Na putu suradnji stoje predrasude a one nisu nešto sa čime se rađamo nego ih od okoline učimo kao obrasce ponašanja još od malih nogu, još nesvjesni svojih postupaka i neodgovorni prema vlastitim postupcima i vlastitim stavovima
Nedavno sam čula anegdotu koja kaže da je jedan naš obrazovan čovjek svom radnom kolegi u Londonu pričao o Sarajevu pa onda i o ljudima u njemu, govoreći ono što se čuje po reklamnim spotovima – da je to multikulturalan grad. Prošlo od toga nekoliko godina i Engleza je put naveo u Sarajevo. Tako pade da se on razočarao u Sarajevo i shvatio da je gradio pogrešnu sliku o njemu. Ne možemo garantovati da je to jedini razlog razočarenja, ali zna se da je rekao ovom našem obrazovanom Ja ne razumijem gdje je ta multikulturalnost ovdje kad ste svi bijelci, svi pričate istim jezikom i isto se ponašate.
Nije se Englez izbirikao da jasno razluči Bošnjake od Srba i Hrvata i obratno, a teško da su i oni koji su se ovdje rodili i odrasli. Međutim, ovaj tekst nema namjeru razuvjeravati od Fojdove teze da upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja što je on precizno nazvao narcizmom malih razlika jer mi i jesmo dobra potvrda ove teze. Ovdje ćemo naglasiti sintagmu male razlike i zaključiti da male razlike puno svrbe.
Za multikulturalnost uslov je suživot a to pitanje u BiH ne može biti i nije samo pitanje međusobnih odnosa tri konstitutivna naroda i njegovo ocjenjivanje se ne može vršiti samo na uzorku ove tri dominantne grupe. No, razjasnimo na početku značenje termina suživot. Suživot doslovno znači međusobni život, život zajedno, kooegzistenciju pa prema tome i mogućnost zajedničke sudbine. Za suživot potrebna je tolerancija, podnošenje, uvažavanje tuđih ideja, stavova i načina života. Tolerantnim nazivamo ljude koji su osviješteni o mogućim različitostima u odnosu na njih same i prihvatanje toga u svakodnevnom životu. Suprotnost toleranciji su predrasude koje se odnose na iracionalnu sumnjičavnost ili mržnju prema pripadnicima određenih skupina ljudi zbog rase, religije itd. One se najčešće temelje na društvenim stereotipima i vode ka ukidanju ljudskih prava neke skupine ili nepoštenom dodjeljivanju prednosti određenim skupinama. Unicef je toleranciju definisao kao prihvaćanje, poštivanje i uvažavanje bogatstva različitosti u svjetskim kulturama, kao formu izražavanja koja je zasnovana na znanju, komunikaciji, slobodi mišljenja, otvorenosti, savjesti i uvjerenju. Tolerancija nije samo moralna dužnost, nego kao vrlina koja mir može učiniti mogućim i koja doprinosi kulturi mira, ona je politički zahtjev.Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili popustljivost. Tolerancija je, iznad svega aktivan stav potaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih. Nikako se ne može koristiti kao opravdanje za kršenje fundamentalnih vrijednosti. Tolerancija treba biti primjenjiva od strane pojedinaca, grupa i država. Osim toga, ona je odgovornost koja nosi ljudska prava, kulturni i svaki drugi vid pluralizma; odbacuje apsolutizam, dogmatizam, neuvažavanje tužih uvjerenja i tolerisanje socijalnih nepravdi a podržava poštivanje ljudskih prava, demokratiju i vladavinu zakona.
Kada govorimo o suživotu u BiH zanimljivije je i realnije pogledati kakav je odnos tri konstutitivna naroda prema Romima kao najvećoj manjini u BiH. Po posljednjem popisu stanovništva Roma ima 12 583 dok podaci sa terena dostupni u Specijalnom izvještaju o položaju Roma u BiH koji je izradila Institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH, OSCE-ov Ured za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) i Misija OSCE, kažu da u BiH živi oko 50 000 članova_ica ove grupacije. Ovo nam pokazuje da se često pripadnici ovog naroda ne izjašnjavaju kao Romi zbog straha od dikriminacije i segregacije. Najmnogoljudnija manjina je i najugroženija - lošeg ekonomskog statusa, najčešće sa oskudnim obrazovanjem i bez aktivnog političkog učešća što otežava i neprovođenje presude Sejdić-Finci. Uz to, predrasude u društvu koje ovu populaciju nikad nije prihvatilo, ogromne su a razlog tome jeste i to što mi kao društvo tražimo od Roma (a možda i od svih drugosti) da se asimiliraju i postanu kao mi sami, bez obzira kakvi da jesmo - a to nije ni tolerancija ni suživot nego nešto bliže porobljavanju kulture, običaja i stila života.
Sličan odnos naše društvo ima i prema Arapima koji u posljednje vrijeme dolaze turistički u BiH ili tu kupuju nekretnine. Nedobrodošlica, najblaže dijagnosticirano, najočitija je u komentarima čitatelja_ica na lokalnim medijima. Uz to, podaci pokazuju kako BiH posjeti i desetine hiljada turista s Dalekog istoka, a prema tim turistima nema aktikulisanih odbojnosti iako su jednako kulturno različiti od nas koliko i Arapi. Teško je povjerovati da su Arapi nepoželjni zbog klasnih razlika i činjenice da mnogo novca troše za vrijeme svog boravka u BiH jer da jeste tako, onda bi to značilo da je naše društvo u stanju prepoznati nejednakosti u tom smislu i dovoljno hrabro da se makar verbalno suprotstavi tome. Realnost svakodnevnice ne ide tome u prilog jer ti ljudi kod kojih bi mogao (i trebao?!) da se javi klasni bunt kao neupitnu datost uzimaju činjenicu da su neki u poslijeratnom periodu zaimali tornjeve i hotele dok oni sami još uvijek plaćaju kirije za iznajmljene stanove. S druge strane, problematičnim u medijima se predstavlja činjenica da Arapi u BiH osnivaju fiktivne firme koje služe samo za trgovinu nekretninama, ali onda bi u toj priči akcenat trebalo staviti na državno zakonodavstvo koje očito nije ponudilo drugačiji način stranih investicija. Ostaje nam jedino da je pitanje odnosa prema Arapima zapravo pitanje nacionalizma koji, čiji god da je i prema kome god da je usmjeren, ima zajedničku crtu neracionalnosti i utemeljenosti na predrasudama.
Političke partije osvajaju izbore između ostalog i tako što obećavaju nastavak puta ka Evropskoj Uniji a taj čin znači otvorene granice, i za ulaz i za izlaz. Osim političkih odluka koje se moraju donijeti i sprovesti, potrebno je raditi i na svijesti građanstva jer konzervativizam nije atmosfera koja može profitirati ni na koji način od otvorenih granica. Nužno je otvoriti granice u glavama pojedinaca čak i za ekonomski napredak što je jasno vidljivo iz primjera ekonomije u vlastitoj zemlji, gdje su još uvijek rijetki primjeri međusobnog uvažavanja kakva je bila posjeta članova Međureligijskog vijeća mjestima stradanja i na taj način uvažavanja svih žrtava proteklih ratova. Korist zajedničkog rada uvidjeli su ljudi još u paleolitu pa su udruženi odlazili u lov, u neolitu kada su zajednički obrađivali zemlju, u obavljanju velikih građevinskih poduhvata u egipatskoj, babilonskoj ili indijskoj civilizaciji a historija i civilizacija ne bi bile ovakve kakve jesu bez ovog bitnog zaključka koji je donosio korist svim članovima. Na putu suradnji stoje predrasude a one nisu nešto sa čime se rađamo nego ih od okoline učimo kao obrasce ponašanja još od malih nogu, još nesvjesni svojih postupaka i neodgovorni prema vlastitim postupcima i vlastitim stavovima. Za pitanje predrasuda od države je odgovorniji svaki pojedinac koji čini tu državu.
Christopher Hitchens, englesko-američki pisac i novinar, u svom tekstu Narcizam malih razlika kaže da su jedna od najvećih prednosti homo sapiensa nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“, da se kao vrsta uopće nismo izmijenili otkako smo napustili Afriku te da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. A o kakvoj se sličnosti radi, govori činjenica da se pseće lubanje međusobno razlikuju na sličan način kako se razlikuju lubanje različitih životinjskih vrsta, tako se naprimjerlubanje Border Collieja i pekinezera razlikuju isto kao što se razlikuju lubanje mačke i morža. Hitchensu pomenutom tekstu još kaže da ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.
Za multikulturalnost i interkulturalnost potrebna je tolerancija a ona je uslovljena znanjem. Zbog toga je nužno raditi sa djecom još od prvih godina života a nastaviti to i kroz obrazovanje. Jedino tako društvo može dobiti odgovorne i savjesne političare_ke koji_e će dati jednaka prava svim građanima, sprovoditi presude, ne samo da neće stvarati nove primjere prakse dvaju škola pod jednim krovom nego će priznati besmislenost i postojećih.
Autor: Lejla Reko, Prometej.ba
