Kosovsku javnost nedavno je potreslo nekoliko slučajeva brutalnog nasilja nad ženama koje je ostalo gotovo nekažnjeno. Ti su slučajevi ponovno podsjetili na duboku ukorijenjenost patrijarhata u zemlji i ključnu ulogu ženskog pokreta u borbi protiv njega.
Njezina patnja konačno je završila, ali tek nakon što su je položili u grob u selu Semetisht, u općini Suhareka na jugu Kosova. Nakon brojnih prebijanja i strašnog zlostavljanja, život Zejnepe Bytyqi došao je kraju, zbog njezinog muža. Nažalost, njezina najstarija kći bila je prisutna kada je Nebih Berisha, njezin otac, ubio majku probovši je nožem deset puta. U pokušaju da spasi majku od napada oca, i najstarija je kći zaradila nekoliko ozljeda. U patrijarhalnom društvu, nedostatak oca ili brata koji bi ju branili učinili su Zejnepe nemoćnom pred stalnim muževljevim maltretiranjem, napadima i zlostavljanjem.
Obiteljsko nasilje je u ovom kućanstvu, kao i u mnogim drugima, započelo postepeno. Prema poznatom principu, ako žabu stavite u kipuću vodu, iskočit će. Ali ako je stavite u hladnu vodu koju postepeno zagrijavate do vrenja, skuhat će se. Zejnepe je godinama bila premlaćivana od strane svog supruga. I to nije bilo bez reakcije. Nakon što je više puta prijavila muža policiji, on je konačno osuđen, ali na svega šest mjeseci. Nakon toga, Nebih Berisha se vratio. Iako je prilikom uhićenja u kući pronađeno i ilegalno oružje koje mu je pripadalo, nikada za to nije osuđen. Zapravo, sud naprosto njegovo zlostavljanje nikada nije uzeo u obzir prilikom određivanja kazne i on nije smatran nasilnom osobom.
Diana Kastrati je ubijena u svibnju 2011. godine, svega nekoliko metara od svojeg doma. Iako za to ubojstvo nitko nije osuđen, glavni osumnjičeni je njezin bivši muž, Adnon Jashari, s kojim je bila u braku deset godina. Prema informacijama koje je dao njezin otac, koji se bori za zaključenje ovog slučaja, bivši je muž uhićen u Španjolskoj, ali nije izgledno da će ikada biti izručen Kosovu, prije svega zbog toga što Španjolska ne priznaje ovu državu.
Zločin bez prave kazne
Uvečer 17. veljače, tridesetčetverogodišnja Dafina Zhubi je pronađena mrtva u stanu u Prištini. Iako je njezin partner prvo tvrdio da je počinila samoubojstvo, jedan je švicarski forenzički institut nedvojbeno utvrdio da se radi o ubojstvu. Prema njihovom izvještaju, jasno je kako nije mogla počiniti samoubojstvo, s obzirom na nedostatak tragova baruta na njezinim rukama. Time je pod veliki znak pitanja dovedena i odluka državnog tužitelja zaduženog za slučaj, Fitorea Sadikaja, koji je slučaj zatvorio proglasivši ga samoubojstvom. Mnogi komentari doveli su u pitanje ili sposobnost pravosuđa da se nosi s ovakvim slučajevima ili volju onih koji rade u pravosuđu da kažnjavaju počinitelje. Kako bilo, prema odluci glavnog prištinskog tužitelja Imera Beke, Dafinin partner Astrit Dibra je pušten na slobodu, nakon čega je pobjegao iz zemlje.
Nema nikakve sumnje da su Dafina Zhubi, Diana Kastrati i Zejnepe Bytyqi žrtve nefunkcionalnog pravosudnog sustava. Ti slučajevi jasno pokazuju kako vladavina prava, koja bi trebala jamčini jednak tretman svima, na svim razinama, ne postoji na Kosovu. Kada se govori o obiteljskom nasilju, ni u javnom prostoru nije rijetkost čuti komentare koji diskutiraju o tome što je žrtva učinila da bi izazvala napad, odnosno podrazumijeva se da je žrtva na neki način kriva. Jednako kao što se pacijentice npr. kod ginekologa često susreću s pitanjem “zašto niste djevica” ili kod psihijatra s pitanjem “kako to da ne vjerujete u Boga”.
Općinski sud u Prizrenu je 12. travnja donio i presudnu Zejnepinom suprugu, osudivši ga na dvanaest godina zatvorske kazne za teško ubojstvo i još godinu dana za lakše tjelesne ozlijede. Ovakva presuda izazvala je veliko nezadovoljstvo u javnosti. Dan nakon presude, organiziran je javni prosvjed u centru Prištine zbog relativno blage kazne koja je određena za ovo ubojstvo. Ženska mreža Kosova, široka koalicija koja okuplja većinu organizacija za ženska prava u zemlji, smjesta je oštro kritizirala presudu, navodeći: “uzimajući u obzir okolnosti u kojima je ubojstvo počinjeno, težinu zločina i sustavno nasilje koje je žrtva pretrpjela, smatramo kako kazna nije razmjerna zločinu”. Stoga su uložili i žalbu na presudu.
Pokret protiv nasilja
Takozvane vrijednosti koje grade “nuklearnu obitelj” su gotovo uvijek utemeljene na iskorištavanju i strahu žena, no još je opasnija široko raširena ideja da je žena dužna ostati s mužem bez obzira na to što se u obitelji događa. Ona osobito dominira na Kosovu. Pritom nedostatak financijske nezavisnosti igra jako veliku ulogu. Prema nekim statistikama, samo 18% žena na Kosovu ima vlastitu imovinu, dok je prema drugim računanjima njihova stvarna kontrola nad imovinom još manja. Uz to, izostanak bilo kakve potpore za žrtve obiteljskog nasilja, kao i stigma vezana uz samohrane majke, znatno doprinose ostanku žena s muževima zlostavljačima. Ne postoje ni agencije za resocijalizaciju i osnaživanje koje bi mogle rehabilitirati žene koje su godinama trpjele nasilje. Naša policija i pravosudni sustav svakodnevno toleriraju ove zločine.
Patrijarhat nije jednoličan. Nasilje nad ženama je posljedica patrijarhalnih društvenih običaja i ideologija koje opstaju i jačaju zajedno s drugim sustavima dominacije. Iako postoje politike i zakonska rješenja koja bi trebala regulirati rodnu ravnopravnost, poput Zakona o zaštiti od obiteljskog nasilja, ne postoje stvarni mehanizmi kojima bi se provodile pozitivne odredbe tih propisa. Jedino dobro organizirani feministički pokret može ne samo javno prokazati to nasilje, i tako omogućiti da se problem bolje razumije, već i omogućiti ženama žrtvama zaštitu i spas ponekad od sigurne smrti.
Na Kosovu danas postoje brojne nejednakosti i oblici diskriminacije, koji su ekonomski, pravni ili politički. Žene koje trpe ovu nepravdu i danas su prisiljene zamišljati kako bi bilo “da sam dečko”, kako glasi i naslov poznatog romana albanskog pisca Hakija Stërmillija, napisanog još 1936., a koji se bavi teškim položajem žena u albanskom društvu. Osnovna pitanja ženskih prava danas se čine gotovo jednako aktualnim kao prije osamdeset godina.
Piše: Eurisa Rukovci
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović
