foto: Dženat Dreković/NOMAD
Na mjestu i u vremenu u kojem živimo, a naročito po društvenomrežnim rovovima postoji nešto što bismo mogli imenovati „empatijskom listom prioriteta“. Rečenicu koja navedeni sindrom najbolje predstavlja sigurno ste čuli nebrojeno puta: Imamo mi i većih problema od ovoga!
Ti „mi“ smo naravno neki kolektiv, društvo, da ne kažem nacija, a ti „naši veći problemi“ biraju se subjektivno, ali po pravilu u prvi plan ističu djecu: gladnu djecu, bolesnu djecu, napuštenu djecu. I dok god imamo djece, a bit će ih uvijek, bez obzira koliko smo društvo bez ikakve populacijske strategije, uvijek ćemo imati i one „druge“ koje poštujemo, ali ipak, imamo i većih problema od njih i neka izvole da sačekaju svojih pet minuta. Čim riješimo djecu.
Ti „drugi“ danas su psi i napuštene životinje, sutra su LGBT osobe, prekosutra su žene i njihove menstruacije.
S podsmijehom će, tako, Salko Zildžić, zastupnik Stranke demokratske akcije u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, kao savršeni predstavnik sastavljača „imamo mi i većih problema“ lista, progovoriti o prijedlogu Naše stranke i premijera Kantona Sarajevo Edina Forte o rješavanju problema menstrualnog siromaštva kroz pokretanje akcije obezbjeđivanja besplatnih uložaka i higijenskih potrepština za sve srednjoškolke u Kantonu. Ističe, ne skidajući prezrivi osmijeh, zastupnik Zildžić, replicirajući kolegici Ćudić koja, uopće, nije govorila o ovom stranačkom prijedlogu, i „bogatstvo“ Kantona Sarajeva i ogromni budžet koji isti ima, da se opet ne bi propustio nasmijati da uz toliku moć i sredstva, predstavnici vlasti u ovom kantonu, zaboga, govore o ženama i njihovom zdravlju.
Začuđuje da zastupnik Zildžić, inače otac četvero djece, smatra da je problem menstrualnog siromaštva marginalan, nevažan i neprioritetan, dapače, vrijedan podsmijeha. Ne znamo da li se radi o kognitivnom siromaštvu ili općem neobrazovanju, ali iz nekih je izvora već morao saznati da bogatstvo u vidu svojih četvero potomaka, zastupnik Zildžić ne bi imao da njegova supruga nije imala uredan menstrualni ciklus. Ne čudi i ne bismo zastupnika izvrgavali podsmijehu, nije lako doći do informacija tamo gdje se menstrualni ulošci još uvijek pakuju u neprozirne kese, gdje je krv na reklamama kraljevski plava, a menstruaciji se tepa i eufemizira je se „onim danima.“
Nema menstruacije u medijima (ili je plavičasta), nema je u školskim udžbenicima, a ako i uđe stidljivo u učionice, o njoj slušaju djevojčice, dok se male salke pošalju vani „da igraju lopte“.
Kasnije, kada odrastu i stasaju da školske klupe zamijene poslaničkim, dječaci sada muškarci, lako će pomisliti da sve to s menstruacijom nije važno, jer da jeste, bilo bi je posvuda. Sasvim je lako da pomisle i da je menstruacija važna samo kada je nema, jer je tada žena trudna i ostvarit će se kao majka, a njima će roditi dijete. Svaki put kad izostane, život će dobiti novi smisao, novo dijete, novo nešto na listi prioriteta. Osim kada je dijete žensko i kada, sa dvanaest-trinaest počne da krvari, osim kada je dijete iz niže klase od one poslaničke i nema, svakih 21-30 dana za paket higijenskih uložaka i nema tople vode, a o jakim analgeticima za bolne cikluse može samo da sanja.
Možda je, baveći se, pametnijim, mudrijim, važnijim ergo muškijim stvarima, zastupnik Zildžić propustio neke važne lekcije iz reproduktivnog zdravlja žena, stoga mu potpuno besplatno možemo ponuditi ubrzani kurs, onaj koji je kao dio projekta Dobila.ba, namijenjen edukaciji djevojčica uzrasta 12 do 16 godina, ali, pokazat će se, sasvim prikladnim i za daleko širu ciljnu skupinu:
Možda ne znaš da se jajne ćelije nalaze u tvom tijelu od rođenja, ali sazrijevaju tek u pubertetu zahvaljujući pomoći spolnih hormona koji se tek tad počinju lučiti. Kad jajna ćelija sazrije, ona jednom mjesečno napušta sigurnost jajnika. To izlaženje zrele ćelije iz jajnika naziva se ovulacija i dešava se jednom mjesečno.
No, sama ovulacija, naravno, nije isto što i menstruacija. Nakon što biva izbačena iz jajnika, ta ćelija putuje kroz jajovod. Na tom putovanju može biti oplođena (ukoliko se spoji sa spermatozoidima). Sljedeća stanica jajne ćelija, bila ona oplođena ili ne, jeste maternica. Tu se ona ako je oplođena gnijezdi i razvija u fetus, a u većini slučajeva, kad do oplodnje ne dođe, ona se raspada i razgrađuje i skupa sa razgrađenim zadebljalim zidom maternice izlazi vani u vidu menstrualne krvi.
Menstrualni ciklus je razdoblje između dvije menstruacije. Kod nekih je žena to 21 dan, kod drugih 30, a u prosjeku traje oko 28 dana. Važno je da pratiš ciklus, da je relativno redovan (nije za brigu ukoliko katkad urani ili zakasni 2-3 dana). U računanju ciklusa, mogu ti pomoći razne mobilne aplikacije.
Ukratko, svaka djevojčica već u pubertetu, pa sve dok ne postane zrela žena i uđe u menopauzu (u prosjeku trideset i pet do četrdeset godina života!), menstruaciju dobiva makar dvanaest, a poneke i četrnaest-petnaest puta godišnje. Toliko puta godišnje, djevojčice, djevojke i žene intenzivno krvare tri do šest dana, najčešće praćeno jakim bolovima, a vrlo često samo menstrualno krvarenje prate i druge promjene u tijelu, raspoloženju, ponašanju, mentalnom stanju, libidu, često i do sedam dana prije same menstruacije.
Dvanaest do petnaest puta godišnje žene ulažu u pojačanu i intenzivnu higijenu, higijenske uloške, tampone ili, ukoliko im socijalna slika porodice ne dozvoljava, provedu sate i sate sa neugodnim pamučnim krpama i priručnim ulošcima u gaćicama koje, također, treba prati, za šta, dakako, treba i topla voda, struja i deterdženti i druga sredstva kakvi su, za neke porodice, i danas, 2022. pitanje luksuza.
Nadasve smiješna stvar, makar za zastupnika Zildžića i armiju anonimnih internetskih komentatora i mislilaca. Da pukneš od smijeha.
Za kraj, kako bismo ih dodatno nasmijali, zamolili smo žene koje su, također za projekat Dobila.ba pisale svoje menstrualne ispovijesti, da nam ih ustupe ovdje, u obrazovne i zabavne svrhe, na čemu smo im iznimno zahvalni.
Lilo bi kao iz česme. Kao da komadi džigerice ispadaju iz mene. Imala sam već godinama, svikla već i na krv, i na bol, i na prljave gaće, čaršafe, mrlje po farmerkama, sakrivanje umrljanih farmerki vezanjem dukserica oko struka. Prošla sito i rešeto. A onda su krenuli ti odljevi, to da tampone i uloške mijenjam svakih sat vremena i da, ako već moram izlaziti iz kuće, u ruksaku sa sobom nosim ne samo pakete uložaka, već i nekoliko rezervnih gaćica i hlače. Doslovno. Često se tog famoznog drugog dana ciklusa dok bacam te silno krvave uloške u smeće, sjetim sebe kao djevojčice dok je mislila da uložak uvijek mora biti snježnobijeli i čim kapljica krvi padne na njega, mora da se mijenja. Iste se te djevojčice sjetim i ponekad dok skidam samoljepljive tračice s krilca, onako brzo i odrešito. Sjetim se trenutka kada smo te posljednje ratne godine, dok sam bila tinejdžerka, dobili veliki žuti paket od prijatelja iz Njemačke. Paket pun čudesa, Milka, Mars, Haribo, Hanuta i – tanki ulošci s krilcima, izvađeni iz kese i raspoređeni svuda po kutiji da ih više stane. I ushit na maminom licu kada ih je vidjela, skupila ih na hrpicu i rekla mi da ih nosim sve u svoj ormar. Godinama kasnije, dolazila su neka nevesela vremena i gledala bih poplave, izbjegličke krize, žene u kampovima i mislila samo na malu sebe koja sklanja svoju zalihu uložaka. Pridruživala bih se svakoj akciji prikupljanja higijenskih paketića za žene i djevojčice od trinaest i sitno koje ne znaju da li se više radovati Haribo medvjedićima ili tankim ulošcima kojima će, bar nakratko, zamijeniti pamučne krpe u gaćicama. (LB, 41)
Dešavalo se da ne idem u školu po dva dana, jer ne mogu da ustanem iz kreveta, i da plačem u krevetu dok se ne uspavam. Drugi dan je uvek bio najgori. Od prve menstruacije sam koristila lekove protiv bolova – Brufen, Rapten K, Diklofenak, nekad i jače za opuštanje mišića.
Mama je uvek imala jednostavno objašnjenje za te bolove – mene je bolelo, tetke je bolelo, i tebe će da boli. Stalno je pominjala tetku Olgu, koja kad dobije, dolazi hitna pomoć u kuću da joj da injekciju. Sutradan izađe u grad ko da ništa bilo nije.
Brat i tata bi samo promolili glave u sobu da vide jesam li živa, doture uloške, plazmicu i vodu. Baba bi me sažaljivo gledala, masirala noge, i prepričavala svaki od svoja četiri porođaja na selu, nakon kojih ”odma ideš u njivu, niko te ne pita dal te šta boli. Od tih njenih priča počne da me boli još više, i počnem da plačem još jače. (BD, 44)
Prvi put ostala je tufna na čaršafu. Naredni ću se probuditi sa lokvom. Taj stres da mi ne prođe ostat će do danas. Ne pomažu ni noćni ulošci. Joooj, ulošci u ta doba nisu imali krila. I bili su debeli. Možeš staviti dva, ali samo noću jer inače ne bi mogla hodati. Možeš dodati vate ili toalet papira, al i to šeta na sve strane. Najbolja taktika koju sam imala je dvoje gaće. Normalne i stare neke kupaće. Upiju sve i ništa ne propuste na pidžamu i čaršaf. Al hajd ih operi da niko u kući ne skonta…
Eh, to skrivanje i stid i sramota (ima li još kakvih sinonima?). Kad su mi prije menstruacije počele rasti dlake i sise, nisam ih nešto skrivala. Išla sam na plivanje u Industrijsku, kupala sam se na Babinoj bez kupaćeg (sva djeca se kupaju, što ne bih i ja), na fizičkom sam nosila šorc. Tako je kako je – tako sam ja to vidjela. Ali ne i žene oko mene. Što se kupaš bez gornjeg dijela? Što se ne briješ? Daj da ti to stavim u papirnu vrećicu. Jel te to boli stomak? (SZ, 37)
U školskim WC-ima smo imale čučavce sa vodokotlićima promjenjive naravi. Nismo imale toalet papir. Nismo imale sapun. I nismo imale kante za otpatke. A ta situacija sa WC-ima je pred dvanaestogodišnju mene postavila niz fundamentalnih pitanja. Prvo, kako držati dah dovoljno dugo da se skinem, zamijenim uložak, i obučem, jer, realno, u WC-ima se nije moglo disati od smrada? Kako da to sve izvedem bez da igdje išta spustim, i bilo šta dotaknem? Šta sa prljavim uloškom? Može se staviti u kesicu u ruksak, ali jedini način da se ne nosi kroz školu je da se ruksak ponese u WC. A ako se u jednačinu osim odjeće, maramica i uloška doda još i ruksak sa 8 kg knjiga, dvanaestogodišnja djevojčica mora imati fleksibilnost Spidermana i snagu Supermana.
U srednjoj školi situacija nije bila puno bolja, osim što je sveprisutnost menstruacije, bar među nama curama, malo olakšavala stvari. Uvijek je jedna imala viška uložak, uvijek je jedna imala viška maramica, i čak je bio i jedan WC sa sapunom, i ponekad (u jutarnjoj smjeni) i toalet papirom. A i ja sam se do tada već izvještila – drži maramice među zubima, čisti uložak u džepu, prljavi (umotan, naravno!) privremeno na radijatoru, sve dok drugom rukom držim vrata, jer se većina nije mogla zaključati kako treba.
Na fakultetu, u Engleskoj, prvi put sam se susrela sa kantama za uloške unutar WC kabina. Bilo je i toalet papira. WC se mogao zaključati. I čak su bile postavljene i kvačice na vratima za stvari. Odjednom mijenjanje uloška nije bilo nemoguća misija. Na drugoj godini sam otkrila WC-e u kojima su imali čak i automate za uloške i tampone. Za funtu smo (preskupo) mogle kupiti uložak, ili tampon iz automata. Ako ćemo iskreno, pola vremena su automati bili prazni. Ali bili su tu, i njihovo prisustvo, kao i prisustvo kanti, toalet papira i sapuna bilo je bitno, bilo je jednako prepoznavanju ženske svakodnevnice. (MV, 29)
Piše: Lamija Begagić , Nomad.ba
