Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Ove, 2022. godine, navršava se 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini. U proljeće 1992. počeo je, dakle, najveći i najstrašniji oružani sukob na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno oko 100.000 boraca i civila, a oko dva miliona ljudi je protjerano iz svojih domova. I gdje smo danas, tri decenije poslije? Jesmo li pametniji? Jesmo li se izliječili od smrtonosne mržnje? Ima li nade da će mir potrajati?
piše: Milkica Milojević
Prođe 30 godina, a ni dan danas nema, čak ni među istoričarima i povjesničarima, ni elementarne saglasnosti o tome, šta nam se 1992. dogodilo. Zašto je izbio rat? Kada je tačno počeo? Ko je prvi zapucao? Vrag će ga znati! Jer, svako svoju priču priča, a niko nikog ne sluša.
I kakav je to rat bio? „Odbrambeno – otadžbinski rat“, kažu u Republici Srpskoj. „Građanski rat u Bosni i Hercegovini“ vele u Srbiji, gdje se i danas, kao i prije tri decenije, prave da nemaju ništa s tim. Za veterane, potomke i poštovaoce Hrvatskog vijeća odbrane, Hrvate dakle, to bijaše „domovinski rat“, a za Bošnjake „agresija na Bosnu i Hercegovinu“.
Ni političari ne čine ništa da se taj mutljag razbistri. A i što bi? Ne ide im u račun. Njima je rat najdragocjeniji alat za mobilizaciju birača.
Današnji bosanskohercegovački političari mogu se podijeliti na dvije grupe. Prva, veća i moćnija, koja, hvala na pitanju, uredno vlada sve ove godine, i danas bogoradi nad ugroženošću „svog naroda“ i kliče na odbranu vitalnih nacionalnih interesa.
Druga, ko biva razumnija i promjenama posvećena grupa političara u BiH, veli da prošlost treba ostaviti po strani i okrenuti se budućnosti. Kao, ćušneš pod tepih 100.000 mrtvih i dva miliona prognanih i tjeraj dalje! Puj – pike, ne važi! Ili što reče mlađahni gradonačelnik Banjaluke: čiča - miča, gotova je priča.
Niko da nazove stvari pravim imenom. I da zavrne rukave i prihvati se velikog spremanja. Grdan je to posao, a i svašta bi se, u tom velikom spremanju, moglo otkriti.
I tako nam siže 2022. godina.
Kao i 1992., crvene beretke marširaju Banjalukom, a i zelene beretke prijete postrojavanjem.
Kao i 1992. institucije BiH su u blokadi.
Kao i 1992. veliki vožd je pozvao glavnog baju iz Republike Srpske u Beograd, na kanabe, da ga nešto „zamoli“.
Kao i 1992. prvi u Bošnjaka nagodio se sa prvim u Hrvata. Preko Zagreba, dakako.
Kao i 1992. i danas ljudi, koji su rizikovali glavu da spasu komšije i prijatelje druge nacionalnosti, o svom dobročinstvu ćute kao ribe, jer se boje odmazde „svojih“.
Kao i 1992. i danas se ratni zločinci slave kao heroji.
Kao i 1992. međunarodna zajednica se evo opet zadala da nam „pomogne“.
A na ulicama, u kafanama, u kućama, širom Bosne i Hercegovine sve češće čujemo zlokobno pitanje: „Hoće li biti rata?“ Pa ljudi jedni druge tješe, kao preplašena djeca: ma neće, kakav rat, ko će ratovati!
A cijene rastu, gladnih je sve više, vazduh je sve zagađeniji, gilipteri love u mutnom i bogate se, a pošten svijet pakuje kofere svojoj djeci i ispraća ih u inostranstvo.
Samo što danas, na ispraćaju, ne govore one riječi iz 1992. godine: „Idi, dok se ovo ovdje malo ne sredi i ne smiri, pa se vrati.“
Malo je danas naivčina koji vjeruju da će se „ovo ovdje“ srediti i smiriti. Nema tog optimizma koji može, ničim izazvan, potrajati 30 godina. Jer, možda je za istoriju 30 godina „trenutak“, ali za žive ljude to je čitava vječnost.
Eto, dečki koji su 1992. krenuli u rat, danas su starci.
Bebe koje su se ratne 1992. rodile, danas broje posljednje godine mladosti. I razmišljaju da li da se upišu u (vladajuću) političku partiju, ili da završe kurs za njegovatelje i „A- 2“ iz njemačkog, pa ranac na leđa i preko granice.
I jedni i drugi, ako imaju imalo čorbe u glavi, pitaju se: u šta nam životi prođoše?
„Godine u Jugoslaviji su ili kišne ili sušne, ali sve su istorijske.“ Ovaj aforizam je predratnih osamdesetih napisao beogradski satiričar Vladimir Bulatović Vib. Jugoslavije više nema, ali nam je, izgleda, ostavila u nasljeđe „istorijske godine“.
Jer svaka je, u posljednje tri decenije, na jad i nesreću, bila „istorijska“.
Prvo četiri ratne.
Pa istorijska poslijeretna. Kada su održani istorijski prvi poslijeratni izbori.
Pa još jedna istorijska, izborna 1997. Pa još jedna, dakako istorijska i – izborna 1998.
Pa 1999. godina i istorijska odluka o statusu Brčko distrikta i istorijska smjena predsjednika Republike Srpske Nikole Poplašena.
Pa onda opet izbori. Istorijski, naravno.
I tako dalje. Svake godine „istorijski“ izbori, ili isto tako „istorijska“ reforma, ili istorijski odlučna borba protiv korupcije, koja do danas nije makla od početka, pa istorijski Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, nakon kojeg se ne pridružismo ničemu, a kad ćemo ne zna se.
I svako malo najava nekog istorijskog referenduma u Republici Srpskoj.
I istorijske investicije, nakon kojih tonemo sve dublje.
A tek istorijske izjave političara, koje smo gutali kao sumanuti.
Šta li bi istoričari rekli na ovoliku količinu istorije po glavi stanovnika? Ništa, oni ni rat još nisu rastabirili. Valjda još nije vrijeme. Prošlo je tek 30 godina.
Prvih 30, što bi rekao Milorad Dodik.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
