Foto: AFP / Oliver Bunić
Već su nekoliko godina ekološka pitanja razne vrste u središtu političkog života Srbije, pogotovo ako iz tog života izuzmemo parlamentarnu politiku.
piše: Marko Kostanić
Čitav niz problema – od zagađenosti zraka preko ugroženosti rijeka izgradnjom mini hidroelektrana do pojedinih kompanija kojima se tolerira uništavanje životne sredine, da nabrojimo samo neke – aktivirao je ljude iz različitih dijelova zemlje da se bore za svoje zdravlje i održivost prirodnog okruženja u kojem žive. Pritom se uglavnom radilo o neposrednim reakcijama i organiziranju izravno ugroženih ljudi, a ne o “profesionalnom” aktivističko-političkom ukazivanju na problem.
S obzirom na raširenost problema koji počivaju na sličnim političko-ekonomskim uzrocima nije nimalo čudno da su akteri koji se njima bave prepoznali zajednički interes. A korak u sklopu artikulacije tog interese bio je protest koji se u subotu 10.4. održao u Beogradu. Protest je ambiciozno naslovljen “Ekološki ustanak”, glavni organizator je bio pokret Odbranimo reke Stare planine, a svoju podršku protestu je izrazilo preko šezdeset organizacija i inicijativa iz cijele Srbije. Prema konzervativnim procjenama na protestu je sudjelovalo nekoliko tisuća ljudi, a oni optimističniji tvrde da je ta brojka dosegla 10.000 ljudi. Prema izvještaju portala Mašina, okupljenima se obratio niz govornica i govornika koji su ukazivali na konkretne probleme.
Bilo je tu i nešto mističnijih stavova o nužnosti obrane životne sredine, kao i onih nešto politički razrađenijih, ali sve ih povezuje prepoznata nužnost i urgentnost ekološkog angažmana. Pred sam protest ekološke organizacije su javnosti obznanile svoje zajedničke zahtjeve koji uključuju i poštivanje postojećih zakona, kao i veću participaciju građana u donošenju odluka koje ih se tiču te konkretne poteze kao zabranu sječe drveća u zaštićenim područjima i obustavu izgradnje mini hidroelektrana. Također, na protestu je istaknuto da ekološka politika mora biti koordinirana i zasnovana na strateškim dokumentima. Stoga se predlaže izrada i usvajanje Nacionalnog energetskog klimatskog plana. Na sam protest i zahtjeve je prvo reagirala ministrica zaštite životne sredine Irena Vujović koja je birokratskim žargonom samo priopćila da ministarstvo odgovorno i transparentno radi na otklanjanju ekoloških problema.
No, puno kreativnija je bila njena “šefica”, premijerka Ana Brnabić. Ona je samu pojavu ekološkog protesta protumačila prilično zanimljivo. Premijerka smatra da je protest dokaz dobre politike Aleksandra Vučića i rasta životnog standarda u Srbiji. Jer, kako tvrdi Brnabić, ekologijom se bave samo građani u zemljama Prvog svijeta: “Kada ljudi imaju sigurne poslove, zaradu, penziju… onda se bave ekologijom.” Drugim riječima, bavljenje ekologijom je klasna privilegija, svojevrsni hobi, prošireno vrtlarstvo. Naravno, klasna teorija Ane Brnabić daleko je od održive. Za početak, najžešće ekološke borbe se upravo vode u zemljama Trećeg svijeta. Te se borbe tamo ne odvijaju za pregovaračkim stolom već se doslovno riskiraju životi. Druga stvar, zar je stvarno ljudima sa Stare planine zaštita rijeka pitanje životnog stila, a ne života kao takvog? Da o rastu životnog standardu u Srbiji i ne govorimo.
Premda su teze lako oborive, vrijedi zabilježiti da stav Ane Brnabić nije izoliran već predstavlja jednu od brojnih varijanti diskreditacijskog mehanizma izrazito popularnog na desnici. A njegova logika je jednostavna: svaki politički angažman na ljevici proglasiti klasnom privilegijom. Jer takvim se pitanjima vremena ima baviti samo netko tko ne radi “pravi posao” ili je jako dobro plaćen. Često i stranim novcem. Upravo takve diskreditacije sugeriraju da je ekološka politika neodvojiva od širih lijevih ideja zasnovanih na solidarnosti i jednakosti.
