Jesu li današnja djeca nepristojnija (i usamljenija) od prethodnih generacija?

Istraživanje za istraživanjem dokazuje ono što smo pretpostavljali… To je surova istina s kojom se naša djeca suočavaju. Kao učitelj i dječji terapeut, toliko puta sam čula od roditelja da se njihova djeca ponašaju nepristojno i da su, čak, usamljeni i tužni.

Moja prijateljica i ja smo počele pričati o generaciji „ja“ i složile smo se da vrijeme određeno za korištenje uređaja, kao što su telefon i računalo i stav „moje, moje, moje“ uvelike utječu na ovu pojavu.

Vezano za ovu temu, pročitala sam članak o dječaku i njegovom igranju video-igrice tijekom obiteljskog okupljanja:

„Nakon sat vremena igranja igrice, spremna sam za njegovo histeriziranje. Njegov mozak i psiha su pretjerano zagrijani i uzbuđeni! Njegov živčani sistem je u najvećoj brzini i tu ostaje dok on pokušava riješiti određene situacije, strategije, pokušava preživjeti i obraniti teritorij. Puls mu se ubrzava i povećava mu se tlak – spreman je za borbu. Ekran mu doslovno fiksira oči u jednu poziciju i šalje mu signal za signalom. „Lijep je dan vani, a nije još vrijeme za spavanje.“ I on je spreman svađati se i bježati.“

Priča se nastavlja tako što je njegova mlađa sestra došla i stavila ruku preko ekrana. On nije primijetio kada je ona dolazila ka njemu, jer je bio „u igrici“. Uslijed njegovih prenaglašenih osjećaja, počinje vrištati i bježi u sobu. Majka ide za njim i govori mu da ostavi igricu i da se počne spremati za spavanje, na što on bjesni i to ga čini i psihički i emotivno ljutim. Istrgnut je iz svog zabavnog virtualnog svijeta i vraćen je u dosadni stvarni svijet. Djeca se ne mogu tako brzo prilagoditi.

Ovo se konstantno događa, ali možemo pomoći.

Obitelji koje su previše usredotočene na djecu roditelje čine nervoznim i iscrpljenim, a djecu zahtjevnima i nepristojnima. Današnji roditelji prebrzo žrtvuju sami sebe zbog djece. Većina nas je učinila da su djeca centar u obitelji, da imaju prioritet nad našim vremenom, energijom i pažnjom.

Umjesto da ih pustimo da sami pronađu način na koji će se  zabaviti, mi im sami pronalazimo zabavu. Zaboravljaju kako zabaviti sami sebe i kako jednostavno pustiti mašti na volju.

Pustite ih da se sami snađu

Djeca i tinejdžeri su prilično fleksibilni i snalažljivi kada im dopustimo da to budu. Nažalost, većinu vremena roditelji su u strahu pustiti djecu da se sami snalaze. Vrijeme je da promijenite to. Nije lako gledati svoje dijete kako ne uspijeva s nečim se izboriti. Nije lako gledati ga kako je tužno, iznervirano ili pogođeno.

Ipak, lakše je pustiti ih da padnu na tim malim stvarima koje im se događaju sada (npr. kada ne napišu domaći rad pa moraju provesti veliki odmor u učionici za kaznu) nego da pate puno više kada odrastu (npr. kada zaborave platiti ratu kredita i zbog toga izgube kuću).

Moj brat mi je rekao da djeca u srednjoj školi u kojoj je on direktor, radije „vise“ na različitim društvenim mrežama, nego što bi provodili vrijeme jedni kod drugih. Zbog toga sam počela pažljivije promatrati stvari.

Znamo iz brojnih istraživanja da je vrijeme provedeno s drugim ljudima jedan od najboljih pokazatelja dobrog psihičkog stanja i jedan od najboljih načina za sprječavanje mentalnih bolesti. Vrijeme koje provodimo na društvenim mrežama može stvoriti osjećaj zavisti i pogrešno uvjerenje da drugi imaju sretnije i uspješnije živote.

Današnji tinejdžeri i djeca jednostavno ne provode dovoljno vremena s prijateljima uživo. Ne idu u šetnje zajedno niti odlaze jedni kod drugih. Ne igraju igre zajedno. Posljedica ovoga jest to da ne uče kako čitati tuđe emocije i ne znaju za podršku.

Ove društvene vještine su dragocjene, zapravo, istraživanja dokazuju da su one ključ za prosperitetnu budućnost. Odlične društvene vještine, kombinirane s inteligencijom, smatraju se ključem za dobivanje dobro plaćenog posla.

„Liderstvo zahtjeva od vas da budete društveno sposobni. Zapravo, vaše društvene vještine su od iste važnosti kao i vaša inteligencija kada govorimo o postizanju uspjeha.“

Podržavam nagrađivanje djeteta, ali ne konstantno. Ne samo da time nagrada gubi svoju draž, nego navikava djecu da traže materijalne nagrade, umjesto onih unutrašnjih. Dilema trofeja, kako to moj muž naziva, neće ih motivirati na duže staze.

Dok mi želimo da naša djeca rade sve ove stvari bez prigovaranja, njihovi šefovi, stanodavci ili supružnici neće biti toliko prilagodljivi. Neće dobiti bonus ili produženu pauzu ako naprave posao na vrijeme. Neće biti oslobođeni plaćanja kredita, jer su platili na vrijeme prošlu ratu. Da, teško je naučiti ih ovome.

Kako možemo mi, kao roditelji, pomoći?

1. Deset minuta dnevno

Jeste li znali da prosječan roditelj provede manje od 20 minuta dnevno igrajući se s djecom? Naučila sam to tijekom mog treninga igranja. Pokušavajte svakog dana povezati se sa svojom djecom. Imajte odnos „jedan na jedan“ sa svakim djetetom 10 minuta dnevno. Bez elektronskih uređaja, bez tableta, bez televizije. Pustite da dijete vodi (neka izabere aktivnost).

Ovo vrijeme nasamo će eliminirati svaki osjećaj krivnje koji osjećate (jer je svi mi osjećamo) i omogućit će vam da se povežete sa svojim djetetom. Vratite se na one aktivnosti koje smo radili prije nego što su se pojavili telefoni (što su naši roditelji radili kada su bili mali), provodite vrijeme i igrajte se s djecom.

Nemojte uvijek biti pod pritiskom da morate smišljati čime će vaše dijete ispuniti vrijeme. Ako im je dosadno, to ih neće ubiti – zapravo će ih učiniti jačim. Što ako, umjesto držanja djece daleko od dosade, jednostavno pustimo da im bude dosadno.

Što ako im kažemo „Ti si sretnik ako ti je dosadno.“ (To je istina, zar ne? Zar ne želimo imati vremena da nam bude dosadno?) Nemojte im nuditi različite elektronske uređaje kako bi se zanimali, nemojte im nuditi da ih vodite negdje. Samo ih pustite da im bude dosadno i promatrajte:

• gledajte kako mu um postaje tih i gledajte kako mu se pojavljuju interesi
• gledajte kako ga to potiče da sam kreira neki vid zabave
• gledajte kako njegove potrebe ili trenutna  zadovoljstva blijede

Dosada je put učenja o samom sebi.

3. Naučite ih da rade stvari kako bi bili ponosni na sebe

Problem u „podmićivanju“ djeteta kako bi učinilo nešto je to što će i kada poraste očekivati da će dobiti nagradu za svaku jednostavnu stvar koju učini.

Ne želim da me moja djeca pitaju što će dobiti ako odrade nešto što im kažem, kao što je pranje zuba ili slaganje cipela. Ne želim da se „trampe“ sa mnom zbog obavljanja jednostavnih svakodnevnih zadataka.

Provedite večeru uz razgovor, ostavite sve što radite kada djeca dođu iz škole kako biste razgovarali s njima par minuta (slušajte što im se događa u životima… škola, društvo, osjećaji).

5. Dajte im neke odgovornosti

Kućni poslovi su mnogo više od samog čišćenja. Odgovornosti im povećavaju samopouzdanje. Tako uče o radu. Uče brinuti o stvarima. Uče kako je biti dio nečega što je veće od njih samih. Da bi se izgradilo samopouzdanje, osoba mora imati neku svrhu.

Ključni element samopouzdanja se nalazi u tome kako na sebe gledate u pogledu vaših doprinosa. Drugim riječima, u periodu odrastanja, kućni poslovi imaju veliku ulogu u djetetovom samopouzdanju.

6. Vrijeme za spavanje

Imajte uobičajeno vrijeme za odlazak na spavanje. Gubitak jednog sata sna ima ogroman utjecaj na kognitivno sazrijevanje i razvoj.

Mi imamo jednostavno pravilo: nema uređaja tijekom školskog tjedna, osim ako se radi o nečemu što zajedno npr. gledamo na televiziji. Ovo znači da nema laptopa (osim ako nije za školski zadatak), nema tableta, nema telefona ni dvd-a. Ako ujutro brzo završimo spremanje za školu, možemo zajedno nešto odgledati. Ako muž i ja gledamo National geographic ili nešto slično tome, naravno da je poželjno da se priključe.

Sve ovo smiju koristiti: subotom ujutro, nedjeljom ujutro, na dužim putovanjima automobilom.

Izuzetci: u čekaonici kod liječnika, cjelodnevni događaji, kada idemo pokupiti ih iz škole (jer nekada čekamo dugo pa moje najmlađe dijete sjedi sa mnom dok čekamo i dozvolim mu da igra neke edukativne igrice ili da gleda neke edukativne snimke).

8. Budite tu za njih

Stavite im do znanja da ste tu za njih. „Ako si nekad tužan ili se osjećaš da si iz nečega izostavljen i ne možeš se sam izboriti s tim, dođi kod mene.“

Stalno podsjećam svoju djecu da sam uvijek tu, da pričamo o problemima, samo da saslušam, da se pomolim za njih, da dam savjet… „Tu sam…za tebe…uvijek.“ Podsjećajte ih često.

Postavite sebi pravilo da ćete sebi ograničiti upotrebu online stvari dok su djeca kod kuće. Odredite vrijeme kada ćete odložiti svoje uređaje (kod nas je to oko 15:30, kada se vrate iz škole do 20:00, kada idu na spavanje). Skoro jedna trećina djece se osjeća nebitnim kada njihovi roditelji koriste telefone tijekom obroka, razgovora, gledanja televizije i igranja.

Istraživanje sprovedeno od strane AVG tehnologija uključivalo je ispitivanje 6000 djece, starosti 8-13 godina, iz Brazila, Australije, Kanade, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Češke i SAD.

Istraživanje je pokazalo da se 32% djece osjeća nebitno kada njihovi roditelji koriste telefone. Djeca su rekla da se moraju natjecati s tehnologijom za pažnju roditelja i 28% roditelja se složilo sa ovim istraživanjem.

Ako želite da se vaša djeca promijene, vi se prvi morate promijeniti. Pokažite djeci koji su vam prioriteti. Obitelj, supružnik… Ponašajte se onako kako biste željeli da se vaša djeca ponašaju i oni će brzo poći vašim stopama.

Neka vaša djeca vide da čitate knjigu, perete posuđe, pravite večeru, razgovarate s osobom i gledate je u oči tijekom razgovora. Pokažite im ljubaznost, dosljednost, trud.

Imamo samo 18 godina da usadimo kvalitete koje će trajati čitav život. Nemojte dozvoliti sebi da se kajete zbog nečega što ste propustili.

Aleksandra Ivković/zelenaucionica