“ ... u našoj su moći naše misli, naše djelovanje, naša priželjkivanja i nesklonosti, ukratko, sve što dolazi iz nas samih. U našoj vlasti nisu naše tijelo, imetak, ugled, naš položaj u svijetu, jednom riječju, sve što ne dolazi od nas samih.
Stoički filozof Epiktet rođen je u Hierapolisu u Maloj Aziji oko 50. godine. Bio je rob Neronovog oslobođenika Epafrodita koji mu je omogućio pohađanje predavanja tada poznatog stoika Muzonija Rufa, a kasnije ga i oslobodio. Kao slobodan čovjek počeo je predavati stoičku filozofiju; najprije u Rimu, a nakon što je 94. g. rimski car Domicijan naredio da se iz Rima protjeraju svi filozofi, u Nikopolisu, u Zapadnoj Grčkoj. Epiktetova škola postigla je velik ugled i slavu. Njegova je metoda bila sokratovska – usredotočenost na primjenu filozofskih principa u svakodnevnom životu – tako da nije držao klasična predavanja već je podučavao kroz razgovore. Naglašavao je da dobar učitelj mora podučavati prvenstveno vlastitim primjerom, a tek onda riječima. Živio je izuzetno skromno i bio primjer uzvišenog moralnog djelovanja. Ništa nije zapisivao, a njegovom učeniku Arijanu možemo zahvaliti što je zabilježio njegova učenja i upute u dvije knjige: Rasprave (Diatribai) i Priručnik (Enchiridion). Glas o Epiktetu pronio se cijelim helenskim svijetom, tako da su mu učenici bili čak i carevi Marko Aurelije i Hadrijan te mnogi drugi časni Rimljani. Umro je u izgnanstvu 130. g., odbivši se vratiti u Rim koji je nazvao “gradom grijeha”.
Ovo su tek osnovni biografski podaci, no o njemu puno više govori njegovo učenje koje je prenosio i živio u vlastitom životu. Ono nam omogućava zaviriti u njegovu nutrinu i bolje ga upoznati.
Što je u našoj moći, a što nije?
Ako bismo htjeli izdvojiti jednu misao koja bi bila najkarakterističnija za Epiktetovo učenje, to bi bila ona da je nužno razlikovati ono što ovisi o nama od onoga šta ne ovisi. Ovo je temeljno. Epiktet nas uči da je u našoj vlasti samo naša nutrina, osjećaji, misli, djelovanje, a sve ostalo je zavisno od vanjskih okolnosti.
“ ... u našoj su moći naše misli, naše djelovanje, naša priželjkivanja i nesklonosti, ukratko, sve što dolazi iz nas samih. U našoj vlasti nisu naše tijelo, imetak, ugled, naš položaj u svijetu, jednom riječju, sve što ne dolazi od nas samih. To što je u našoj moći po prirodi je slobodno i ne može biti spriječeno i zatomljeno. To što nije u našoj vlasti podložno je utjecajima i ovisno, u tuđim je rukama i može biti spriječeno.”
Savjetuje nas da za stvari koje ne ovise o nama želimo da se događaju onako kako se događaju, a ne kako se nama sviđa, jer jedino tako možemo postići nutarnju sreću.
“ ... nemoj željeti da se sve dogodi onako kako ti želiš, već želi da se sve događa kako se događa i živjet ćeš u miru.”
To nikako ne znači da ne trebamo ništa poduzimati, da nam je svejedno ma što se dogodilo, da upadnemo u tromost i pasivnost. To znači raditi najbolje kako znamo ono što je u našoj moći i prihvatiti što god dođe.
“ ... budi, dakle, svjestan – smatraš li slobodnim ono što je po svojoj prirodi neslobodno i smatraš li svojim ono što je tuđe, naići ćeš na brojne teškoće, uzrujavanje i žalost, bit ćeš u zavadi s Bogom i svim ljudima.”
Sve okolnosti koje nam dođu moramo prihvatiti sa sviješću da su pravedne. Drevni mudraci smatrali su univerzum uređenim i svrhovitim bićem u kojem vlada pravda i postoje nepromjenjivi zakoni. Iako nam se u teškim trenucima čini da je nešto nepravedno, da to nismo zaslužili, mi smo često kratkovidni. Zato nam Epiktet kaže da se ne suprotstavljamo Bogu i da ne stavljamo sebe na njegovo mjesto upravljanja univerzumom. Trebamo neumorno raditi na vrlinama, biti čovječniji, milosrdniji, pravedniji, skromniji, a doći će ono što može, ono što je dobro i pravedno za sve.
Život kao kazališna predstava
Mi vrlo često dramatiziramo ono što nam se događa i tako tome pridajemo veću težinu od one koja mu pripada, čak i u najobičnijim životnim situacijama. Zapitajmo se kako bismo mi gledali na život da smo kojim slučajem bili u Epiktetovoj koži – da smo robovi svirepog gospodara, da hramljemo, da nas protjeraju iz grada. Vrlo bismo teško zadržali pogled uperen u svjetlo usred svih tih mračnih oblaka.
Epiktet nije smatrao dramatičnim bilo što što se čovjeku događa jer je to, kako kaže, prirodno, a niti samu smrt nije zamišljao kao nešto strašno, već jednostavno kao odvajanje duha od tijela, prirodni proces.
Na jednom mjestu kaže ovako: “... pazi: dobio si ulogu u nekom kazališnom komadu, a to određuje redatelj. Moraš je odigrati bez obzira bio taj komad dug ili kratak. Ako ti se da uloga prosjaka, moraš je odigrati u skladu s karakterom uloge. Isto je tako ako moraš glumiti bogalja, vladara ili uskogrudna čovjeka. Tvoja se zadaća sastoji jedino i isključivo u tome da dobro odigraš tebi dodijeljenu ulogu. Biranje uloge nije tvoj posao.”
Epiktet je vjerovao da bogovi dobro vladaju svijetom i da im se čovjek mora pokoravati i rado prihvaćati svoju sudbinu u uvjerenju da ga vodi ka cilju vlastitog postojanja. Pa što ako svi nisu vladari? Svaki položaj ima svoje obaveze čije izvršavanje pridonosi uređenosti univerzuma. Važno je dobro odigrati dodijeljenu ulogu, kaže nam Epiktet.
Stav prema poteškoćama
Čovjeka stižu razne nevolje: gubitak dragih osoba, bolesti, izdaja, gubitak imovine... No u svemu tome je bitno kako se mi prema tome postavimo. Poteškoće možemo shvaćati kao zlo, nesreću, kao nešto što nam je prepreka na putu ili naprotiv kao nešto što može biti čak i korisno za čovjeka. Svi stari filozofi su govorili da su poteškoće ono što nam omogućava da probudimo i upoznamo svoju nutarnju snagu pomoću koje ih uvijek možemo pobijediti, jer kažu da nam dolaze prepreke proporcionalne našoj snazi. Ono što treba ponijeti dalje je iskustvo.
“ ... što misliš bi li Herakla bilo da nije bilo takvog lava, hidre, jelena i vepra, i nepravednih i divljaka, svih onih koje je protjerao i od njih se oslobodio? I što bi on učinio da nije bilo nečeg takvog? Zar nije očito da bi se pokrio i zaspao? Kao prvo, on ne bi postao Heraklo da je čitav život prospavao ugodno i lagodno...”
Ugodan i lagodan život usmjeren samo ka zadovoljavanju prohtjeva našeg tijela je nešto što omekšava čovjeka fizički i psihički, i on se kao takav nije u stanju boriti sa svakodnevnim zmajevima. Za to je potrebno iskovati nutarnja oružja tj. vrline, i to na nakovnju poteškoća. Epiktet je, budući da je bio stoik, imao stoički stav prema poteškoćama. Što znači nešto stoički podnositi? To prvenstveno znači zadržati čvrstoću uvjerenja u oluji. Nije dovoljno biti tvrdokožac, preživjeti i u najtežim situacijama, već i ne ukaljati moralne stavove pred iskušenjima. Za filozofa je to vrednije od življenja po svaku cijenu. Epiktet kaže:
“ ... dakle, hajde i ti prepoznaj snage koje ti pripadaju i reci – daruj mi opasnost kakvu hoćeš, Bože, jer ti si mi dao sredstva i snage da časno prođem kroz sve što se događa.”
O slobodi
Epiktet nam govori da je slobodna volja najuzvišenije što čovjek posjeduje. Ona nam omogućuje da dostojanstveno živimo i dostojanstveno umiremo. Slobodna volja nije želja koja hirovito ispruža svoje mnogobrojne ruke za vanjskim stvarima i zadovoljava se kada ih dobije. To je nutarnje oruđe pomoću kojeg uvijek možemo izabrati humano i s prirodom usklađeno djelovanje. Sloboda je nutarnje stanje i zato je Epiktet sebe smatrao slobodnim, iako je fizički bio rob.
Često možemo čuti: “Sloboda je da radim ono što hoću.” Drevni filozofi bi nas upitali na koje “ja” mislimo: animalno ili humano? Čiju slobodu hoćemo? Oni nas podučavaju da čovjek nije samo fizičko tijelo, već jedna dublja stvarnost i da trebamo težiti oslobađanju božanskog dijela čovjeka od animalnih utega. Sloboda nižih poriva, nagona ne može nas nikuda odvesti jer je njihov cilj samo trenutno zadovoljenje. Čovjekovo dostojanstvo počiva u našoj božanskoj polovici i naše je da dignemo glavu iznad svakodnevnih želja i usudimo se poželjeti ono što je naša humana dužnost – biti pravedniji, skromniji, odgovorniji, pouzdaniji, slobodniji. To je ono što je uvijek u našoj moći, a Epiktet nam je svojim životnim primjerom pokazao kako je i u vrlo nepovoljnim okolnostima moguće zadržati vedrinu duha, ne odstupati od moralnih principa i biti čovječan. On sebe nije smatrao robom, već filozofom. Tako se i mi ne smijemo poistovjećivati s vanjskim obilježjima, već u vlastitoj nutrini tražiti identitet.
Njegov nas primjer može nadahnuti da i sami počnemo s konkretnim djelima i u svakodnevnom životu ostvarujemo vječne, humane vrijednosti. Moramo biti praktičniji, pitati se što možemo sada i ovdje učiniti da bismo bili bolji i korisniji. Kažu da su prilike svuda oko nas, samo moramo biti budni i zgrabiti ih. Pa, na posao!
Praktični savjeti:
1 ) “... potrebe tijela: jelo, piće, odjeću, stan, služinčad, zadovoljavaj na najjednostavniji način. Okani se vanjskog sjaja i raskoši.”
2 ) “... kada netko vodi nepristojne razgovore, ako je moguće, opomeni ga. U protivnom, barem mu napadnom šutnjom, crvenjenjem i ozbiljnim izrazom lica pokaži svoje neodobravanje.”
3 ) “... činiš li nešto u uvjerenju da to moraš učiniti, ne srami se budeš li pritom viđen i ne brini o prosudbi drugih ... ako tvoj čin nije ispravan, i sam ćeš se toga okaniti. Postupaš li ispravno, tada se ne trebaš bojati nepravednog prijekora.”
4 ) “... brat ti čini nepravdu. Samo ti ispuni svoje obaveze prema njemu. Ne brini o tome što on čini, nego o onome što ti moraš činiti da bi živio u skladu sa svojim prirodnim određenjem.”
5 ) “... nikada o nekoj stvari ne kaži: izgubio sam je, već reci: ja sam je vratio. Umrlo ti je dijete, ti si ga vratio. Umrla ti je žena, vratio si je. Oduzet ti je posjed, dakle i to si vratio.”
6 ) “... prevršiš li mjeru i najugodnije će biti najneugodnije.”
Biljana Popović/ Nova Akropola
