Bili su djeca iz dobrostojećih porodica, obrazovani, vjerni domovini, idealisti. Kad su saznali za brutalnost nacista odlučili su se za otpor Hitlerovom režimu. Prije 75 godina su pogubljeni aktivisti „Bijele ruže“.
Autor Dijana Roščić za Deutche Welle
Prije tačno 75 godina, 22. februara 1943, u Minhenu je giljotinom odrubljena glava Sofi Šol koja je imala 21 godinu, njenom bratu Hansu Šolu koji je imao 24 godine i Kristofu Probstu koji je imao 23 godine. Probst je jedini bio oženjen i imao troje male djece. Narednih mjeseci su pogubljeni Aleksandar Šmorel (25), profesor Kurt Huber (49) godina i Vili Graf (25). Krajem januara 1945. je odrubljena glava Hansu Konradu Lajpeltu (23).
Svima je presudio takozvani Narodni sud kojim je predsjedavao Roland Frajsler. Oni su osuđeni jer su pisali, umnožavali i rasturali antirežimske letke koje su potpisivali sa „Bijela ruža". Tako su i ušli u istoriju, kao pripadnici grupe otpora koja je imala više desetina aktivista, ali nije bila čvrsto organizovana. Mnogi drugi koji su bili dovedeni u vezu sa „Bijelom ružom" su uhapšeni i saslušavani, osuđeni na kazne zatvora. Po zakonu koji je tada važio, takozvanom „Zipenhaftu", i njihove porodice su bile na udaru Gestapoa.
„Bijela ruža" je napravila šest različitih letaka, prva četiri u periodu od kraja juna do sredine jula 1942. Letak broj 5 se pojavljuje krajem januara 1943. A posljednji sredinom februara 1943. Hans Konrad Lajpelt je nakon pogubljenja aktivista u Minhenu nastavio da širi letke u Hamburgu gdje je pored Minhena „Bijela ruža" imala najviše aktivista.
Posljednji, šesti letak, dopao je u ruke Britancima koji su ga umnožili i bacali iz aviona po Njemačkoj decembra 1943.
Pisaća mašina na kojoj su nastajali leci izložena je u Štutgartu. Prvi letak je počinjao riječima: Ništa nije nedostojnije civilizovanog naroda, nego da dozvoli da njim, bez otpora, "vlada" neodgovorna i mračnim porivima vođena klika
„Pogubljeni narodni izdajnici"
Franc J. Miler (1924-2015) je bio aktivista „Bijele ruže" u Ulmu, rodnom mjestu Sofi i Hansa Šola, kada je imao samo 18 godina. DW je sa njim razgovarao 2013.
DW: Kako ste tako mladi postali član „Bijele ruže"?
Franc J. Miler: Ne može se reći član. Bio sam učesnik, uostalom, nije to bilo udruženje. Došao sam u kontakt sa „Bijelom ružom" preko Hansa Hircela. Hans je bio moj drug iz razreda i sin luteranskog sveštenika u Ulmu. Bili smo bliski prijatelji. Porodice Hircel i Šol su takođe bile prijatelji, pa je tako Hans Hircel posjetio Šolove koji su studirali u Minhenu. Hans Šol mu je tada pokazao 2. letak „Bijele Ruže" i pitao ga da li ima prijatelja sa kojima bi mogao da deli letke u Ulmu. Hans Hircel je to pokazao svom najbližem krugu prijatelja i pitao ko želi da pomogne. Samo sam ja rekao da.
Franc J. Miler umro je 2015. godine
DW: Kako pamtite Hansa i Sofi?
Miler: Nažalost, nisam ih lično poznavao. Hans Šol je bio najpoznatiji lider Hitlerjungeda u Ulmu i okolini, zahvaljujući svom izgledu i posebnom načinu kojim je obavljao službu. Svi, uključujući i mene, željeli su da se pridruže njegovoj grupi. Velika čast je bila da vam se Hans Šol obrati. Moj prijatelj Hans Hircel je bio malo zaljubljen u Sofi Šol. Bila je privlačna mlada žena, a mi smo bili smušeni srednjoškolci. Nikada se ne bih usudio da razgovaram sa njom i pocrveneo bih da je to ona učinila.
DW: Vas je Vermaht mobilisao prije nego što su Šolovi ubijeni. Kako ste saznali za njihovu sudbinu?
Miler: Moja majka mi je poslala isječak iz novina Ulmer cajtung: „Pogubljeni narodni izdajnici". Tako sam znao da Hans i Sofi više nisu živi.
DW: Šta se poslije dogodilo sa Vama?
Miler: Uhapšen sam u Francuskoj. Jedne večeri početkom marta 1943. godine, kada smo se vratili sa vježbi u kasarnu, rečeno mi je: „Topdžija Miler, u kancelariju!" Znao sam da je to to. Komandant je rekao: „Primio sam naređenje iz Berlina da Vas uhapsim i pošaljem u Minhen." Vozom sam odveden u Gestapo u Minhenu.
DW: Na kraju ste se našli pred Narodnim sudom i njegovim predsjednikom Rolandom Frajslerom kao i Šolovi. Ali Vi ste preživjeli?
Miler: To mogu da zahvalim Suzani Hircel, Hansovoj sestri koja je takođe bila optužena. Plavuša, plavooka sa pletenicima oko glave, ona je za Frajslera bila „arhetip germanske djevojke koja nikako nije mogla da zna za tu prljavštinu protiv firera". Osudio ju je na godinu dana zatvora. Onda, uprkos teškim optužbama, nije mogao da osudi na smrt nas koji smo bili mlađi, takođe plavokosi sa plavim očima. Tako smo „kao nezreli momci koje su zaveli državni neprijatelji" dobili po pet godina zatvora.
Scena hapšenja - iz jednog od filmova o "Bijeloj ruži
Dobra djeca iz viših slojeva
Izuzimajući profesora filozofije i muzikologa Kurta Hubera, svi koji su radili na formulisanju letaka su bili studenti Univerziteta „Ludvig Maksimilijan" u Minhenu, iz dobrostojećih porodica u kojima se njegovala njemačka kultura i ljubav prema otadžbini. Studirali su medicinu, svirali instrumente, pjevali u Bahovom horu univerziteta. Neki su prethodno bili oduševljeni članovi Hitlerjugenda, odnosno „Hitlerovh dječaka", a Sofi Šol „Hitlerovih djevojčica". Mladići su služili vojsku i bili na frontu za vrijeme pauze između semestara. Kurt Huber je bio član NSDAP.
Nezadovoljstvo režimom je prvo bilo obično mladalačko, zbog sve više zabrana, propisa i prisile na univerzitetu. Kada su do njih počele da dopiru informacije o brutalnosti režima, javila se potreba da nešto učine protiv toga. Presudno je bilo saznanje o masovnim deportacijama i pogubljenjima Jevreja u Aušvicu, marta 1942. Istovremeno je Vermaht gubio na frontovima, saveznici su se udruživali, bombardovali njemačke gradove u kojima je stradala masa civilnog stanovništva.
To nije bila otadžbina koju su željeli ti mladi ljudi, puni ideala. Svoje letke su uz velike teškoće ratnih vremena, kada je sve bilo sumnjivo – kupiti papir, poštanske markice, i koverte – slali na adrese odabranih ljudi u šest njemačkih gradova. To su sve bili intelektualci, viđeniji građani, koje su izabrali moleći na kraju svakog letka da ih umnože i šire dalje. Međutim, od prvih 100 letaka, 35 je završavalo u – Gestapou. Stavljali su letke u studentske fioke kada bi učionice bile prazne ili na neka druga skrovita mjesta.
„Budni građani" – domari univerziteta
Sofi Šol i njen brat Hans Šol su 18. februara 1943. bili u akciji ostavljanja letaka ispred učionica na univerzitetu, kada ih je na dijelu uhvatio domar Jakob Šmid i odlučio da ih zadrži. Hans je bezuspješno pokušao da pobjegne. Šmidu u pomoć stiže glavni domar univerziteta Albert Šajthamer i oni zajedno Šolove odvode i kancelariju Ernsta Hefnera, pravnog savjetnika univerziteta koji je bio čovek za vezu sa Gestapom. On obaveštava policiju i rektora univerziteta Valtera Vista, člana SS-a. Rektor je na to odmah blokirao univerzitet i pozvao Gestapo.
Sudija Roland Frajsler, u sredini, 20.juli 1944, suđenje atentatorima na Hitlera
Bez obzira da li je Gestapo preko špijuna već znao ko stoji iza letaka „Bijele ruže" – ova četvorica su pokrenuli mašineriju koja je dovela do smrti mladih aktivista i profesora, mučenja i dugih zatvorskih kazni za druge aktiviste ili njihove porodice.
Iz govora predsjednika Njemačke Johanesa Raua, povodom 60 godina od pogubljenja članova „Bijele ruže" održanog na Univerzitetu „Ludvig Maksmilijan" u Minhenu 30. januara 2003:
„Otpor 'Bijele ruže' prepoznat je u Njemačkoj neobično rano poslije rata. Zvanično obilježavanje je počelo u novembru 1945. godine, kada je ovdje na Univerzitetu održana prva komemorativna sjednica. To je bila jedna strana onoga što su doživjeli rođaci i preživjeli članovi 'Bijele ruže'. Međutim, oni su uvijek iznova bili prinuđeni da se brane od legendi o ciljevima i namjerama 'Bijele ruže'. Prije svega, morali su da dožive kako oni, koji su pokrenuli mašineriju smrti – nikada nisu priznali svoju krivicu, niti su se izvinili."
Domar
Jakob Šmid je 1943. dobio nagradu od 3.000 rajhsmaraka i unaprijeđen je tako što je primljen u javnu službu. 1946. ga je Specijalno sudsko vijeće za denacifikaciju klasifikovalo kao glavnookrivljenog i osudilo na pet godina radnog logora. Izgubio je pravo na vršenje javne funkcije i pravo na penziju državnih službenika. Šmid se dva puta žalio na presudu, tvrdivši da je samo „obavljao svoju dužnost". Šmid je pušten iz radnog logora prije vremena a 1951. je poništena odluka o gubitku penzije državnog službenika.
Glavni domar
Albert Šajthamer je osuđen 1946. na novčanu kaznu od 2.000 maraka.
Rektor
Valter Vist je 1949. takođe pred sudskim vijećem, bio klasifikovan kao „aktivista" nacionalsocijalističkog pokreta i osuđen je na tri godine radnog logora, konfiskaciju polovine imovine i desetogodišnju zabranu vršenja profesije. „Neposredna krivica" za smrt Sofi i Hansa Šola nije mogla biti dokazana.
Pravni savjetnik
Ernst Hefner je ostao na univerzitetu u Minhenu i poslije 1945. Koliko je poznato, on nije morao da odgovara za svoje postupke.
Izložba posvećena aktivistima Bijele ruže
Gestapovac
Robert Mor je bio gestapovac koji je ispitivao članove grupe „Bijela ruža", među njima i Šolove. O njemu se malo zna mada je veoma dugo živio. Rođen je 1897. u mnogočlanoj porodici, završio za šnajdera, ali se tim poslom nikada nije bavio. Poslije učešća u Prvom svjetskom ratu, iz kojeg je izašao sa najnižim vojnim odličjem, Gvozdenim ordenom druge klase, zapošljava se u policiji. Ženi se 1923. i onda 1933. postaje član NSDAP. Napreduje u policiji i potom1938. prelazi u Gestapo u Minhenu.
1943. postaje šef specijalne komisije koja je imala zadatak da otkrije ko stoji iza antirežimskih letaka koji su se pojavili u Minhenu i u još šest njemačkih gradova. Kada je istraga protiv članova „Bijele ruže" završena, Mor je unaprijeđen u šefa Gestapoa u gradu Muluzu u Elzasu. Tamo je dočekao kraj rata, a Francuzi su ga protjerali negdje 1947. Robert Mor je potom od 1948. radio u upravi čuvene banje Bad Dirkhajm. Umro je 1977. sa osamdeset godina. Nikada nije odgovarao pred sudom.
„Život Roberta Mora tipičan za živote svih onih koji su tokom Trećeg rajha bili nacisti, koji su savjesno vršili svoju dužnost, odlučivali o životu i smrti, i onda poslije rata neometano živjeli kao normalni građani u Saveznoj Republici Njemačkoj ili negdje drugdje", piše na sajtu njemačke Savezne centrale za političko obrazovanje.
Sudija
Roland Frajsler je rođen 1893. Kao student prava bio je dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu i 1915. dospio je u rusko zarobljeništvo. Iako su logori sa zarobljenicima raspušteni 1918, on se tek 1920. vratio u Njemačku. Nakon završetka studija i advokatskog ispita 1925. ulazi u NSDAP. Obožava Hiltera i vrhunac njegove karijere je bio kada ga je Hitler postavio za predsjednika Narodnog suda. Tokom dvije i po godine na toj funkciji on je u smrt poslao oko 2.500 ljudi. Poginuo je 3. februara 1945. za vrijeme bombardovanja Berlina.
Roland Frajsler jeste bio na čelu Nacionalsocijalističkog pravosuđa, ali je imao mnogo voljnih pomagača. U svojoj knjizi „Dželat Roland Frajsler, ubica u službi Hitlera", novinar Helmut Ortner piše: „Ne samo Frajsler – sa njim je cijelo tadašnje pravosuđa postalo dželat i produžena ruka smrtonosnog režima."
Aktivisti „Bijele ruže", a pogotovu Sofi i Hans Šol su, pored grupe oko grofa Fon Štaufenberga koja je pokušala atentat na Hitlera 1944, najpoznatiji predstavnici otpora nacističkom režimu u Njemačkoj
Nadležno Državno tužilaštvo u Berlinu je 1986. godine „istragu" protiv sudija i tužilaca nacističkog režima proglasilo definitvno okončanom. Nijedan od otprilike 570 sudija i tužilaca nije odgovarao pred sudom, osim jednog koji je osuđen od strane američkog suda.
Njemački Bundestag je tek 1998. poništio presude Narodnog suda iz vremena nacizma. Tek 2002. su rehabilitovani i dezerteri, homoseksualci i druge žrtve nacističkog pravosuđa. A 2009. su paušalno rehabilitovani i oni koje su nacistički vojni sudovi osudili kao ratne izdajnike.
Šutanje o dželatima
Aktivisti „Bijele ruže", a pogotovu Sofi i Hans Šol su, pored grupe oko grofa Fon Štaufenberga koja je pokušala atentat na Hitlera 1944, najpoznatiji predstavnici otpora nacističkom režimu u Njemačkoj. Oni nisu bili političari, oficiri, sindikalne vođe ili diplomate – već mladići i djevojke, cvijet svoje generacije u koju su nacisti polagali velike nade. Oni su pozvali na nenasilan otpor – onako kako su bili vaspitani. Mnoge škole i ulice nose njihova imena.
A na godišnjice kao što je ova, mediji podsjećaju na njih, ističu njihovu hrabrost tako rijetku u ono vrijeme. Međutim, i u ovo vrijeme, rijetki su mediji koji se upuštaju u mračnu priču o njihovim dželatima.
