foto: loverays.com
Ulazak Novaka Đokovića u Australiju se od rutinskog procesa koji su prošli svi ostali učesnici i učesnice, pretvorio u svojevrsnu dnevnopolitičku sapunicu čiji su kraj i posljedice zakupile i svjetski poznate medije. Saznanje da se pozitivan družio, rukovao sa djecom, iako je sumnjao da je pozitivan, dodatno je zakomplikovala slučaj. No, hajde da se ne bavimo svim peripetijama kao što su australijski rigidni imigracioni sistem i odnos nadležnosti između australijskih država, kako se to Novak Đoković pretvorio u mesijansku figuru antivaksera i raznih kvazispiritualnih pokreta?
piše: Sandro Hergić
Na početku karijere i svog vrtoglavog uspona na ATP listi Đoković je bio gotovo apolitični dječarac harizmatičnog osmijeha na čijem je srpstvu više insistirao establišment države Srbije no što se o tome očitavao on sam. Mješovito porijeklo (majka Dijana je etnički Hrvatica) mu je sigurno otežavala izgradnju lika autentičnog Srbina. Sve duhovne i ideološke transformacije bilo bi gotovo nemoguće pratiti da nas o tome nisu izvještavali brojni srbijanski tabloidi, ali i neki ozbiljniji digitalni mediji. Početak Novakovog ulaska u sferu opskurnih i nenaučnih praksi počinje poslije susreta sa Igorom Ćetojevićem, ljekarom koji se bavio u najmanju ruku čudnim, naučno neverifikovanim praksama. Po vlastitom priznanju Ćetojević je Novaku dijagnozu postavio gledajući meč i zaključio da je problem ishrana – kako, to je samo njemu poznato. Nakon susreta sa Novakom, Ćetojević mu dijagnostikuje celijakiju, alergiju na gluten tako što mu govori da ispruži desnu ruku, a lijevu stavi na stomak, nakon toga je provjeravao otpor kada na njega stavlja krišku hljeba – po Ćetojeviću ali i Đokoviću otpor i snaga su slabili nakon polaganja hljeba na stomak i to je bilo sasvim dovoljno da se Đoković uvjeri u dijagnozu celijakije. Za kratko vrijeme potpuno zdravi ljudi počeli su da izbjegavaju gluten iz uvjerenja da je štetan ili da će ih valjda preko noći učiniti vrhunskim sportistima. Tabloidna štampa je Đokoviću posebno zamjerila kada je drveni krst sa Hilandara zamijenio poludragim kamenom ametistom i to opet nekako povezala sa njegovim lošijim mečevima. Njegov pad je po autorima bio kazna za udaljavanje od pravoslavnog hrišćanstva. Đokovićeva popularnost raste i izvan granica Srbije, širom regije učestvuje u raznim humanitarnim akcijama (poplave 2014. godine).
No ono što se može smatrati transformativnim u Đokovićevom putu prema kvazinauci je susret sa Semirom Osmanagićem, samozvanim arheologom koji se proslavio tvrdnjama da se u Visokom nalaze piramide. Nakon što mu niti jedan stručnjak iz oblasti arheologije i egiptologije nije potvrdio ove tvrdnje, ljutiti Osmanagić ih naziva neznalicama i ide korak dalje – piramide nisu samo djelo neke do sada nepoznate civilizacije već sadrže i ljekovita svojstva. Đoković tako postaje dodatna reklama Osmanagiću u propagiranju vlastitog projekta centra za prirodnu medicinu. U tunelima Đoković je tvrdio da se povezao sa mističnim energijama iz svemira, otišao je čak toliko daleko da je urušavanje kamenja iza njega dok je prolazio povezano sa njegovim vlastitim psihičkim rasterećenjem. Posebno je kompleksan odnos SPC-a sa Đokovićem, rado viđen u društvu visokih crkvenih velikodostojnika od patrijarha do mitropolita koji ni najmanje blagonaklono nisu gledali na Đokovićevo sklizavanje u misticizam dalekog istoka. Odnos SPC-a i Đokovića se dodatno zakomplikovao kada on i supruga Jelena postaju sljedbenici indijskog gurua Mohanđija koji je ujedno guru još jednog proslavljenog srpskog sportiste, Vlade Divca. Njegovo učenje se sastoji od već toliko puta prežvakanih ideja indijske filozofije (vibracije, energija, otkrivanje autentičnog ja). Ono što ga razdvaja od ostalih gurua je činjenica da je u svojoj interakciji sa sljedbenicima izuzetno savremen, postoji i Mohanđi aplikacija na kojoj možete da čitate njegove mudrosti iz udobnosti vlastitog doma, dok radite u kancelariji itd. Na ovo druženje je reagovao čak i vladika zvorničko tuzlanski Fotije, nakon što su Novak i Jelena zajedno sa Mohanđijem pohodili manastire na Kosovu, pozivajući ih da se vrate pravoslavlju.
Izjava njegovog oca Srđana u kojem ga poredi sa Isusom, i to na pravoslavni Božić, je bila previše čak i za neke zagrižene fanove, međutim mnogi ne vide ništa sporno u takvim izjavama nošeni sada već slijepim zanosom. Ovaj radikalizirani oblik obožavanja se najbolje može primjetiti na njegovim mnogobrojnim grupama podrške na Facebooku – tu se Đoković poredi sa drugim velikanima srpske istorije, kako stvarnim tako i onim koje je stvorila narodna imaginacija. Tako da možemo vidjeti poruke gdje se pravi paralela između njega i tamnovanja Starog Vujadina, pa onda možemo vidjeti i jedno još bizarnije poređenje, na jednom crtežu vidimo Đokovića prikazanog kao reprint poznate fotografije iz Prvog svjetskog rata, na kojoj je srpski vojni izviđač Dragutin Matić. Međutim, njegovim najfanatičnijim fanovima niti ovo nije zasmetalo. U njihovom umu Novakove patnje su istovjetne sa patnjama srpskih vojnika u Prvom svjetskom ratu što je u najmanju ruku neumjesno i izvan svakog konteksta. Također, na njegovim grupama podrške se često dijeli fotografija koja poredi njegove crte lica sa Teslinim, što je u online prostoru raširilo novu fantastičnu zavjeru o mogućem krvnom srodstvu najvećeg srpskog sportiste i najvećeg srpskog naučnika. Primjer kreacije novog božanstva nam dolazi iz Indije. Godine 1975. sa širenjem kino kulture, u Indiji snima se niskobudžetni film pod nazivom Jai Santoshi Mata. Riječ je o fikcionaliziranoj biografiji kćeri hinduističkog boga Ganeša koja se se uopšte ne spominje u hinduističkim svetim knjigama. Film je postao hit i hindusi su bosonogi hrlili u kino dvorane moleći se boginji sa kino projektora, nudeći joj darove. Danas Santoshi Mata ima milione sljedbenika širom Indije potpuno nesvjesnih da se mole liku iz igranog filma. Ovo poređenje se možda čini nategnutim jer Srbija nije Indija i kulturni i istorijski kontekst je sasvim drugačiji, no može nam ponuditi neke smjernice kuda bi se pop kulturni fenomen Novak Đoković mogao kretati, on je proizvod nove digitalne kulture, simulacija koja u virtuelnom prostoru integriše sve, često suprotstavljene ideologije, jer u ovom kasnoj moderni naprosto sve prolazi, tako najbolji teniser svijeta postaje guru, mučenik, stručnjak za ishranu, srpski nacionalista koji to ustvari nije i još mnogo toga. Uostalom Novak je samo nedonošče ludila koje živimo već trideset godina, zar ne?
Autor: Impuls
