Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita, rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja pa većina ljudi način postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života.
Sve to ljudima znatno otežava razumijevanje prirode modusa bivanja, kao što otežava i shvaćanje da je imanje samo jedna od mogućih orijentacija. Ipak, ta dva pojma ukorijenjena su u ljudskom iskustvu. Ni jednog od njih ne bi trebalo, a i ne bi bilo moguće, proučavati na apstraktan, posve cerebralan način. Oba se pojma konkretno javljaju u našem svakodnevnom životu pa se na takav — konkretan — način moramo njima baviti. Sljedeći jednostavni primjeri izražavanja imanja i bivanja u svakodnevnom životu mogu pomoći čitaocima u razumijevanju tih dvaju alternativnih načina postojanja.
Učenje
Studenti orijentirani na modus imanja posjećivat će predavanja, slušajući riječi i shvaćajući njihovu logičku strukturu i njihovo značenje te će, najbolje što mogu, u svoje bilježnice s patent-zatvaračima zapisivati svaku riječ tako da kasnije mogu naučiti svoje bilješke i proći na ispitu. Ali sadržaj ne postaje njihov osobni sistem misli, ne obogaćuje i ne proširuje ga. Umjesto toga, oni riječi koje su čuli preinačuju u čvrsti skup misli ili u cijele teorije koje pohranjuju. Student i sadržaj predavanja jedan drugome ostaju strani, osim što je svaki student postao vlasnik tuđih iskaza (nekoga tko ih je ili sam stvorio ili preuzeo iz nekog drugog izvora). Takvi studenti imaju samo jedan cilj: zadržati »naučeno«, bilo tako da to pažljivo utisnu u svoja pamćenja, bilo tako da pomno čuvaju svoje bilješke. Oni ne moraju proizvesti ili stvoriti ništa novo.
Zapravo, tipove ljudi orijentirane na imanje nove misli ili nove ideje uznemiravaju, jer stavljaju u pitanje njihovu ukrućenu skupinu podataka. Nekome kome je imanje glavni oblik odnošenja prema svijetu zastrašujuće izgledaju ideje koje se ne mogu lako razvrstati— kao i sve ostalo što se razvija i mijenja te na taj način biva neovladivo.
Proces učenja ima sasvim drugačije osobine za studente koji se prema svijetu odnose na način bivanja. Za početak, oni na predavanja, pa ni na prvo, ne dolaze kao tabulae rasae. Oni unaprijed razmišljaju o temama predavanja i imaju na umu neka svoja pitanja i probleme. Oni se bave temom i ona ih zanima. Umjesto da budu pasivni primaoci riječi i ideja, oni slušaju, čuju i, što je najvažnije, primaju i reagiraju na aktivan, produktivan način. Ono što slušaju potiče njihove misaone procese. U njihovim se umovima rađaju nova pitanja, nove ideje. Njihovo slušanje je živi proces. Slušaju sa zanimanjem, prate što predavač govori i spontano oživljavaju ono što čuju. Ne bave se pukim stjecanjem znanja koje mogu odnijeti kući i upamtiti. Svaki takav student je dirnut i promijenjen: nakon predavanja je drugačiji no što je bio prije. Taj način učenja može, naravno, prevladati samo u slučaju kada predavanje pruža poticajnu materiju. Na isprazne govore ne može se reagirati na način bivanja i u tom je slučaju za studente modusa bivanja bolje da takva predavanja uopće ne slušaju već da se koncentriraju na vlastite misaone procese.
Čitanje
Što se odnosi na razgovor jednako se odnosi i na čitanje koje je – ili bi trebalo biti – razgovor između pisca i čitaoca. Prirodno je da je u čitanju (kao i u osobnom razgovoru) važno što čitam (ili s kim razgovaram). Čitanje neumjetničkog, ‘jeftinog’ romana oblik je dnevnog sanjanja. Ono ne dopušta produktivnu reakciju: tekst ćemo progutati kao televizijski zabavni program ili kao čips dok gledamo tv-program. Ali roman, na primjer Balzaca, možemo čitati uz unutrašnje sudjelovanje, produktivno, na način bivanja. Ali vjerojatno je ponajčešće čitan na način konzumiranja — imanja. Kada se pobudi znatiželja čitalaca, oni žele znati radnju romana: da li će junak preživjeti ili umrijeti, hoće li junakinja biti zavedena ili će odoljeti. Oni žele odgovore. Roman im služi kao vrsta predigre uzbuđenju, sretan ili nesretan završetak prevladava njihovim doživljajem: kada znaju kraj, oni imaju cijelu priču, skoro tako stvarnu kao da su rovali po vlastitom sjećanju. Ali oni nisu proširili svoje spoznaje, nisu razumjeli lica u romanu i tako produbili svoj uvid u ljudsku prirodu ili stekli spoznaju o sebi. Na isti se način čitaju filozofske ili historijske knjige. Način čitanja filozofske ili historijske literature formira – ili bolje reći: deformira – obrazovanje.
Cilj škole je da svakom učeniku preda određenu količinu ‘kulturnih dobara’ i na kraju školovanja potvrđuje da učenik ima bar minimum te količine. Učenici su naučeni čitati knjigu tako da mogu ponoviti autorove glavne misli. Na taj način oni ‘znaju’ Platona, Aristotela, Descartesa, Spinozu, Leibniza, Kanta, Heideggera, Sartrea. Razlika između različitih razina obrazovanja, srednje i visoke škole, uglavnom leži u količini traženih kulturnih dobara koja, grubo uzevši, odgovara količini materijalnih dobara koje učenici mogu očekivati da će ih steći kasnije u životu. Takozvani odlični studenti su oni koji mogu najtečnije ponoviti što su pojedini filozofi rekli. Oni su slični dobro obaviještenom vodiču u muzeju. Oni ne uče kako prevladati tu vrstu nagomilanog znanja. Oni ne uče pitati filozofe, razgovarati s njima, oni ne uče otkrivati proturječja samih filozofa, njihova izbjegavanja određenih problema ili zaobilaženja izvjesnih tema, oni ne uče razlikovati ono novo od onoga što je u njihovo vrijeme bilo općeprihvaćeno, oni se ne uče osluškivanju koje bi ih osposobilo da razlikuju kada pisac govori samo mozgom, a kada mozgom i srcem zajedno, oni ne uče otkrivati autentičnost od krivotvorine autora, kao ni mnoge druge stvari.
Čitaoci modusa bivanja često će doći do zaključka da je čak i visoko ocijenjena knjiga sasvim bezvrijedna ili vrlo malo vrijedna. Ili, oni mogu u potpunosti ocijeniti knjigu, ponekad i bolje od samog autora koji je smatrao važnim sve što je napisao.
Erich Fromm
Iz knjige Imati ili biti
