Mogu li ja pisati o nečijoj traumi, kako uopće reprezentirati traumu..? Slutila sam da nisam duboko uronila u njezinu priču i bilo mi je žao jer htjela sam pričati sa njom, dati joj neke pjesme, bilješke, moje i tuđe, dati joj bujicu asocijacija, nepovezanih, koje slijede...
«U podrumu sa staklenkama sjede ljudi, mračno je i vani i unutra, zvuk sirene ne prestaje. Za stolom priča se o prošlosti, o vjeri. Svatko je sretan jer zna tko je, možda je prvi puta siguran u to. Djevojka na ulazu gleda ženu s viklerima i njen ponosni pogled. I pomisli, ona nije biće, ona je alegorija...Čovjek koji sjedi i pije rakiju je sretan.Gleda u daljinu, u čaši se pretapa njegova prošlost u onu veću, zajedničku...A ona, tko je ona ? Pitaju je, čekaju da izabere. Ona im poželi pričati o naciji kao ne baš starom fenomenu, o spektralnoj analizi krvi, o Odonu von Horvathu.. No odustaje i penje se stepenicama gore, u stan. Pred ogledalom naglas pita se- Tko sam ja ? Čudovište, hibrid, dvoglava zmija... Jaka je akustika i čini joj se da će se raspasti na dijelove i da će svaki dio biti druge boje...Ipak skuplja snagu, drži sebe na okupu i vraća se dolje. Posramljena.»
Kada su Jean Luce Nancya zamolili da napiše «pohvalu miješanosti», on je napisao tekst o Sarajevu. U eseju «Pohvala miješanosti» piše da su ljudi koji su prognani iz Sarajeva zapravo prognani iz miješanosti koja je predstavljala Sarajevo. Nancy nudi paradoks- postavlja pitanje može li do izmiješanosti uopće doći. Naime, izmiješanost bi pretpostavljala izdvajanje čistih supstanci i proces nastajanja spoja. Čisto je ono što je lišeno odnosa, dakle identiteta. «Čistoća je kristalni ponor u kojem se identično, vlastito, autentično, survava u samome sebi», čisti se identitet vrti u krug, ne uspijeva se stopiti jer ne može se biti identičan samome sebi. Suvremena je kultura transnacionalna, migracijska, dijasporična... Ljudi putuju, dolazi do miješanja, križanja: izmiješanost je, piše Nancy, ono što dolazi, a ne nešto što jest; pomaci, slučajnosti, migracije, susreti, privlačenja... Izmiješanost ne postoji, kao ni čistoća, jer nema ni čiste izmiješanosti ni netaknute čistote, tvrdi Nancy i nastavlja- ne postoji ni jednostavno izmiješano ni jednostavno identično, postoji uvijek neprestano zaplitanje jednog u drugo. I tko može biti dovoljno čist da bi jednog Arijevca učinio dostojnim njegovog imena?Amin Maluf, pisac i svjetski putnik, Francuz libanonskog porijekla, piše kako se identitet ne raspoređuje, on se ne dijeli ni na polovine, ni na trećine..Često su ga pitali da li se osjeća više kao Francuz ili kao Libanonac, a on je na to pitanje uvijek odgovarao da ono što čini da sam ja ja, a ne netko drugi je upravo to da je na razmeđi dvije zemlje, dva ili tri jezika, više kulturnih tradicija. I postavlja retoričko pitanje- bi li bio autentičniji kada bi amputirao jedan dio sebe? Ne bi, odmah odgovara, nipošto. No to često pitanje koje je najprije izazivalo kod njega osmijeh na licu, postaje opterećenje i on se, kada ga čuje, više ne smiješi.. Boji se pitanja o tome što je «u najvećoj dubini svoje duše», jer to bi podrazumijevalo da postoji jedna jedina pripadnost koja nešto znači, neka suština koja je prava istina određena rođenjem i koja se ne mijenja. Tada se nebitnim čine i naši životni izbori, stečena uvjerenja, sklonosti...Važnija biva «aura filijacije», kako je naziva R. Cohen, orijentacija prema prošlosti, vjerovanje u zajedničko porijeklo koje postaje važnije od svega. I tada slijedi naprezanje u potvrđivanju kontinuiteta s prošlošću i razvija se, kako je Riceour naziva, stvaralačka vjernost utemeljiteljskim događajima. A zajednička prošlost može biti sasvim fiktivna.U nju se ne uklapaju oni koji narušavaju granice, koji ih prelaze..Mješanci, rasni, etnički..Hibridnost kao transgresija, blasfemija, promjena, emancipacija... Boris Buden piše o kraju multikulturalne ideje zasebnih, odvojenih kultura, jezika, govori o procesu transgresije u smislu kulturalnog prevođenja: umjesto sudaranja jednog o drugi tri zasebna jezika, treba stvoriti neki treći prostor kakav po sebi ne postoji unutar tih zatvorenih jezika..
Isabel Allende u knjizi «Moja izmišljena zemlja» piše o Čileu, njegovom stanovništvu i spominje primjer mladića, sjajnog stručnjaka koji ipak ne dobiva posao u velikoj tvrtci jer se «nije uklapao u njihov korporativni profil». On je bio mješanac i nosio je prezime Mapuche Indijanaca. Neluka Silva istražuje politiku mješovitih brakova u Šri Lanki u eri sukoba Singaleza i Tamila na primjeru televizijskih serija. U njima se ljubav među pripadnicima različitih skupina najprije osuđuje, a onda potiće...I kao da je, zaključuje Silva, hitnost promicanja mješovitih veza povezana s kontrolom koju nameće država i s pokušajem da se učvrsti tekstura nacije koju ugrožava etnički sukob. Postkolonijalne teorije bave se upravo mitom identiteta i autentičnosti, pronalaženjem identiteta u društvu kada se dolazi iz neke bivše kolonijalne zemlje u imperijalni centar. I kao primjeri postkolonijalnih romana gotovo uvijek se navode romani Hanifa Kureishija...Čini mi se da sam bezbroj puta pročitala citat iz uvoda knjige «Buddha iz predgrađa»; «Zovem se Karim Amir i Englez sam rodom i odgojem, gotovo. Počesto me smatraju jednom neobičnom vrstom Engleza, odnosno novim sojem koji je proistekao iz dviju starih povijesti...». U ovom se iskazu skriva proturječje, otkriva razlog nemira. Jer Karim sebe određuje kao Engleza, dok ga drugi smatraju tek neobičnom vrstom Engleza. On nije Englez, on je- gotovo Englez. Odatle osjećaj pripadanja i nepripadanja, istovremeno nemir i dosada. Etničko određenje ovisi o drugima, o komunikaciji pred kojom smo nemoćni, a ne o našim željama...Tko se uopće na njih osvrće? Karim zna da ne postoji «njegova priča», on je splet dviju starih povijesti, engleske i indijske.On nije opsjednut tradicijom, pripadnik je druge generacije, ali teško pronalazi svoje «mjesto» i nije slučajno postao glumac....
Razmišljam kako se u nas još uvijek malo govori i piše o tome...Kada se govori o nekom npr. stranom glumcu/glumici, onda ljepotu ili talent nerijetko pripisujemo baš neobičnoj mješavini «krvi». Pa je tako Cameron Diaz lijepa jer je njemačko-kubanskog porijekla..Nekad se kaže da je zdravo miješati se jer djeca iz takvih brakova su otporna, zdrava...
Ali kada se govori o djeci iz miješanih hrvatsko-srpskih, hrvatsko- muslimanskih brakova, onda nastaje šutnja, prešućivanje jer pretpostavlja se da su se mješanci odlučili «za jednu naciju» i da time nestaju sve nedoumice...
Prvi je predsjednik denuncirao novinare Ferala tako da ih je prozvao «mješancima». A pritom treba napomenuti kako je i sam unuk dvojice mladića koji potječu baš iz takvog braka. Prije nekoliko godina bila je emitirana Latinica upravo na tu temu.
U njoj je bio prilog koji se kasnije često citirao. Dječak je sa roditeljima u Mađarskoj, na neutralnom terenu. Otac ga želi odvesti u Srbiju, a majka u Hrvatsku. Oboje se bore za dijete. Dječak trči, bježi, uskače u autobus i odlazi sa ocem..Majka plače, proklinje djetetovog oca...Kasnije, urednik emisije pozvao je ljude da se jave, ako znaju što se dogodilo sa tim djetetom...Ta je Latinica dobila nagradu za najbolju emisiju te godine..
Kada je prije nekoliko godina objavljen roman Sime Mraovića «Konstantin Bogobojazni» koji je u podnaslovu autor označio kao manjinski roman, Mraoviću je zamjerano da je preoštar u osudi nacionalizma, da je prekasno počeo pisati o toj temi... A pomalo je ostalo po strani to da je briljantno prikazano kako se određuju etničke granice. Etnicitet se može pojmiti samo na granici, a članovi etničkih grupa zajedno održavaju granice. Izvor etniciteta ne počiva u kulturnoj razlici, već u kulturnoj komunikaciji. I evo sjajne scene iz romana koja to najbolje ilustrira. Konstantin govori kako je nacionalni odgoj u njegovoj obitelji bio prepušten ulici jer je «otac zastupao tezu da je nacija nebitna, jer tko zna tko je kome skakao na prabaku ili čukunbaku...».Tako je i on u djetinjstvu bio srbomrzac kao i «škvadra iz njegove ulice». No kada slučajno doznaje da nije Hrvat, on nije sretan jer se osjeća izdvojen iz društva, ali i zato što sebe nikad nije tako doživljavao. Tko je odredio njegovu nacionalnost, po čemu je on mogao sebe tako odrediti, po čemu se on ustvari razlikuje ? On prostodušno kaže; «Baš sam bio nekako sretan što sam Hrvat» i nastavlja kako mu je «bolno bilo postati pripadnik manjinskog naroda i dobijati batine u parku». U romanu «Uho, grlo, nož» Vedrane Rudan, junakinja Tonka nije nimalo sretna što je Srpkinja, bijesna je zbog vlastitog podrijetla, ljuta je na oca «srpsko smeće koje me uštrcalo pedeset i neke..». Ona je za društvo poput crnkinje, osjeća se degradiranom, radije bi bila «Babić iz Korčule», nego «Babić iz Zagore». Tonka prezire Srbe koji se skrivaju i pomalo zavidi Srbima koji se osjećaju tako.. No shvaća da nije na njoj izbor, nacionalnost se propituje na šalterima ureda, određuje na mjestima gdje se dobivaju domovnice...U romanu Rujane Jeger «Darkroom», glavnu junakinju Moranu konzul pita;»Zašto niste napisali nacionalnost, o tome ovisi da li ćete dobiti vizu».Ona kaže-«Nemam je», a konzul je pita- «Šta su vam roditelji?» Ona odgovara-«Tata je Srbin, a mama državni neprijatelj». Konzul se smije, a ona zna «da ga je obradila».
No najčešće, kada se utvrdi «kriva» nacionalnost, možeš biti odbačen. Kao šugav pas. U pjesmi «Kao šugav pas- porebarke postrance» Jozefine Dautbegović nalazimo stihove; «na šugavu psu se na prvi pogled vidi da ne pripada skupini/on ne krije/podvijenim repom kaže/nisam isti»...Kostu, junaka romana «Šumski duh» Gorana Samardžića, prijatelji odbacuju (kao šugavog psa), jer ne želi sa njima slaviti naciju i ratovati i rugaju mu se zato što nije čisti Srbin: «Puno pozdrava Srbine koga je rodila Turkinja! Joj bre jel znaš da ti jedva izgovorimo ime kevi al srećom ima i nadimak. Al ipak poštujemo tetka Belu što te rodila i što je voli tvoj ćale...».
Pripadnik «krive» nacije ponekad može biti i prigrljen, kao neka zaštićena vrsta. Tako se osjećao Konstantin Bogobojazni, kao zaštićeni pripadnik «vrste» koju neki pripadnici većinskog naroda zagrle, poljube i kažu «tebi nitko ništa ne smije». Jer on je na tulumima dočekivan s neskrivenom simpatijom, a izvjesni Dido ga smatra «svojim» Srbinom..Tako mu se događa da postaje zatvoren u fantaziji onih koji su ga učinili predmetom svog uživanja, gubi vlastitu subjektivnost. Pripadnik većinskog naroda je u prednosti jer može mrziti i vlastiti narod, kao što to čini Dido. Manjinac to ne može jer njemu je prikladno da šuti, da se ne osvrće, da ne reflektira.Mora biti sretan što je živ. Možda mu odatle izvire vitalnost i vedrina, drugima sasvim neshvatljiva... Ostao sam živ, što ćete više, kao da nam govori junak imenom Konstantin Bogobojazni..Vedrine nema u romanu «Crnac» Tatjane Gromače. Njena junakinja potječe iz miješanog braka; njena je majka «iz nekog sasvim drugog kraja», otac ju je zavolio i doveo da živi u «novoj» zemlji. Ona i njena obitelj često vlakom putuju baki i djedu u «tu zemlju».Ta se druga baka, majčina mama, zove nana. Nana ima svoju majku i čak petnaestoro braće. No sve se mijenja dolaskom rata. Tada se njena rodbina mora sastajati u nekoj trećoj zemlji, «zemlji s kojom naša zemlja nije bila u ratu». Posljedica rata je i to da nitko više nije imao povjerenja ni u kog; «sumnja je prekrila sve, kao veliki sivi oblak kiše.» Junakinja bilježi da se «nana razbolila od rata.». Ona počinje raditi u školi u vrijeme kada je u imenicima djece napisano uz ime i porijeklo, pa su djeca koja su imala «neprijateljsko» porijeklo sjedila u zadnjim klupama i šutjela. Ona se boji da ravnatelj ne otkrije kako njena mama zapravo nije «našeg» porijekla. U romanu Tatjane Gromače nigdje nije imenovana nacija, ime države, sve je tek naznačeno, kao u govoru djeteta koje još ne razumije ili nekoga, već odraslog, koji tek pokušava razumjeti, pomiriti se, a boji se imenovati jer to bi ga moglo ponovo natjerati da se zavuče u ljušturu straha... Kada je završio rat i kad su svi uzbuđeno uzdisali, ona je samo uzela svoju vrećicu s kruhom jer to je bio za nju kao svaki drugi dan. Ona zna da se ne može odrediti jasna crta između rata i mira. Ostaje strah od zadnjih klupa i neki unutarnji osjećaj crnoće... One o kojoj piše Franz Fanon u knjizi «Crna koža, bijele maske». Bijelo dijete je ugledalo Fanona i njegovu crnu boju kože i glasno reklo svojoj majci; «Mama, vidi ovog crnca! Bojim se!». I onda piše kako je želio biti čovjek kao i svi drugi, pobjeći od epidermalnog identiteta koji zapravo omogućava bijelom čovjeku da se definira u odnosu na njega, u odnosu na crnu drugost. Pjesnikinja i aktivistica Audre Lorde piše poeziju u pauzama, na radnom mjestu i to je za nju prostor slobode. Poezija je za nju bijeg od samomržnje/samozačuđenosti kojoj je najbolji primjer crnačko dijete koje limunovim sokom želi isprati svoju kožu. Crnoća, crnac...
I odmah se prisjećam melodrame «Imitacija života» Douglasa Sirka. I lika Sare..Sarina mama je crnkinja, služavka kod plavokose glumice. Obje žene imaju kćerke koje odrastaju zajedno. Sara je svjeloputa, crnokosa, prelijepa, muškarci joj prilaze, udvaraju joj, a kada saznaju da je njena mama crnkinja, napuštaju je. I paradoks je što se njeno porijeklo ne vidi, ona ga nosi skriveno, možda će roditi crno dijete ili će joj tek unuci bili crnci. Tek pored svoje majke, Sara postaje crna. I zato, srameći se, bježi, odlazi živjeti u neki drugi grad, raditi kao plesačica u noćnom baru. Majka zna za njene patnje, ali ipak ne može izdržati i odazi joj u posjet. No susret sa majkom, za Saru je trauma- može izgubiti posao ako netko sazna. Zato manipulira, prikriva se jer ona svugdje može biti bijela, može se tako predstavljati i svi će joj vjerovati. Ipak, Sari je teže nego nekome tko je sasvim crne kože i koji je baš zbog te očitost, od djetinjstva navikao na mržnju, pa joj se s vremenom i naučio suprostavljati.
Na kraju filma je scena pokopa Sarine majke. Njenom smrću nestaje dokaz Sarine različitosti. Hoće li se odlučiti na pretvaranje ili hoće li se baš sada, odlučiti na istinu? Jednostavnog odgovora nema... U romanu «Likvidacija»Imre Kertesa, Adam pita sebe i suprugu;»Imam dvoje djece. Dvoje polužidovske djece. Još ništa ne znaju. Spavaju. Tko će im pripovijedati o Auschwitzu? Tko će im od nas dvoje reći za njihovo židovstvo?». Žena šuti.. Jednostavnog odgovora nema....
