Moj susjed, s kojim ponekad pijem kavu, zna da se bavim filozofijom. Ne znam što on pod filozofijom podrazumijeva, ali mi se po njegovom pitanjima čini da on pod filozofima podrazumijeva neke „stručnjake opće prakse”, koji imaju odgovore na sva pitanja. Zato me svaki čas pita o nečemu drugom. U zadnje vrijeme samo o koroni, a tome odmah uslijedi pitanje kada će kavane početi raditi kao nekada, hoćemo li moći uskoro bez brige otići na po jednu.
Autor: Predrag Finci
O tome ponešto kažem, ali za razliku od sveznalica koje se na sve strane oglašavaju pod raznim pseudonimima sa izvještajima iz svojih fantazija, ne znam mnogo. Imam mnogo više pitanja, nego odgovora.
***
Tvrdnja u filozofiji mora biti dobro utemeljena, razložna i argumentirana. U njoj ne smije biti brzopletosti. Je li refleksiji nužna distanca u promišljanju problema i fenomena? Nužno joj je odstojanje od osobnog interesa, od samog predmeta interesa, a i vremensko odstojanje. Može li onda filozofija odgovoriti na izazov trenutka? Iskustvo uči mišljenju. Mislimo situaciju, a situacija uvjetuje mišljenje. Ne diktira mišljenje iskustvo, nego iskustvo mišljenje. Jedno je ono što sam o ratu mislio za vrijeme rata, pogotovo dok sam ratu izravno svjedočio i ratne nedaće osjećao, a drugo što danas o ratu mislim. Kada pomislim na rat i danas je u meni isti osjećaj, ali sada malo bolje znam zašto je rat bio. Spoznaja mijenja našu predodžbu. Što je potpunija, naša slika problema o kojem mislimo je cjelovitija. Barem mislimo i vjerujemo: jasnija.
U promišljanju određenog fenomena postavljamo najprije pitanje što je taj fenomen u određenoj situaciji i potom što je fenomen sam po sebi. Fenomen najprije opisujemo, onda počinjemo analizirati, razumijevati, tumačiti, uistinu spoznavati. Za sada našu novu, planetarnu nevolju, pandemiju korone, samo opisujemo. I pokušavamo razabrati što su joj uzroci.
U slučaju korone sam fenomen je lako identificiran, čak i vizualno predstavljen. Odmah je izbilo pitanje: otkud ova napast? Do sada smo dobili tri vrste odgovora-hipoteza: korona je rad prirode; ljudsko djelo (virus proizveden u laboratoriju) ili volja više sile (sudbine ili samog Boga).
Ova posljednja tvrdnja se ipak najmanje spominje, jer bi time Svevišnjem bile pripisane zle namjere, zloća, što većina vjernika ne može prihvatiti, jer bi takva heretična misao vodila raskidanju saveza s Bogom i pripisivanje sotoninih namjera Svevišnjem. O tome da je u pitanju priroda govore oni koji su skloni osuvremenjenoj verziji Malthusovih stajališta, po kojima sama priroda vodi računa o ravnoteži i harmoniji, pa je došlo vrijeme da se oslobodi suviška. Ni ova biologistička ideja nije previše u opticaju. Oni pak koji su bliski „teorijama zavjere” i svojim vlastitim fantazijama, a najčešće pomažu u širenju panike i udovoljavaju vlastitom nezadovoljstvu, ponajviše vjeruju u moćne demone, otjelovljene u liku pojedinih znanstvenika ili političara, koji nam spremaju propast.
Na sve načine ljudi nastoje naći neki zadovoljavajući odgovor na ovu novu infekciju. No, mi sa svojim udesom potencijalno odavno, zapravo oduvijek živimo. Živimo sa svojom ranjivošću, izloženošću, smrtnošću. I bez prethodnih upozorenja i iskustava, a priori znamo za postojanje smrtonosnih virusa, infekcija i bolesti, ali se nismo pripremili. Mnoge, posebno razvijene zemlje su mnogo više uložile u naoružanje (tako bespomoćno u borbi protiv stvarne opasnosti, a ipak ugroženo stanovništvo rijetko spominje te nepotrebne izdatke), nego u znanost, u medicinu posebno.
Uz sve pretpostavke, nisu nam još uvijek znane sve okolnosti. Zato ni uzroke još ne možemo s dovoljno pouzdanja označiti. To je trenutno stanje. Poslije će svi biti „pametni”, poslije će se javiti oni koji su „oduvijek znali”, to na sav glas dokazivati. Kao i uvijek.
Govorimo o fenomenu koji nam samo kao oblik nije znan, premda nam je znana bolest kao takva. Govorimo o razvoju korone u njenom pojavljivanju. Mislimo o prisutnoj opasnosti koju svakojaka nagađanja nisu učinila manje nepoznanicom. Ono što je već vrlo jasno jest da opasnost po tijelo kao i uvijek postaje i opasnost po duh, po psihičko stanje subjekta, i da kao i uvijek inficirani duh razara tijelo. A to jasno pokazuje da je naše postojanje ugroženo. Najprije je nastala ugroza pojedinca, onda problem komunikacije, a iz toga prijeti opasnost samoj egzistenciji, koja će u „novom nenormalnom” sigurno doživjeti neugodne transformacije.
***
U nas je o koroni s filozofske točke najviše pisao prof. Hrvoje Jurić. Njegova knjiga, koja je po mojim informacijama već spremna, unijet će novo svjetlo u ovaj tamni fenomen. Meni taj fenomen nije jasan, pa bih za ovu priliku najradije parafrazirao čuvenu Marxovu završnu "Tezu o Feuerbachu": Filozofi su do sada različito tumačili koronu. Radi se o tome da se korone oslobodimo.
Diskutiranje o urgentnim i dramatičnim situacijama bilo je vrlo prisutno u filozofiji egzistencijalizma. U njoj je upozoravano: filozofija se mora suočiti sa aktualnim problemima. Mora odgovoriti na izazove situacije, na izazove svog vremena. Oni donose one probleme i pitanja o kojima je nužno misliti. Otud, iz filozofije egzistencijalizma dolazi i prvi odgovor što nam je činiti: brinuti i odgovarati na moralna pitanja. Ako taj filozofski zadatak malo pojednostavim, onda ću mojem susjedu moći reći da najprije moramo brinuti jedan o drugom, jer je ljudska solidarnost prvi uvjet spasa u svakoj nevolji. Reći ću mu: „We will stick together!”. Ako on kaže „Separately”, i to će biti u skladu s ovdašnjom tradicijom, a i „novim nenormalnim”.
