Čovjek koji je bezgranično odan svojoj državi ili svojoj političkoj stranci, kojem je jedino mjerilo vrijednosti i istinitosti interes države ili stranke, za koga je zastava, kao simbol vlastite grupe, upravo sveti predmet, pripada religiji klana i obožavatelja totema
(...) Kakva je religiozna situacija u suvremenom zapadnom društvu? Ona na čudan način podsjeća na sliku koju su antropolozi stekli proučavajući religiju sjevernoameričkih Indijanaca. Oni su preobraćeni na kršćanstvo, ali njihove stare, predkršćanske religije nipošto nisu iskorijenjene. Kršćanstvo je glazura iznad te stare religije i izmiješano je s njom na mnogo načina. U našoj kulturi monoteistička je religija, a isto tako i ateistička i agnostička filozofija, tanka glazura na religijama, koje su u mnogo čemu daleko „primitivnije“ od indijanskih religija, i, kao krajnje idolatrijske, još teže spojive s bitnim učenjima monoteizma. Kao kolektivni i utjecajni oblik moderne idolatrije nalazimo obožavanje sile, uspjeha i zakona tržišta, ali pored tih zajedničkih oblika vidimo i nešto drugo. Ako zađemo pod kožu modernog čovjeka otkrivamo veliki broj individualiziranih oblika religije. Mnoge od njih nazivamo neurozama, ali ih možemo zvati i njihovim religijskim terminima: obožavanje predaka, totemizam, fetišizam, ritualizam, kult čistoće itd.
(...) Susrećemo li se s totemizmom u našoj kulturi? Da, i to u velikoj mjeri – premda ljudi koji od toga pate i ne pomišljaju da zatraže pomoć psihijatra. Čovjek koji je bezgranično odan svojoj državi ili svojoj političkoj stranci, kojem je jedino mjerilo vrijednosti i istinitosti interes države ili stranke, za koga je zastava, kao simbol vlastite grupe, upravo sveti predmet, pripada religiji klana i obožavatelja totema, čak i ako je to savršeno racionalan sustav u njegovim očima (što, naravno, vjeruju svi poklonici bilo koje primitivne religije). Ako želimo shvatiti kako su sustavi poput fašizma ili staljinizma mogli opčiniti milijune ljudi, spremne da žrtvuju svoj integritet i um principu „moja domovina, kakva bila da bila“, mi moramo razmotriti totemsko, religiozno svojstvo njihove orijentacije.
(...) Ako se čovjek tako lako vraća na primitivnije oblike religije, nije li uloga suvremenih monoteističkih religija u tome da spase čovjeka od takve regresije? Nije li vjerovanje u Boga jamstvo protiv povratka obožavanju predaka, totema ili zlatnog teleta? To bi zaista bilo tako da je religija uspjela oblikovati karakter čovjeka u skladu s proklamiranim idealima. Ali povijesna religija uvijek je iznova kapitulirala pred svjetovnom vlašću i stupala u kompromise sa njom. Mnogo se više bavila nekim dogmama negoli ostvarivanjem ljubavi i skromnosti u svakodnevnom životu. Nije se neprekidno i nepopustljivo suprotstavljala, kad je svjetovna vlast kršila duh religioznih ideala; naprotiv, i sama je stalno sudjelovala u tom nasilju. Da crkve zastupaju istinski duh Deset zapovijedi ili Zlatnog pravila, a ne samo riječi, mogle bi biti moćne snage koje sprečavaju povratak obožavanju idola. Ali kako je to više izuzetak nego pravilo, mora se postaviti pitanje, i to ne s antireligioznog stajališta, nego iz brige za čovjekovu dušu: Možemo li povjeriti crkvi da bude zastupnik religioznih potreba, ili moramo odvojiti ove potrebe od organizirane, tradicionalne religije, da bi spriječili rasulo naše moralne strukture?
Razmatrajući odgovor na ovo pitanje treba imati na umu da se problem ne može razborito raspraviti tako dugo dok se bavimo religijom uopće, i ne pravimo razliku između raznih tipova religije i religioznog iskustva. (...): razliku između autoritarnih i humanističkih religija.
Što je osnovni princip autoritarne religije? Definicija religije, koju daje Oxford Dictionary, iako pokušava dati opću definiciju religije, u stvari relativno točno definira autoritarnu religiju. Ona glasi: „(Religija) je čovjekovo priznavanje neke više, nevidljive sile, koja ima vlast nad njegovom sudbinom i pravo da zahtijeva njegovu pokornost, poštovanje i obožavanje.“
Ovdje je naglasak na priznanju da je čovjek u vlasti jedne više sile, izvan njega. Međutim, to nije jedino što religiju čini autoritarnom. Ono što je čini takvom je ideja da ta sila, budući da ima vlast ima i pravo zahtijevati „pokornost, poštovanje i obožavanje“. Izraz „ima pravo zahtijevati“ označio sam kurzivom, zato što on pokazuje da razlog za obožavanje, pokornost i poštovanje ne leži u moralnim kvalitetama božanstva, ne u ljubavi ili pravdi, nego u činjenici da ona ima vlast, to jest moć nad čovjekom. To nadalje pokazuje da ta viša sila ima prvo prisiliti čovjeka da je obožava, te da pomanjkanje dubokog poštovanja i poslušnosti predstavlja grijeh.
Bitni element autoritarne religije i autoritarnog religioznog iskustva je prepuštanje sili koja transcendira čovjeka. Osnovna vrlina u ovom tipu religije je poslušnost, a neposlušnost je najveći grijeh. Upravo kao što je božanstvo shvaćeno kao svemoguće i sveznajuće, tako je čovjek shvaćen kao bespomoćno i beznačajno biće. On se može osjećati jak samo u onoj mjeri u kojoj uspijeva zadobiti milost ili pomoć božanstva kojem se potpuno predao. Podvrgavanje moćnom autoritetu jedan je od izlaza kojim čovjek izmiče osjećaju osamljenosti i ograničenosti. U činu podvrgavanja čovjek gubi svoju nezavisnost i integritet, ali dobiva uzvišeni osjećaj da je zaštićen jednom zastrašujućom silom, čiji dio na neki način i sâm postaje.
U Calvinovoj teologiji nalazimo živopisnu sliku autoritarnog, teističkog mišljenja. „Ja to ne nazivam poniznošću“, kaže Calvin „ako je bilo što vlastito preostalo... Mi ne možemo misliti o sebi kako bismo trebali, a da do kraja ne prezremo sve što bi se moglo pretpostaviti kao vrijedno u nama. Ta poniznost je nehinjena pokornost uma svladanog teškim osjećajem vlastite bijede i siromaštva; jer takav je jednoznačan opis poniznosti u Svetom pismu.“
Iskustvo koje ovdje opisuje Calvin, to jest preziranje svega u nama, pokornost uma svladanog vlastitom bijedom, prava je srž svih autoritarnih religija, bilo da su one izražene svjetovnim ili teološkim jezikom. U autoritarnoj religiji Bog je simbol moći i sile, On je najviši zato jer ima vrhovnu vlast, a čovjek je, u usporedbi s njim, krajnje slab.
Svjetovne autoritarne religije drže se istog principa. Ovdje objekt obožavanja postaje führer ili voljeni „otac svog naroda“ ili države ili rase, ili socijalistička domovina; život pojedinca postaje beznačajan, a poricanje vlastite vrijednosti i snage smatra se vrlinom. Često autoritarna religija postulira neki ideal, koji je toliko apstraktan i toliko dalek da jedva ima ikakve veze sa stvarnim životom i stvarnim ljudima. Takvim idealima kao što su „život poslije smrti“ ili „budućnost čovječanstva“ mogu se žrtvovati život i sreća živih ljudi sada i ovdje; navodni ciljevi opravdavaju sva sredstva i postaju simboli u čije ime religijska ili svjetovna „elita“ upravlja životima drugih ljudi.
Humanistička religija, naprotiv, usredotočuje se na čovjeka i njegove snage. Čovjek mora razvijati moć svog uma da bi shvatio sebe, svoju povezanost s drugim ljudima i svoj položaj u svemiru. On mora spoznati istinu uzimajući u obzir kako svoja ograničenja tako i svoje potencijalne mogućnosti. Mora razviti moć ljubavi za druge i za sebe, i osjećati solidarnost sa svim živim bićima. Mora imati principe i norme koji će ga voditi prema tome cilju. Religiozno iskustvo u tom tipu religije predstavlja doživljaj jedinstva s Cjelinom, utemeljen na povezanosti sa svijetom, shvaćenim umom i ljubavlju. U humanističkoj religiji čovjek želi postići najveću snagu, a ne najveću bespomoćnost; vrlina je samorealizacija, a ne pokornost. Vjera je izvjesnost uvjerenja koja se temelji na vlastitom misaonom i osjećajnom iskustvu, a ne slaganje s tvrdnjama iz povjerenja prema onom tko ih izriče. Prevladavajuće raspoloženje je životna radost, dok je osnovno raspoloženje u autoritarnoj religiji žalost i osjećaj krivnje.
Ukoliko su humanističke religije teističke, bog je simbol čovjekovih vlastitih snaga koje on nastoji ostvariti u svom životu, a nije simbol sile i dominacije koja ima moć nad čovjekom.
Primjeri humanističkih religija su rani budizam, taoizam, učenja Izaije, Isusa, Sokrata, Spinoze, neke tendencije u židovskim i kršćanskim religijama (naročito misticizam), religija Uma u Francuskoj revoluciji. Ovdje je očito da se razraničenje između humanističke i autoritarne religije ne podudara s podjelom na teističke i neteističke religije, ili s podjelom na religije u užem smislu riječi i filozofske sustave religioznog karaktera. Nije misaoni sustav ono što je važno u svim tim sustavima, nego ljudski stav koji je u osnovi njihovih doktrina.
Iz knjige Psihoanaliza i religija Ericha Fromma (1950, hrvatsko izdanje (V.B.Z, Zagreb) 2000.
