Kako je to još davne 1933. godine George Orwell objasnio: „Plongeur je jedan od robova u modernom svijetu. Ne treba nad njim lijevati suze, jer je njemu bolje nego mnogim manuelnim radnicima, ali ipak, nije ništa slobodniji nego da su ga kupili ili prodali. Posao mu je ropski i u njemu nema umijeća; plaćaju ga dovoljno tek da bi preživio; jedini praznici su krevet. Osim kakvim sretnim slučajem, za njega nema izlaza iz takvog života. U ovom trenutku žive ljudi sa završenim fakultetima koji peru suđe deset ili petnaest sati dnevno. Ne može se reći da su se jednostavno ulijenili, jer lijen čovjek ne može biti plongeur; naprosto su upali u zamku rutine koja onemogućuje razmišljanje. Da plongeuri ikad misle, već bi odavno osnovali sindikat i počeli štrajkati za bolje uslove rada. Ali oni ne misle, jer za to nemaju slobodna vremena; njihov život pretvorio ih je u roblje.“
Sanja je prije 3 godine završila fakultet. Nije sjedila kod kuće i čekala da joj posao padne sa neba. Aktivno se bacila na potragu kucajući na sva vrata. Na neka su joj i otvarali i sa ulaza je odbijali, dok je druga vrata poljubila i šta drugo nego otišla. Ali Sanja nije odustajala. Ona je slala molbe, pisala svima. Jedino oni koji su bili zakonski obavezni su joj slali bijele koverte, drugi ni mail odbijenice. Sanja je već nekako preživljavala. Davno je progutala knedlu i počela da konobariše. Konobarisala je i kao studentica ali tada joj se to činilo sasvim uredu, lijep džeparac uz stipendiju. Sada kada je završila fakultet i kada želi da nastavi profesionalno da se usavršava sve izgleda beznadežno, ponajviše jer čuje onu čuvenu kako nema iskustva, kako nije položila stručni ispit. Kako da Sanja stekne iskustvo i položi stručni ispit kada nema konkursa za pripravnički a niko ne želi početnika. Njen život je postao kvaka 22. Ali jednog jutra Sanja je dobila poziv, poziv da godinu dana volontira i na kraju polaže stručni ispit. Na nekom još uvijek neiscrpljenom nivou svoga postojanja ona se radovala ali ne zadugo jer je čula da neće dobiti ni ono osnovno a to je prevoz i topli obrok. Pokušavala je opravdati svoj pristanak činjenicom da će steći nova znanja i iskustva, da će položiti stručni ispit, možda čak i ostati i tu se zaposliti. Tada neće morati iz noćne kao konobarica da ide u dnevnu da volontira. To je samo godina dana. Može to Sanja.
Sanja et plongeur!
Sanjina sestra Tanja je par godina ranije završila fakultet i isto toliko godina ranije se aktivno bacila na traženje posla. Jednostavno nije išlo. Okušala se na zapadu preko jednih od mnogih evropskih volonterskih programa. Sve je išlo odlično. I odabir zemlje, odabir programa, ljudi. Čak joj i adaptacija na novu sredinu nije bila problematična. A samo oni koji su ikada otišli u tuđinu znaju kako to može biti teško. Tanja se snašla a i primanja za volontiranje su bila skoro pa podjednako dobra kao plata kod kuće. Njenoj nadi da će uspjeti nije bilo kraja. I tako je prošla godina dana, čak je i papire uspjela produžiti ali posao nije našla. Uvijek iskoči nešto na crno, ali tako je mogla i kod kuće da radi. Nastavila je i da volontira ali sredstva više nisu bila tako optimalno dobra. Tanja je počela da preživljava. Njeni dugovi su najbolje govorili o tome. Nije više znala šta učiniti, ostati je sve manje bila opcija, povratak nezamisliv jer jednom kad odeš i izdaleka vidiš svu tu domaću prljavštinu, zapadni kapitalizam se čini podnošljivijim. Ujutru je prala wc-ove na crno, popodne je volonterski učila djecu, dok je naveče pisala stručne radove u nadi da će sačuvati i ono malo intelekta koji je ubrzano degradirao.
Tanja et plongeur!
Sanja i Tanja imaju starijeg brata Viktora. Za razliku od njih dvije, on nije bio za učenje. Ljenost mu je oduzela motivaciju za školovanje ali ne i za sam rad. Čim je završio srednju odmah je našao šljaku i otišao od kuće. Od tada putuje svijetom ali ne kao turista, nego kao građevinac, majstor niskih dnevnica. U zadnje vrijeme iako radi po 12 sati jer su rokovi blizu, sve više se brine da će ostati bez posla jer njegova zemlja više nije tako radnički isplativa. Sad su tu nove zemlje u tranziciji sa jeftinijom radnom snagom. Zbog toga lošije spava i već je jednom imao nezgodu na poslu jer mu koncentracija popušta. More ga misli, šta ako se vrati kući, kuća nije opcija, da ode kod Tanje, zašto Sanja nije otišla kod nje, biće im lakše ako su skupa, ili da se javi onom drugaru što ima firmu, zna i jednog iz ministarstva ...
Viktor et plongeur!
Tanjini, Sanjini i Viktorovi roditelji su već odavno sijedi. Nekada su bili jako lijepi i veseli ljudi. I danas su ponekad veseli ali nimalo lijepi. Njihov otac je još prije 20 godina dobio bore toliko da više ni za jednu novu nema mjesta. Isto važi i za sijede, kosa kao da mu je u bijelo prefarbana. Uvijek je govorio da to nije rat učinio nego činjenica da je ostao bez posla. Od tada radi šta nađe, od dostave plinskih boca, preko moleraja i raznih sitnih kućnih popravki, pa sve do sezonskih poslova koja više nisu za njegova slaba leđa. Jedva čeka starosnu penziju sa kojom će bar biti siguran da može platiti internet da bi se mogao čuti sa Tanjom i Viktorom, a za ostalo će se snaći kao i do tada. A mama? Mama je domaćica ili je bar to trebala da bude jer škole nije završila. Sa baštom iza kuće i muževljevom platom nekad su živjeli jako lijepo i zdravo jer nije ništa prskala, sve je bilo prirodno. A onda je našla jedno dijete za čuvanje, drugo, treće pokušavajući da ne misli na budućnost dalje od dana unaprijed. Rastrgana između bašte, kuće, tuđe a prije svega svoje djece, jedino što je uspijevala na kraju dana je da duboko udahne i pokuša mirno zaspati jer je znala da je i sutra čeka naporan dan, još jedan u nizu preživljavanja.
Ils sont plongeurs!
Sanja, Tanja, Viktor i njihovi roditelji su robovi današnjeg modernog svijeta koji očigledno nije mnogo drugačiji od onog Orwellovog prije skoro jednog vijeka. Svi oni daju svoj maksimum ali se čini da ni maksimum nije dovoljan, da moraju još zapeti sve dok krv ne poteče, a čak i tada je pitanje da li će postići nešto više.
Kao mali obožavali su da igraju tetris, i dalje ga ponekad igraju kada imaju vremena. Još tada su shvatali da kada se uklopis nestajes ali zato pobjeđuješ. Željeli su da pobjeđuju ali ne i da nestanu. Čitav život su vodili bitku sa sobom pokušavajući da nađu balans između to dvoje. Kako pobijediti ali ne i nestati? Sve im se više čini da su težili utopiji u ovom životu modernih logora u kojem se ubrzano gubi samopoštovanje, gubi osjećaj da si individua koja ima svoju dušu, unutrašnju slobodu i ličnu vrijednost. Ta razumna životna orijentacija, kako ju je nazivao Viktor Frankl, kojoj su težili ih je dovela do nečega što se odavno ne može nazvati sreća, osim ako se ne doda predznak negativna.
Sanja, Tanja, Viktor i njihovi roditelji su na dobrom putu da postanu dio mase čija se egzistencija spustila na nivo životinjske razine. Ali Sanja, Tanja, Viktor i njihovi roditelji se i dalje trude, svako na svoj način, neko kod kuće, neko u tuđini bez da su poklekli nekoj stranci, prljavoj fotelji ili još prljavijoj politici. Oni su (možda) plongeuri ali je to njihov izbor a ne izbor nekog drugog.
Ivana Milinković
Akuzativ
