Na vrhu brijega u Majskim Poljanama nalazi se razrušena kućica u kojoj je živjela obitelj Ćupović. Ispred zatičemo prastari Opel Kadett u kojem sjedi majka s četvero djece. "Oni sada spavaju u autu, a ja na stolici pod nadstrešnicom. Na kraju je najvažnije da smo se nekako uspjeli izvući", govori nam Duško Ćupović.
Piše: Saša Kosanović
Jutro je. Dan nakon potresa. Na izlazu iz Zagreba dočekala nas je kilometarska kolona jer policija uvodi reda na naplatnim kućicama prema Sisku. Taj autoput inače je prazan. Danas je gužva jer stari i mladi voze pomoć za Sisak, Petrinju i Glinu. Ili samo žele pomoći u raščišćavanju ruševina.
Dolazimo u Glinu, koja je potpuno prazna. Gužva je u Petrinji, iako je i Glina gadno prošla. Ne cesti susrećemo komunalnog redara iz Čakovca, koji je došao samoinicijativno. Glina i inače izgleda kao kulisa za snimanje ratnog filma, a sada je u potpunosti pokleknula. Građana nema nigdje. Vidaju rane, dok vatrogasci i građevinci uklanjaju štetu i krpe krovove. Na uglovima su gomile mladih ljudi. Stoje besposleno, barem trenutno. To su famozni navijači, koji su "pokazali zajedništvo" u trenutcima kada nam je najteže. Jedan od njih iz automobila šibenskih registracije nešto dobacuje Miloradu Pupovcu. Glasno "mrš" najmanje je što će predsjednik SDSS-a dobiti od tih mladića do kraja dana. S Pupovcem su u pratnji saborske zastupnice Dragana Jeckov i Anja Šimpraga, potpredsjednik SDSS-a Dejan Mihajlović i predsjednik Izvršnog odbora stranke Bogdan Rkman. Tu su i predstavnici ambasade Republike Srbije. Pupovac razgovara s gradonačelnikom Gline, Stjepanom Kostanjevićem, i pozdravlja se s predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem te sisačko-moslavačkim županom Ivom Žinićem koji su također došli u obilazak. Potom odlazimo u Majske Poljane, jedno od najteže postradalih sela. Tamo obilazimo kuću Kate i Vasilja Kukoleče.
- Stao sam na izlaz, jer sam znao kako je taj dio armiran, a bojao sam se da mi nešto ne padne na glavu ako istrčim. I vidite, točno je ispred ulaza pao dimnjak. Spavamo u autu, kuća se jedva drži - priča nam Vasilj dok pokazuje oštećenja.
Njegova supruga Kata sjedi za stolom ispred kuće. Na stolu su obroci koje je ostavila jedna od humanitarnih organizacija koje lutaju okolnim selima i pomažu tamo gdje misle da je najpotrebnije.
- Ja sam ostala u kući. Nisam mogla izaći. Prvo je pao televizor, a dok sam krenula, sve oko mene je popadalo. Onda je pala i peć na drva, pa sam zvala Vasilja da donese vode da se još i ne zapalimo. Ali najgore je što u selu imamo pet mrtvih - govori Kata i dodaje da čekaju kontejnere kako više ne bi spavali u automobilu.
Osim vatrogasaca koji su dijelili pomoć, u Majskim Poljanama nismo zatekli ostale pripadnike civilnih službi. Vozimo se kroz raštrkano selo. Kuće se dijele na one od kojih je ostala samo gomila šute i na one koje iz daljine izgledaju netaknute. Međutim, nijedna nije za stanovanje. Zidovi su napukli, pukotine su ogromne i sve se može urušiti u trenu. Uz cestu su poredane uginule krave na koje se srušila štala. Ljudi stoje uz svoje ruševine. Čuvaju ono malo sirotinje što je ostalo i blago koje je preživjelo. Dolazimo do mjesta na kojem je život izgubio 20-godišnji Darko Kozić. U kući je živio s mlađim bratom. Nedavno su je kupili na kredit. Potpredsjednik SDSS-a Dejan Mihajlović, koji je odmah nakon potresa sjeo u automobil i otišao pomagati ljudima na terenu, zatekao je užasan prizor na poprištu tragedije.
- Zatekli smo mrtvog mladića i pored njega roditelje, baku i brata. Oni su ga sami izvukli ispod ruševina i odmah javili službama što se dogodilo. Vidjeli smo ih kako u tuzi čuče i sjede pored nesretnog mladića, ljube ga i maze po glavi. Molio sam da netko hitno dođe, da se skloni tijelo i da se zbrine njegovu obitelj - govori nam Mihajlović.
Tek nakon njegove intervencije nadležne službe su se pokrenule i došle po tijelo poginulog Darka Kozića. Njegov očuh, Dušan Bakrač, priča nam kako se dogodila tragedija.
- Sjedio je za stolom, valjda je jeo, a mlađi brat, koji je ležao na krevetu, skočio je kada je počelo drmati. Stao je pod štok i deka je počela padati i na njega, ali su se zidovi naslonili jedan na drugi. Tuda se izvukao, izdrapa' se dobro.
Dok pričamo s Dušanom Bakračem, zaustavlja se automobil bjelovarskih registracija. Čovjek, koji u prepunom automobilu sjedi sa suprugom i djecom, kroz prozor pita treba li mu pomoć. Riječ je o porodici Valentić, koja je doputovala iz bjelovarskog kraja kako bi pružila pomoć onima kojima je ona najpotrebnija. Takvih je puna Banija, ali svejedno nije dovoljno. U ovom kraju živi puno onih kojima je pomoć bila potrebna i prije potresa, a kamoli ne sada. Gdje god se okrenete po banijskim selima, ljudi pružaju ruke i traže pomoć.
Put nas vodi s glavne ceste, koja je u krajevima s većinskim srpskim stanovništvom, kakav je ovaj, uobičajeno zapuštena. Put je makadamski, a kiša koja je padala noć prije pretvorila ga je u izazov za vozače. Kilometar ili dva kasnije moramo stati, a posljednjih stotinjak metara do našeg odredišta moramo džipovima. Na vrhu brijega, okružena šumom, nalazi se trošna drvena kućica u kojoj je živjela mlada obitelj. Bračni par Ćupović, Duško i Dragana, imaju četvero djece, Zlatko je beba od šest mjeseci, a onda idu, od uha do uha, Matej, Lena i Luka. Najstariji Luka ima pet godina. U prastarom Opel Kadettu, koji se ne gasi, sjedi Dragana s djecom. Majka u naručju drži najmlađe od njih, a Matej spava pored nje. Lena i Luka, koji su na prednjim sjedalima, dočekuju nas s osmijehom.
- Počelo se odjednom tresti. Odgurnula sam bebu na sredinu kuće da je nešto ne poklopi, pa je meni element pao na glavu, ali sam dobro. Svi smo se nekako uspjeli izvući - prisjeća se Dragana. Dušku je danas rođendan, ali mu nije do slavlja.
- Prvi potres nije bio strašan. Supruga se prepala, ja sam se smijao. Drugi me zatekao u radionici. Potrčao sam po djecu u kuću, ali nisam mogao ući, jer su elementi popadali i zid se urušio. To je bila katastrofa... Neke organizacije su nam donijele hrane, vode i neke deke. Supruga i djeca spavaju u autu, a ja na stolici ovdje pod nadstrešnicom. Zapalim vatru jer su noći hladne - govori nam on. Duško je poznavao poginulog Darka Kozića i sudjelovao je u pokušaju njegovog spašavanja.
- Iskopavali smo ga. Kuća je bila na tri kata. Zvali smo vatrogasce. Nisam mogao više biti tamo, pomogao sam koliko sam mogao. Vidio sam tragove krvi, sjeo u auto i otiš'o. Bio sam dosta dobar s njim... Njegov mlađi brat, koji je jedva stigao do vrata kada se sve počelo rušiti, rekao mi je da mu je Darko nakon prvog potresa dobacio "ma neće to ništa" - kaže Dušan.
Napuštamo Ćupoviće koji ostaju na svom brijegu s kojeg ne mogu nigdje. Tu su životinje, tu je sav njihov svijet. Planirali su nabaviti još par ovaca otvoriti OPG, ali sada najprije moraju stvoriti krov nad glavom da im djeca ne spavaju u automobilu. Dok ih napuštamo s obećanjem da će pomoć doći i do njih, na brijeg se penju lokalni vatrogasci koji donose vodu i osnovne namirnice.
Na banijskim cestama su česti zastoji. Automobili se jedva mimoilaze, svako malo neki kombi nakrcan stvarima prepriječi put. Vozimo se uskom vijugavom cestom, dok nam sunce blješti u oči. Kada zatvorite oči, pomislite kako je dan prekrasan i kako su ta brda divna. Onda se osvrnete oko sebe i vidite samo tugu. Pred nama je pet kamiona. Na prvom od njih piše gasilci. Dakle, slovenski vatrogasci iz okolice Celja su se organizirali i došli pomoći. Iza njih je par manjih kamiona punih potrepština. Vozači su klinci, ispod 30 godina. S nekima su i cure. Svi se smiju i mašu. Lijepo je vidjeti da nas slovenska braća nisu zaboravila.
Napuštamo Majske Poljane i već po mraku stižemo u Moštanicu, selo pored Petrinje. Dočekuje nas porodica s malom djecom i pokazuje oštećenja na kući. I oni spavaju vani. Ekipa mladih ljudi pored kuće podiže improviziranu nadstrešnicu, koju će obaviti najlonom pa će ljudi tu provesti noć. Mladići su iz Zagreba, iz Trnskog. Pričamo s Nikolom Ćeranom, profesorom karlovačke muzičke škole.
- Mi smo dečki iz kvarta, došli smo pomoći koliko možemo. Ne gledamo tko je koje nacionalnosti, radimo cijeli dan i pomažemo svima. Doma sam ostavio suprugu s djecom, nisam mogao ne uraditi ništa. Rekao sam joj: "Ti ćeš se već snaći. Ovi ljudi ne mogu sami."
Zbilja, oni ne mogu sami. Pomoć koju im ljudi donose je važna, ali stradalnicima treba trajno rješenje. Na ulici u Petrinji jedan je čovjek napao predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, ponavljajući da se u Petrinju nijedan čavao nije zabio u proteklih 30 godina. Možda je sada vrijeme da se političari koji su u potpunosti zaboravili ovaj kraj konačno pokrenu. Jer ako pomoć ne bude brza, uskoro neće imati kome pomagati. Banije nam se gasi pred očima.
