Foto: AFP / Denis Lovrović / Petrinja, decembar 2020
Serija snažnih potresa koja je krajem decembra 2020. godine pogodila siromašno i etnički jedno od najmješovitijih područja Hrvatske, Sisačko-Moslavačku županiju, otvorila je stare rane. Katastrofalni razmjeri potresa koji dovode u pitanje normalizaciju života na području Siska, Petrinje i Gline razotkrili su “nepravilnosti” u obnovi i sanaciji područja nakon ratnih stradanja. Proces nove obnove dovodi u pitanje i opće kapacitete države i odnos prema srpskoj nacionalnoj manjini.
Jedna atraktivna vijest iz Gline se dva tjedna probijala do hrvatskih mainstream novina i portala: Netflixova serija Tribes of Europe, snimana ponajviše na Baniji i Kordunu, počinje se emitirati u februaru. Informacija je objavljena na lokalnom portalu Glina.hr uoči Božića, a u drukčijim okolnostima bi kroz par dana ili čak sati pronašla put do udarnih TV-programa željnih svjetskoga glamura u inače im podosadnoj Hrvatskoj. Osobito nakon što je prije godinu i pol dana oko te postapokaliptične serije izbila afera zbog filmsko-produkcijske eksploatacije devastiranih spomenika NOB-a, poput onog na vrhu Petrove gore.
No u međuvremenu je Baniju umjesto Netflixove zadesila katastrofalna serija potresa, e da bi se pokazalo kako u ovom dijelu Hrvatske nisu poharani te zapušteni samo spomenici antifašističkoj borbi. Kataklizma je nalik termobaričnoj iliti vakuum-bombi izbila sve druge teme van javnog prostora, čak i onu koronavirusa, ali nam je omogućila uvid u dugogodišnje opće stanje te davno zaboravljene centralne hrvatske regije.
A takva je čemerna situacija bila posrijedi, naime, da će mnoge od žitelja ubavih predjela između linije Sisak-Karlovac i granice RH-BiH, ovaj potres u infrastrukturnom pogledu možda i, doslovno, spasiti. Zvuči to skaredno, naročito u kontekstu sedmoro poginulih u katastrofi, dok se ne suočimo s užasima koje isti kraj proživljava već tri desetljeća, počev od rata što ga Hrvatska zove Domovinskim, i s nastavkom u tzv. obnovi.
Tribes of Banija
Samo zato se i mogla dogoditi ona upadljiva razlika između reakcija na potres u Zagrebu proljetos, i ovaj na Baniji, ako se prisjetimo da onomad nije rat spominjao nitko, a sad je neodvojiv dio priče. U tolikim selima pokraj Gline i Petrinje riječ je o kontinuitetu problema u koji su za to vrijeme mnogima stala i po dva rušenja kuće, ratno i zemljotresno, a da nisu bili iznova ni priključeni na strujnu mrežu. Novinari danas među te ljude uskakuju kao rani antropolozi u potrazi za najzabačenijim domorodačkim plemenima – Tribes of Croatia – otkrivajući da najednom ne mogu uloviti nikakav mobitelski signal. Osim što nema ni asfalta ni javnog prevoza, o dućanu i školi da ne govorimo, pa u pojedinim od tih sela crkva predstavlja jedinu posve zidanu građevinu, ili barem jedinu s armaturnom žicom i ožbukanom fasadom.
A kad smo već kod građevinskih elemenata i materijala, sad se pokazuje i da neki od njih, inače nezaobilazni, jednostavno nisu u dovoljnoj mjeri ugrađeni u kuće obnovljene nakon rata, jer su naprosto – pokradeni. Takav tretman ratom poharanih krajeva ne bi bio moguć do te mjere, da nije posrijedi regija s izvorno srpskim većinskim stanovništvom, mada su usput oštećeni i brojni Hrvati, autohtoni ili doseljeni iz Bosne.
Pregled mogućnosti neke bolje iduće obnove stoga ima smisla započeti od te činjenice etničkog jaza i odnosa prema njoj koji se, međutim, ipak unekoliko i sam pomaknuo uslijed ovog podrhtavanja tla. Narod je sa svih strana Hrvatske, donekle i susjednih zemalja – mimo službenih gesta – samoinicijativno i masovno pohrlio upomoć Baniji, ne pitajući za nacionalnost unesrećenih, a to je moment od neprocjenjivog značaja.
Čak su i nogometno-navijačke skupine organizirano prionule ispomagati stradale, nakon zagrebačkog potresa dajući ponovno sjajnu priliku medijskoj javnosti da ih promatra studiozno kao majmune u kavezu. I ovaj put svi s odobravanjem konstatiraju da su iznenađujuće humanoidni, baš kao da i njihova uobičajena npr. šovinistička sranja, po kojima su inače popularni, nisu odjek neke znane općedruštvene slike. Navijači pritom nipošto nisu jedina ni najbrojnija društvena grupacija angažirana na Baniji po svojoj volji, premda su medijima puno zanimljiviji od npr. lijevo-liberalnih udruga, ali fino ilustriraju stanje.
Najšire društvo je dakle u takvom nastupu autentičnog refleksa solidarnosti, izazvanog šokantnom tragedijom, makar djelomice nadvladalo već dugo zadane toksične koridore poimanja ove zemlje i samog sebe. Ne znamo što će od toga ostati u praksi ubuduće, i kako će se razvijati, ako uopće išta hoće, ali je očito što zasad stoji nasuprot takvom impulsu, na strani koju smatramo presudnom – zvanična javna tj. državna platforma.
Potres kredibiliteta
Točno je da ova hrvatska vlada čini relativno dobar posao na poboljšanju odnosa prema Srbima u RH; ipak, ovdje nije riječ primarno o tome, nego o svemu onom što bi se moglo postići u narednoj fazi. No dojam je da bi s ovakvom državom, čak i uz kakvo radikalno stavljanje etniciteta van fokusa, pretjerano bilo očekivati generalni prosperitet ili – držimo se osnovne teme – kvalitetnu obnovu Banije. Ono što je od države, njenih institucija i procedura ostalo ili je zasnovano nakon 1991. i pretvorbe i rata i privatizacije, neodoljivo podsjeća na kuće obnovljene nakon ratnih oštećenja, i na razinu te sanacije. Nažalost, jer upravo Banija i njezina obnova bi mogle biti ogledni primjer uzleta društva na krizno mobiliziranoj svijesti, jednako kao što su prethodno narasle u egzemplarni slučaj njegove propasti.
Vladi, kompromitiranoj dubiozama oko epidemioloških mjera jesenas, ovdje malo tko danas vjeruje, pa još manje koga čudi što je prva afera nakon potresa odjeknula već prije Dana žalosti za smrtno stradalima. Tad se radilo o kontejnerima za privremeno stanovanje, ali odmah su slijedile i druge, u vezi s funkcionerima koje kleveću volontere, Crvenim križem čije vodstvo zbog makinacija danas mnogi nazivaju kriminalnim, itd.
Stigao je u međuvremenu drugi Božić, julijanski, a raste nova svađa između gradonačelnika Petrinje i državnih službi: unesrećenima treba ukupno 15 tisuća obroka dnevno, dok one sad mogu osigurati samo desetinu toga. Nemojmo zaboraviti ni kako se u takvu sliku prikladno uklopio predsjednik RH kad je poslije Nove godine zavapio da bi neophodno bilo i oficijelno proglasiti stanje katastrofe, onako kako predviđaju zakoni.
Svaka kriza je prilika za nešto
Konačno, govoreći o zakonskom okviru tretmana ove materije, upada u oko više aspekata među kojima se nameće onaj s idejom vezivanja banijske problematike za prethodnu zagrebačko-potresnu, i tada doneseni zakon. Navodno će praktičnije biti da se nadoda i Baniju tome spisu, namijenjenom samo Zagrebu i okolici, umjesto donošenja novog lexa specialis, ali takvo rješenje na simboličkoj razini smrdi do neba. Pokrajine u Hrvatskoj ionako se uvelike – politički, ekonomski, kulturno – uzimaju kao ekstenzije glavnoga grada, pa se o njima ponešto znade tek folklorno, dok ih ne pogodi barem pet-šest stupnjeva Richtera.
Nadajmo se da ostale hrvatske regije neće biti jedna po jedna dodavane zagrebačkom specijalnom zakonu, ali jest očigledno da je Baniji glavna pomoć stigla odozdo, a ne odozgo, što se tiče vertikale moći. Državu tek valja preuzimati, ona poboljšanju u ovoj situaciji nije doprinijela puno više od reagiranja po inerciji, i onim patriotskim songom u koji HRT pakuje nesreću jednih i empatiju drugih kao u već korišten celofan.
Manipulatorski patos te budnice podsjeća i na fakat da ono najviše što je ova država učinila za Baniju jest to što joj je promijenila ime u Banovinu, hrvatski je valjda, pa sad neka se slobodno ruši. A čini se da ni glavnina opozicije u ovoj zemlji nema osobito jasnu predodžbu o smjeru nužnog zaokreta, političkog i sanacijsko-organizacijskog, uzmemo li za primjer čelnika Socijaldemokratske partije. Taj i dalje ne zna bi li odabrao model potpunog javnog troška obnove banijskih obiteljskih kuća, ili bi uvodio nekakav imovinski cenzus spram zagrebačkog modela gdje građani imaju platiti 20 posto. Ako to nije jasno, a nije ni vlasti niti oporbenoj kremi, teško je optimistično predviđati daljnji razvoj događaja, pa i u nižim akcijskim stadijima, s obzirom na to da neki Banijci još uvijek spavaju u automobilima.
Teško je s iole realnom osnovom zahtijevati da materijalna šteta iz ove tragedije izazove npr. energetsku modernizaciju i demokratizaciju Banije, s obnovljivim izvorima struje u rukama lokalne zajednice. Teško je drznuti se na pomisao da bi model obnove trebao biti jedan koji je već iskorišten u Hrvatskoj, ali onoj socijalističkoj i jugoslavenskoj, kad je nakon potresa 1979. zavidno obnovljena stara jezgra Dubrovnika.
Tad se doduše vodilo računa i o stanovništvu i o spomeničkim vrijednostima, a obje te kategorije do ovog potresa doživjele su ovdje fijasko, pa su dvije načelno slične situacije ipak suštinski višestruko neusporedive. Kao i ta dva kraja Hrvatske, odalečena znatno više od nekoliko stotina kilometara puke fizičke distance, osim što i tamo i onamo filmske ekipe i nekretninski mešetari nalaze svoj vječni komercijalni interes.
Igor Lasić / Bilten
