Slijepa i gluha djevojčica, koja je uspjela postati jedna od najvećih junakinja svog vremena, i njezina životna učiteljica i pratiteljica, žene su koje su snažno obilježile svjetsku humanitarnu scenu na prijelazu XIX. u XX. stoljeće. Bilo bi nepravedno usredotočiti se isključivo na život Helen Keller bez usporednog osvrta na život njene učiteljice Anne Sullivan Macy. Njihovi su životi od prvog susreta pa sve do smrti gospođe Macy bili blisko povezani. Jedna uz drugu, one su rasle i izrasle do veličina po kojima ih danas prepoznajemo.
… jer za potpunu i savršenu cjelinu potrebne ste obje.
Mark Twain
Helen je od djeteta koje je zamalo proglašeno mentalno retardiranim i nevrijednim bilo kakve poduke postala široko poznata u tadašnjim elitnim krugovima Amerike po nevjerojatnim sposobnostima učenja, pisanja i govora, te po otvorenom, vedrom i nesebičnom duhu. Anne Sullivan “isplivala” je iz mraka druge vrste. Iz mraka napuštenosti, siromaštva i bestijalnih okolnosti koji ju je pratio od rođenja i kroz mladenaštvo. Postala je primjer nesebičnosti kako bi drugome omogućila živjeti.
Rodna kuća Helen Keller.
Anne Sullivan
U siromašnoj irskoj obitelji u američkoj državi Massachusetts na svijet je 1866. godine došla Anne Sullivan kao jedna od petero djece, od kojih je dvoje zarana umrlo. Otac joj je bio nepismen, alkoholičar i grubijan, a majka blaga i nježna. Nakon infekcije očiju u petoj godini Anni je teško oštećen vid, a u desetoj godini ostaje bez majke koja mlada umire od tuberkuloze. Nakon majčine smrti brat i sestra preseljeni su kod strica, dok Anne ostaje s ocem. Ne zadugo; u nemoći da se brine o ruševnoj kućici i djetetu, otac je napušta, a stric se nije mogao brinuti o toliko djece. Anne i brat smješteni su u državnu ubožnicu, ozloglašeni Tewksburry, u kojoj brat umire od tuberkuloze. Anne tamo provodi gotovo šest godina u materijalnoj i duhovnoj prljavštini, smrti i bolesti. Prilikom jednog obilaska inspekcije, načuvši da je gospodin koji ju je predvodio predsjednik Državne uprave za dobrotvorne ustanove, Anne se zaletjela među njih i viknula: “Gospodine Sanborn, želim ići u školu!”
Nedugo zatim rečeno joj je da može pohađati školu za slijepe u Perkinsovom zavodu u Bostonu. Bilo je to 1880. godine. Iste se godine na drugom kraju države rodila Helen Keller.
Za vrijeme svog školovanja Anne se isticala bistrinom, ali i svadljivim i žestokim karakterom. Osnovno školsko gradivo i poduke iz opće kulture brzo su popunile zaostale praznine iz nesređenog djetinjstva. Po završetku školovanja bila je zadužena napisati i pročitati govor na završnoj priredbi, koji je kasnije uvršten u godišnjak Zavoda kao nesvakidašnji primjer zrelosti i zdravog pogleda na budućnost jedne tako mlade osobe.
Scena iz filma Čudotvorka iz 1962. godine koji govori o počecima Annienog rada s Helen. Glumice Anne Bancroft i Patty Duke za svoju su izvedbu dobile Oskara.
“… Znam da sam postepeno počela prihvaćati stvari onakvima kakve jesu i sve se manje buniti. Spoznala sam da ne mogu promijeniti ništa drugo do samu sebe. Moram prihvatiti utvrđeni društveni red želim li u bilo čemu uspjeti. Moram se pokoriti onome što je neizbježno i upravljati svojim životom prema stvarnosti, a ne prema onom što bi moglo biti.”
Nakon mature, poteškoće s vidom činile su se velikom zaprekom u pronalaženju zaposlenja. U to je doba Helenina majka čula za uspjehe Perkinsovog zavoda u učenju gluhoslijepih osoba, iako je polako već gubila svaku nadu u odgoj i obrazovanje svoje kćeri. Obratila se za pomoć doktoru Alexanderu Grahamu Bellu, čuvenom izumitelju telefona, koji je imao izvrsne rezultate u učenju govora gluhih. Tadašnji ravnatelj Zavoda, Michael Anagnos, primio je obavijest i molbu dr. Bella da pronađe i angažira nekoga tko bi podučavao Helen. Kao izuzetnoj učenici i osobi, Anagnos je taj posao povjerio Annie, koja je na samrtnoj postelji rekla: “Željela sam biti voljena. Bila sam osamljena – tad je u moj život stupila Helen. Htjela sam da me voli i ja sam voljela nju.”
Helen Keller
Helen Keller, najstarije od troje djece kapetana Arthura Henleya Kellera i Kate Adams Keller, rodila se 27. lipnja 1880. godine u malom gradiću Tuscumbia u sjeverozapadnoj Alabami. Otac se bavio uzgojem pamuka i uređivanjem lokalnih novina, a majka održavanjem domaćinstva. Kao kapetan u konfederacijskoj vojsci, boreći se na strani koja nije pobijedila u američkom građanskom ratu, g. Keller se vremenom suočavao sa sve težom financijskom situacijom.
Helen je bila posve zdravo dijete, sve dok se s devetnaest mjeseci nije teško razboljela, toliko da su mislili kako neće preživjeti. O kojoj se točno bolesti radilo, nije ni danas posve jasno – tada su je nazvali “moždanom groznicom”. Današnji su stručnjaci mišljenja da je najvjerojatnije bila riječ o šarlahu ili meningitisu. Kad više nije bilo nade u preživljenje, visoka se temperatura spustila, a Helen je djelovala zdravo. Međutim, više nije reagirala na zvuk zvona za ručak, niti na pokrete majčine ruke ispred očiju – potpuno je izgubila i sluh i vid.
Helen se, naravno, ne sjeća kako je to bilo kad je izgubila vid. Napomenimo da je to dob malog djeteta koje tek počinje svjesno upoznavati svijet koji ga okružuje, koje počinje upotrebljavati prve nespretne riječi i kretati se samostalnije nego dotad, i takvo je dijete odjednom i potpuno bilo lišeno osnovnih prozora u vanjski svijet. Što li je sve dječji um konstruirao da bi objasnio ovu situaciju, ne možemo znati. Kasnije ćemo vidjeti da su ova ograničenja u životu Helen Keller, nasuprot možda očekivanom revoltu prema životu, imala upravo suprotan učinak.
Do svoje šeste godine Helen je naučila nekoliko desetina različitih gestikulacija kojima je davala do znanja što želi. Ako to ne bi dobila, imala je provale bijesa, bacanja i lomljenja svega oko sebe, a svoje je frustracije znala iskazivati i glasnim vriskanjem.
Inače, Kellerovi su bili brižni i nježni roditelji koji su u svemu pokušavali ugoditi kćeri, ali u odgoju očito nisu uspijevali. Rodbina je čak predlagala da se “zaostalo” dijete smjesti u kakvu instituciju. Gospođa Keller je posredstvom dr. Bella i ravnatelja Perkinsovog zavoda uspjela pronaći guvernantu za Helen. Bila je to Anne Sullivan. Kad je stigla u kuću Kellerovih, Annie je imala dvadeset i jednu godinu, a Helen nepunih sedam.
Annie prstima utiskuje slova na Helenin dlan.
Anne se najprije morala suočiti s Heleninim neposluhom, bijesom i nerazumijevanjem, ali i neodgojem: Helen je poput divljakuše za stolom gurala ruke u svačiji tanjur i uzimala ono što želi. Annie Sullivan je kasnije zapisala: “Bilo mi je jasno da je uzaludan pokušaj da je podučim jeziku ili bilo čemu drugom dok ne nauči slušati. Mnogo sam razmišljala o tome i što više mislim, to sam uvjerenija da su poslušnost vrata kroz koja znanje, da, i ljubav, ulaze u dječji razum.”
Naime, Annie je odmah po dolasku počela u Helenin dlan sricati slova ručne abecede i od njih slagati razne riječi. Prva od tih riječi bila je riječ “lutka” jer joj je za poklon donijela lutku. Naravno da Helen nije uopće razumjela o čemu se radi, niti je povezivala “riječi” sa stvarima, ali ju je to prilično zabavljalo. Annie joj je stavljala do znanja da ne odobrava njeno ponašanje tako što bi joj prestala sricati slova u dlan. Vremenom je sve više u tome uspijevala – Helen je shvaćala razliku između onoga što se smije, a što ne smije, što je poželjno, a što nije.
Nakon mjesec dana života u dvorišnoj kući, jer njih su dvije živjele izdvojene od roditelja, dogodilo se “čudo” pri jednom posjetu zdencu s crpkom. Helen se kasnije prisjećala događaja: “…dok mi se hladan mlaz slijevao preko jedne ruke ona mi je u drugu utiskivala znakove riječi W-A-T-E-R (engl. voda), isprva polako, zatim brzo. Stajala sam mirno usredotočivši svu pozornost na pokrete njezinih prstiju. Odjednom postah nekako maglovito svjesna nečega što kao da je bilo zaboravljeno – bljesak pojma koji se vratio, i na neki način otkri mi se tajna govora. Shvatila sam da V-O-D-A znači ono nešto divno svježe što mi se slijeva preko ruke…”
Annie Sullivan je zapisala: “Shvatila je da svaka stvar ima ime i da je ručna abeceda ključ za sve što želi znati…” U oduševljenju je Helen tražila od Annie da joj imenuje sve stvari koje su se nalazile uokolo. Tog je dana na putu kući naučila trideset riječi. “Učiteljica”, tako joj je Annie imenovala sebe, je rekla da joj se te večeri Helen uvukla u krevet i prvi je put poljubila, tako žarko, da je mislila da će joj srce od sreće puknuti. A dan nakon “čuda” Annie je zapisala: “Helen je jutros ustala ozarena kao vila. Lepršala je od predmeta do predmeta, zapitkivala za ime svakog od njih i ljubila me od silna veselja.”
Voda je bila njezin ključ za ulazak u svijet jezika. Idućih je dana Helen neprestano učila nove riječi i pritom pokazivala takvo gorljivo zanimanje, pamćenje i sposobnost brzog učenja što nije bilo za očekivati niti od starijeg normalno razvijenog djeteta. Fond riječi joj se nevjerojatno povećavao iz dana u dan, a stručnjaci su govorili da je “fenomen”. Naime, Annie je redovito izvještavala Anagnosa o napretku male Helen, a on je člancima i izvještajima nadaleko raširio glas o njoj.
Zarana je Helen naučila pisana slova, prvo pomoću reljefnih oblika, a potom i pisanje uglastim pismom, po žlijebovima na pločici na kojoj je bio učvršćen papir. Pisati je naučila i pomoću dvije vrste pisaćih strojeva. Čitala je knjige na Brailleovom pismu koje god bi joj dopale pod ruku, odnosno one kojima su je redovito snabdijevali Anagnos i Annie.
Pisanje pisama poznatima i nepoznatima bila joj je omiljena aktivnost. Učiteljica piše kako se toliko iscrpljivala mentalnim naporom u učenju i pisanju da je čak prestala jesti i spavati kao dotad, sve u uzbuđenju otkrivanja nove dimenzije svijeta. I izraz lica postajao joj je sve vedriji i izražajniji. Njeno je pamćenje bilo tako oštro da ju je Učiteljica od milja nazivala “malom vješticom”. Čim je shvatila što su to strani jezici, odmah je prionula na učenje latinskog i francuskog, čijim se frazama koristila u svojim pismima.
Uz briljantne intelektualne sposobnosti, ono čime je plijenila najviše oduševljenja i simpatija gdje god bi se pojavila (a poziva je bilo mnogo), bio je njen vedar i nesebičan karakter. Svakome se rado odazivala, otpisivala, bila je iznimno ljubazna prema svima. Pogađale su je nepravde i obespravljenost, nepoštivanje prirodnog reda i tuđa žalost. Tijekom jednog boravka u Perkinsovom zavodu u Bostonu, jedna joj je nastavnica u ruku stavila živog punoglavca. Ona ga je instinktivno blago i pažljivo opipala, a kad joj je nastavnica objasnila da ga treba vratiti u vodu da ne ugine, nije dala da se ijedan punoglavac više vadi iz posude. Nije dopuštala da se grubo postupa sa životinjama, pa tako ni kočijašu da bičem udara konje. Učiteljica je zabiljžila: “Ona je utjelovljenje dobrote i sreće. Nikad se ne tuži, uvijek je zadovoljna i sretna, tako vedra i živahna da u razgovoru s njom ne primjećujemo da ne vidi sunca trak nit’ osjeća da je okružuje mrak.”
JESEN
Oh, kakvom li se ljepotom ogrnuše
Ti neusporedivi, savršeni jesenski dani;
Svuda krasan duh veselja vlada.
Šumoviti rubovi cesta obasjani su jarkim lišćem.
Veličanstvena šumska stabla odjenuše
Svoju blistavu jesensku tapiseriju.
I litice su čak ukrašene
Paprati, rujevinom i blistavim nijansama bršljana.
Ali svjetlo i sjena, zlato, grimiz i purpur
Tako su divno usklađeni
Da ne zamaraju nijedno ćutilo,
Jer sam Bog oboji taj krajolik.
Obronci blistaju od zlaćanog kukuruza,
Jabuke i kruške povijaju se pod teretom svojih zlaćanih plodova,
A i zlatnice su ovdje; cijela ih je armija
S ustalasalim perjanicama zlatna odsjaja.
A oko divlje loze, grimizne, čiste i pune sunca,
Ptičice što lete na jug
Zastajkuju poput putnika u krčmi
I srču miomirisno vino.
A tamo daleko ocrtavaju se brda na
plavom svodu,Mirna i tajanstvena poput Božjih poslanika.
Neka tajanstvena ruka ogoljela je stabla.I lišće šumi, šušti i opada,
Pa poput uplašenih ptica
Dršćući leži na zemlji.
Ogoljeli i tužni stoje šumski vladari
Poput drevnih kraljeva, lišeni sveg sjaja.
Odozdo iz svoga ledenog kraljevstva na sjeveru
Primiče se Zima sa snježnim uvojcima i zaleđenim suzama na
obrazima;
Jer ona je sestra Smrti i žalost joj nije strana.
Jesen je vidi izdaleka
I kao što dijete trči majci
Hrli ona u zaštitnički zagrljaj Zime.
A Zima u svoj snježni ogrtač
Nježno umota njen ljupki lik
Te ona usne na njezinim grudima.
Kad joj je bilo deset godina, pročitala je priču o petogodišnjem dječaku Tommyju Stringeru koji je također bio slijep i gluh, ali čiji su roditelj bili presiromašni da plaćaju učitelja te je dječak završio u ubožnici. Odmah je zamolila svog prijatelja Anagnosa da dječaka primi u Zavod, za što je trebalo novaca. Helen se bacila na prikupljanje novca s raznih strana – i uspjela. Njen “mali slijepi i gluhi prijatelj”, kojeg još uopće nije bila upoznala, primljen je u Zavod. Sličnih je zgoda u Heleninom životu bilo bezbroj.
Međutim, igrom ne posve razjašnjenog slučaja dvije mlade žene ostale su bez potpore svog dugogodišnjeg prijatelja i bodritelja, gospodina Anagnosa. Nakon njegovog oduševljenja kratkom pričom Kralj Mraz koju mu je sama napisala Helen 1891. godine, i nakon objavljivanja priče, ispostavilo se da je skoro identična priča već ranije poznato djelo jedne dječje spisateljice. Uzalud su Helen i Učiteljica uvjeravale Anagnosa i cijelu javnost da tu priču nikad nisu čitale. Zapravo je vrlo vjerojatno da jesu, ali ju je Helen zapamtila, integrirala i reproducirala kasnije kao svoju. Što zbog neriješenih emotivnih odnosa s Annie, što zbog javnog podsmijeha, a što zbog osjećaja da su ga njegove štićenice prevarile, Anagnos ih se javno odriče i to s optužbama za plagijatorstvo i prijetvornost. Obje su ovu epizodu teško podnijele, ostavši bez dotad najvjernijeg prijatelja.
Koju godinu kasnije Helen šalje Anagnosu svoju pjesmu Jesen, jedan od svojih najljepših literarnih radova koji odaje divan svijet misli u kojem je živjela.
Nagovorom dr. Bella 1894. godine Helen i Učiteljica otisnule su se u New York u školu za gluhonijeme gdje se Helen učila govoru. Naučiti govoriti bila je Helenina najveća želja do kraja života, iako nikad nije uspjela poboljšati osnove koje je isprva stekla, a što su mogli razumjeti jedino Annie i njeni najbliži.
Od 1896. Helen pohađa Školu za mlade djevojke u Cambridgeu, a četiri godine kasnije upisuje se na koledž Radcliffe te uspješno diplomira umjetnost kao prva gluhonijema osoba. Za vrijeme studija napisala je svoju prvu knjigu Moj život, u čijem je uređivanju sudjelovao John Macy. Knjiga koja se danas smatra klasikom, ispočetka nije doživjela uspjeh, ali je iz zajedničkog rada proizašla ljubav i brak Annie i Johna. Njih se troje seli u Massachusetts gdje Helen piše drugu knjigu, Svijet u kojem živim.
Nepovoljna financijska situacija potakla ih je na sudjelovanje u vodviljima u kojima je Helen uz pomoć Učiteljice odgovarala publici na mnoštvo najrazličitijih pitanja. Povrh toga, u Hollywoodu je snimljen i nijemi film s Helen, ali nije postigao očekivani financijski uspjeh.
Annie i Helen zarađivale su i podučavanjem o svojim metodama i iskustvima u radu s gluhoslijepim osobama. Helen bi Annie u ruku sricala svoja predavanja, a ona bi riječ po riječ prenosila slušateljima nakon čega su slijedila pitanja i odgovori.
Helen nije ostala uskraćena ni za ljubavno iskustvo. Dok su Učiteljica i njena tajnica Polly Thompson bile odsutne zbog Anneina liječenja, planula je obostrana ljubav između Helen i Petera Fagana, Pollynog zamjenika. Peter je iskazao najbolju namjeru da se brine za nju. Zaručili su se i prijavili vjenčanje, no kad je za to saznala Helenina majka, otkazala je vjenčanje, a mladića otjerala. Kratko su vrijeme još bili u pismenom kontaktu (ne zna se kako, jer su obje Helenine prevoditeljice bile odsutne, a prisutna rodbina vrlo nesklona), čak su isplanirali i bijeg koji međutim nije uspio zbog upornosti rodbine da vezi stane na kraj. Helen je tada imala trideset i šest godina; kasnije je napisala da je ljubav jedino što je istinski nedostajalo njenom životu, no tu čežnju za ljubavlju sublimirala je u nesebičan i požrtvovan rad.
Kad se Helen s Macyjima preselila u New York, započele su njene neumorne turneje kao glasnogovornice Američke zaklade za slijepe, u svrhu prikupljanja novčanih sredstava i druge pomoći. Netko je napisao da “već sama pojava Helen i Annie toliko ponese publiku da svi s velikim simpatijama prihvaćaju program Zaklade”. Helen nije samo prikupljala novčana sredstva, već je silno zagovarala poboljšanje uvjeta u kojima žive i rade slijepe osobe. Može se slobodno reći da su se ti uvjeti počeli mijenjati nabolje upravo zahvaljujući Helen, koja je uspjela potaknuti svijest ljudi o potrebi rada za dobrobit slijepih.
Njih su dvije počele intenzivno putovati i u inozemstvo, pa su tako obišle Englesku, Škotsku, Irsku, Francusku, pa čak i tadašnju Kraljevinu SHS. Svugdje ih je dočekivalo oduševljeno mnoštvo ljudi s cvijećem, glazbom i pozdravnim govorima.
Nakon smrti majke i bolesti Učiteljice, ulogu Helenine životne pratiteljice preuzela je njihova dotadašnja tajnica Polly Thompson. Viješću o smrti Johna Macya, iako su se rastali koju godinu ranije, Annie biva konačno slomljena – umire 20. listopada 1936. godine. Na njenoj sahrani Helen je rekla: “Slava dragocjenom prahu koji je moja od Boga poslana Učiteljica nosila kao plašt dok je posredstvom Njega, gospodara i ljubavi, stvarala čudo oslobađanja.”
Helen i Polly nastavile su putovanja i borbu za prava slijepih diljem svijeta. Preselile su se u novi dom u Arcan Ridgeu u Connecticutu, u kojem je Helen ostala do kraja života. Tamo je napisala knjigu Učiteljica. Neobjavljena knjiga nestala je u požaru, ali ju je neumorna Helen ponovno napisala pa je konačno i objavljena 1955. godine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata posjećivala je bolesnike i ranjenike u vojnim bolnicama, a poslije rata ponovno putovala u Italiju, Grčku, Francusku, Veliku Britaniju, Australiju, Novi Zeland, Japan, zemlje sjeverne Afrike, Bliskog Istoka, Latinske Amerike, Indiju, Skandinaviju – sve u ime Američke zaklade za slijepe. Godine 1953. snimljen je dokumentarni film o Helen koji je nagrađen Oskarom.
Polly Thompson umire 1960., a njen je pepeo postavljen uz pepeo Anne Sullivan u Nacionalnoj katedrali u Washingtonu. U međuvremenu je i Helenino zdravlje narušeno nizom moždanih udara pa se 1961. g. povlači iz javnog života, iako je 1964. godine nagrađena Predsjednikovim najvišim građanskim odlikovanjem – Medaljom slobode.
Pred kraj života Helen je jednom prilikom rekla: “Cijelog života nastojala sam da ne upadnem u kolotečinu, da ne radim ono što su radili moji preci, da se ne oslanjam na tuđa mišljenja i da ne izgubim smisao za čuđenje pred novim koji sam stekla još u djetinjstvu. (…) Za mene je potpuno prirodno vjerovanje da se pravi vid i sluh nalaze u meni, a ne izvan…”
Helen umire 1968. godine mirno i u snu u svom domu, u osamdeset i osmoj godini. Njezina se urna nalazi pokraj urni Anne Sullivan – Učiteljice i Polly Thompson.
Danas gledajući, Helen i Učiteljica možda nisu izravno zaslužne za tehnologiju koja pomaže gluhim i slijepim osobama komunicirati i živjeti u današnjem svijetu. Ipak, svojim velikim primjerom, ali i zalaganjem, predavanjima, metodama učenja i načinom kako su proživjele svoje živote, pokazale su milijunima ljudi širom svijeta da fizička ograničenja nisu prepreka da se vlastitom požrtvovnošću i predanošću ostvare najviši snovi.
Autor: Tatjana Ladenhauser Palijan