Institucije su ovaj vikend radile svoj posao, i prekovremeno, pa svi možemo odahnuti. Janica Kostelić, državna tajnica za sport, nekad poznatija kao Snježna kraljica, spasila se bijegom s Brača nakon salvi izrazito vulgarnih dobacivanja i kritika upućenih od strane skupine navijača. Mladići su krenuli na malonogometni turnir, primijetili najtrofejniju hrvatsku sportašicu svih vremena, gotovo dva desetljeća štovanu i kovanu u nebesa, pa si, divljaci kakvi već jesu, nisu mogli pomoći nego su je spontano i brutalno izvrijeđali. Tako barem situaciju opisuje dio medija, poneke javne osobe i hrvatska vlada.
Zbog onih koji čitaju samo prva dva paragrafa moramo što prije u tekstu osuditi takvo vulgarno vrijeđanje. I, eto, iskreno ga osuđujemo. Nije Janici Kostelić sigurno bilo ni svejedno ni ugodno kada joj je automobil okružila skupina mladića i krenula dobacivati birane uvrede i sočne psovke. Nije to bilo ni najbolje mjesto za kritiku na njen politički rad, ni najbolji način. No, ne smijemo zaboraviti da je Janica odavno javna osoba, a već neko vrijeme i državna dužnosnica te politički aktivna ličnost, što nikako ne znači da je trebala biti tako vrijeđana. Janica Kostelić osoba je nemalog ugleda, a u odnosu na lokalne nogometne navijače i osoba od znatne moći. Ako u to ne vjerujete samo pitajte ove koji suđenje čekaju iza rešetaka – i to za prekršaj za kakav, odvjetnici to mahom potvrđuju, gotovo nitko u Hrvatskoj ne dobiva pritvor.
Mladići su krenuli na malonogometni turnir, primijetili najtrofejniju hrvatsku sportašicu svih vremena, gotovo dva desetljeća štovanu i kovanu u nebesa, pa su je brutalno izvrijeđali (SCREENSHOT: YouTube)
Sportske novosti digle su histeriju na neviđenu razinu pa je njihov članak govorio o "neviđenoj sramoti" zbog koje će se Hrvatska još godinama stidjeti. Gotovo je besmisleno uopće kontrirati ovako priglupoj i sramotnoj izjavi, ali moramo, barem kratko. Naime, ako je od nezavisnosti do danas, nakon svega što svakodnevno gledamo u Hrvatskoj, baš ovaj čin ono čega se trebamo posebno sramiti, onda smo doista jedna od najsretnijih, najmanje korumpiranih, za život i ljudske slobode najboljih zemalja.
Vlada je suhoparno, ali rezolutno buncala o „izrazu nepoštivanja“ prema, između ostalog, „njenim športskim uspjesima“ i to sve „unatoč naporima koje čini u uspostavljanju pozitivnih trendova u hrvatskom športu“. Niti riječi nisu potrošili na dvogodišnje neprovođenje Zakona o sportu, na isušivanje nogometne močvare, širu situaciju u hrvatskom sportu i možebitne razloge za bilo čije nezadovoljstvo. Lakše je bilo divljake strpati u zatvor za verbalni delikt. I tako je dvanaest „kontrarevolucionara“ privedeno zbog „naročito drskog ponašanja“. Policija je odustala od progona trojice, dvojica su maloljetnici, a sedmorica naročitih drznika dobili su pet dana pritvora dok sutkinja ne donese presudu.
Do sada nitko iz Agrokora nije priveden zbog naročito drskog gospodarenja. Nije, recimo, ni Zdravko Mamić bio nešto naročito drzak dok je aktivno primjećivao higijenske navike i proklinjao novinare na Božić 2010. Ili bilo koji drugi od „sedamsto“ puta dok je verbalno jurišao na puno manje moćne protivnike. Ne ulazeći u pitanje koliko je kritika upućena Janici Kostelić za neprovođenje Zakona o sportu dobro ciljana, jer se navodno nešto pokreće po tom pitanju, ali ona je svjesno ušla u politiku, prvo kao pomoćnica ministra Predraga Šustara, a sada kao državna tajnica za sport. Ušla je u politiku kako bi, po vlastitim riječima, „nakon sportske karijere i na druge načine pridonijela sportu u Hrvatskoj“ te se nadovezala: „Ovaj cilj smatram važnim jer sport je vrlo koristan i zdrav za društvo u cjelini“.
Naš sport se može ukratko opisati kao skup povremenih, rijetko viđenih uspjeha pojedinaca i timova, te potpuni neuspjeh sustava od kojeg bi korist trebao imati što veći broj građana (FOTO: Hina/Denis Cerić)
I što se u sportu događalo od nezavisnosti, a što promijenilo na bolje otkad je Janica Kostelić ušla u politiku da pomogne sportu? Hrvatski sport, pogotovo nogomet, od samostalnosti je perjanica naše promocije, aktivnost koja je iznjedrila "brend", Gorana Ivaniševića, Kosteliće, Blanku Vlašić i mnoge druge, tzv. heroje i heroine. Naš sport može se ukratko opisati kao skup povremenih, rijetko viđenih uspjeha pojedinaca i timova, te potpuni neuspjeh sustava od kojeg bi korist trebao imati što veći broj građana. Svi povremeni uspjesi u pravilu se događaju usprkos sustavu, pa su primjerice Kostelići (i njihov satelitski novinar) čak napuhali svoju borbu protiv vjetrenjača do mitskih razmjera. Sadržajniji dio sporta, onaj koji se naslanja na klubove, lige, sportske organizacije i bilo kakve državne sustave kronično je nedovoljno financiran, kadrovski potkapacitiran, iscijeđen na sve načine, a nerijetko i korumpiran.
Istina je, u što se bilo koji putnik može uvjeriti, da su diljem svijeta neki naši sportaši jedino što ljudi znaju i povezuju s Hrvatskom, ali nitko nikada nije u potpunosti objasnio kakve to blagodati Hrvatska ima od toga osim puke asocijacije, prepoznavanja i vrlo suspektne šire društvene koristi. Dok se stalno ističe ta vrlo upitna promocija, od koje, čini se, korist imaju jedino ti prepoznatljivi sportaši i eventualno njihov sport, Europska komisija nam poručuje da smo po tjelesnoj aktivnosti građana u Europskoj uniji pri dnu ljestvice. Jedna od glasnica ove alarmantne poruke je i članica „antisistemske“ obitelji Kostelić, sada naravno sretno uklopljena u sustav koji divljaci vrijeđaju. Od sporta u Hrvatskoj, s Janicom Kostelić i bez nje, ljudi nažalost imaju malo koristi. Statistika kaže da je sve više građana opasno pretilo, premalo vježba i općenito se malo bavi sportom kojeg očito prate uglavnom preko televizije i najviše preko listića za klađenje. Čini se da kod sporta imamo i lošu formu i loše sadržaj. I to treba kritizirati.
Lupiga.Com
