Iskustvo mnogih radničkih obitelji u SAD-u brzo je pokazalo da rad u trgovačkim lancima često ne može osigurati dovoljnu zaradu za preživaljavanje, zbog čega je za mnoge žene rad u industriji seksa postao realna alternativa koja je, iako je sa sobom povlačila stigmu, otvarala mogućnost veće zarade.
Ana Vračar piše o povijesti fleksibilizacije radnih odnosa američkih i kanadskih erotskih plesačica, ali jednako tako i o povijesti i uspjesima sindikalnog organiziranja unutar ovog sektora.
Seksualnom radu dugo se vremena prilazilo iz ograničenog broja gledišta: prvenstveno kriminološkog, viktimološkog te, eventualno, feminističkog. Iz tog razloga, sve donedavno definiralo ga se isključivo kao posljedicu traffickinga ili nekog drugog oblika nasilja nad ženama, odnosno patrijarhalne strukture društva. Iako se veze između organiziranog kriminala i ulaska žena u seksualnu industriju, pogotovo u prostituciju, ne smiju omalovažavati, ovaj uski i dugotrajni fokus rezultirao je time da iskustva seksualnih radnica koja su odstupala od opisanog obrasca ostanu nevidljiva. Unatoč tome, seksualni je rad s vremenom, a posebice posljednjih nekoliko godina, postao relevantna tema u društvenim znanostima zahvaljujući aktivistkinjama koje su o njemu odlučile progovoriti uzimajući u obzir veze između globalizacije, deindustrijalizacije, fleksibilizacije radnih odnosa i promjena do kojih je došlo u seksualnoj industriji proteklih desetljeća, a pogotovo sličnosti između seksualnog i prekarnog rada.
Upravo je utjecaj deindustrijalizacije na funkcioniranje industrije seksa jedna od glavnih tema antropološke studije «Neon Wasteland» Susan Dewey, koja je početkom 2000-ih godina provela istraživanje u unutrašnjosti savezne države New York. Tijekom istraživanja, Dewey je radila s više od 50 striptizeta koje su redovito plesale u lokalnom klubu anonimnog bivšeg industrijskog grada, pri čemu je proučavala povezanost nestanka proizvodne industrije, prebacivanje fokusa na loše plaćene poslove u uslužnom sektoru i sve veću spremnost žena na ulazak u industriju seksa. S obzirom da je erotski ples, odnosno striptiz, grana industrije seksa u kojoj već dulje vrijeme postoji impuls ka organiziranju radnica, u ovom će se tekstu predstaviti problematika karakteristična za tu djelatnost, ne ulazeći u razlike između nje i drugih, stigmatiziranijih dijelova industrije seksa. Nadalje, polazeći od iskustva organiziranja i aktivizma u industriji seksa, danas se možemo pozvati na primjere koji mogu poslužiti kao ishodište za organiziranje drugih prekarnih radnika, ali i pokazati na koji je način sve veća zastupljenost nestandardnih oblika rada povezana s promjenama u organizaciji gospodarstva.
Svijet loših alternativa
Žene s kojima je Dewey radila bez iznimke su dolazile iz radničke klase i njihova je egzistencija bila dovedena u pitanje preseljenjem tradicionalne industrije u države s jeftinijom radnom snagom. Gubitkom industrijskih radnih mjesta, radnice su se suočile s deregulacijom radnih odnosa i nižim primanjima, karakteristikama rada u kontekstu uslužnog sektora. Drugim riječima, ako su i prije vala deindustrijalizacije poslovi koje su žene iz radničke klase obavljale bili slabo plaćeni, u ovom su periodu postali još slabije plaćeni, na određeno i nepuno radno vrijeme. Sukladno tome, striptizete s kojima je Dewey provela istraživanje ranije su radile na lošije plaćenim mjestima u uslužnom sektoru ili su jedino ovakav posao mogle dobiti.
Iskustvo mnogih radničkih obitelji u SAD-u brzo je pokazalo da rad u trgovačkim lancima često ne može osigurati dovoljnu zaradu za preživaljavanje, zbog čega je za mnoge žene rad u industriji seksa postao realna alternativa koja je, iako je sa sobom povlačila stigmu, otvarala mogućnost veće zarade. Prema Chris Bruckert, kada govorimo o ovom dijelu industrije seksa u kontekstu deindustrijalizacije, “... već je na prvi pogled jasno da striptizete odabiru svoje radno mjesto u ekonomskoj klimi koju karakteriziraju nepovoljne opcije. Striptiz možda nije ‘dobar’ posao, ali alternative nisu ništa bolje.”[1]
Zbog promjena u radnim odnosima do kojih je došlo osamdesetih godina, kada je radna snaga spremna na angažman u industriji seksa postala brojnija, radni uvjeti u grani na neki su način bili bolji nego drugdje. Osim što je donosio veću zaradu nego rad u uslužnom sektoru, striptiz je u ovom periodu omogućavao i dostupniju skrb za djecu – jer je bilo jednostavnije i jeftinije organizirati čuvanje preko noći, a ne tijekom radnog dana – ali i klasičan radni odnos. Naime, dok je u ostatku sektora usluga već došlo do proširenja part-time i sličnih ugovora, striptizete su još uvijek bile zaposlenice klubova u uobičajenom smislu riječi. To je značilo da mogu računati na mjesečnu plaću, uređivanje uvjeta rada kao i drugo osoblje u klubovima, ali i dodatnu zaradu od napojnica, što je predstavljalo još jedan poticaj pri odlučivanju o radu u striptizu.
U trenutku kada je veći broj radnica postao spreman na ulazak u industriju seksa, dakle, striptiz je predstavljao relativno dobru opciju. Međutim, takva situacija nije dugo opstala jer su vlasnici klubova uskoro pronašli način kako maksimalno iskoristiti novonastalu ponudu radne snage, odnosno konkurenciju među radnicama. Kroz niz pojedinačnih sudskih sporova i reklasifikaciju radnih mjesta na razini klubova tijekom 1980-ih godina kanadske i američke striptizete su iz kategorije radnica izmještene u onu nezavisnih profesionalki, odnosno poduzetnica.[2] To je značilo da za svoj rad više ne primaju plaću od klubova, već da im zarada ovisi isključivo o napojnicama koje dobiju tijekom večeri. Ovisnost zarade o napojnicama dovela je do toga da se plesačice moraju ogoliti puno više nego prije, kao i do popularizacije privatnog i lap plesa. Uz to, klubovi su uveli i stage fee, naknadu za korištenje pozornice, koju striptizete moraju platiti kako bi mogle koristiti infrastrukturu kluba, a u mnogim slučajevima su od napojnica počeli odbijati i postotke radi plaćanja konobara, zaštitara i DJ-eva. Ukratko, od radnica koje primaju plaću od poslodavca, striptizete su postale glavni izvor za financiranje hladnog pogona klubova, pri čemu su im primanja drastično pala.
S obzirom na to da plesačice nisu imale boljih alternativa i bile su sklone zadržati svaki posao koji je omogućavao preživaljavanje, vlasnici klubova nisu morali puno brinuti ni o mogućnosti radničkog organiziranja, koja je u ovom periodu bila minimalna. Kako je to Dewey sumirala, noćni klubovi predstavljaju savršen posao za vlasnike, “u kojem nema troškova rada, priljev novaca je redovan (i većinom neoporeziv), nema sindikata i radnice su navikle da poštuju postavljena pravila bez prigovora.”[3]
Unatoč tome, druge promjene u sektoru u isto su vrijeme dovele do prvih impulsa ka sindikaliziranju i drugim vrstama organiziranja radnica. Taj je impuls vezan, među ostalim, i za eroziju struktura države blagostanja, a pogotovo za sve veću proširenost i visinu školarina te izostanak mehanizama sustavne socijalne podrške. Uslijed tih promjena, prvenstveno u velikim gradovima, u striptiz klubovima počele su nastupati studentice, tako da striptiz više nije bio opcija isključivo za žene iz radničke klase, već i izbor pripadnica srednje klase. Takva diversifikacija radne snage dovela je do više posljedica.
Početni impulsi organiziranja
Kao prvo, uskoro se o striptizu sve češće počelo govoriti kao o metodi osnaživanja žena, a manje kao moralno upitnoj profesiji. Valja naglasiti kako se ovaj pomak u shvaćanju striperskog rada, kao i rada u drugim dijelovima industrije seksa, nikako ne smije nekritički prihvatiti, jer on isključuje perspektivu radnica kojima seksualni rad predstavlja prvenstveno ekonomski uvjetovan izbor. Iako u posljednje vrijeme seksualne radnice često argumentiraju svoj izbor kao osobnu borbu protiv patrijarhalnih društvenih normi, treba uzeti u obzir kako puno veći dio njih, onaj koji nema ulaz u medije i akademiju, isti posao obavlja iz potrebe. Stoga, ukoliko se striptiz definira isključivo kao forma osnaživanja, zamagljuje se pogled na njegove ekonomske uzroke i posljedice, a time i relativizira iskustva koja mogu biti korisna za druge oblike emancipacije.
Na drugom mjestu, razbijanje homogenosti striperske radne snage dovelo je do širenja aktivističkih i organizacijskih oblika unutar djelatnosti. Striptizete-studentice većinom su dolazile u klubove s iskustvom aktivizma u zajednici, a mogle su računati i na jaču mrežu društvene podrške nego striptizete iz radničke klase. Zbog toga su već od samog početka bile puno otvorenije prema organiziranju u sindikate ili druge vrste udruženja, a kroz svakodnevnu komunikaciju s kolegicama ubrzo su postigle i generalni pomak u raspoloženju po pitanju borbe na radnom mjestu. Taj se pomak dogodio otprilike kada i još dvije važne promjene za poslovanje striptiz klubova – rekonzervativizacija lokalne politike s jedne, i gentrifikacija s druge strane.
Otprilike u istom periodu, lokalne uprave diljem Europe i SAD-a počele su donositi komunalne odredbe koje su direktno ili indirektno ograničavale rad striptiz klubova u određenim dijelovima grada, uređivale uvjete za njihovo licenciranje, kao i licenciranje striptizeta. U manjim gradovima ta se tendencija poklopila s jačanjem konzervativnih grupacija na njihovom čelu, dok se u većim centrima isto jačanje povezalo s težnjom vlasnika nekretnina da određene dijelove grada “počiste” i prenamijene za potrebe srednje klase, čime bi ujedno porasle i cijene najma. Pritom su se lokalne vlasti u oba slučaja pravdale navodnim pozitivnim učincima koje su nove odredbe trebale donijeti: osim smanjivanja prisutnosti industrije seksa kao takve, trebale su dovesti i do odgovornijeg ponašanja vlasnika klubova te sigurnijih uvjeta rada za striptizete. Međutim, s obzirom da paralelno donošenju ovakvih odredbi nije došlo do razvoja nikakvih pozitivnih politika zapošljavanja ili ulaganja u sustav socijalne zaštite, donošenje odredbi imalo je sasvim suprotne posljedice. Znajući da striptizete nemaju alternativu nastupima u licenciranim klubovima – čiji se broj naglo smanjio – njihovi vlasnici većinom su smanjili ulaganja u prostor i opremu. Nadalje, brzopotezno smanjivanje broja klubova dovelo je do dodatnog rasta dostupne radne snage, zbog čega su striptizete bile sklone pristati na još gore uvjete rada kako ne bi bile istisnute u prostituciju, što se dogodilo velikom dijelu onih koje nisu osigurale nastupe u klubovima.
Međutim, kao što je već naznačeno, za razliku od prethodnog vala promjena, ovog puta se u striperskoj zajednici organizirao otpor novim politikama, bilo da se radilo o aktivizmu u zajednici, kao što se nedavno dogodilo u slučaju zatvaranja londonskog kluba The White Horse, bilo da je u pitanju organiziranje sindikata.
Pokretanje sindikata u Lusty Lady
Vjerojatno najdokumentiraniji primjer sindikalnog organiziranja u industriji seksa slučaj je peep show[4] lokala Lusty Lady u San Franciscu, čije su se plesačice 1996. počele organizirati kako bi izborile kolektivni ugovor. Lusty Ladyje tada uživao određenu popularnost među radnicama zbog velike zastupljenosti žena u menadžmentu i relativno kvalitetnih uvjeta rada, ali i u lokalnoj zajednici, koja ga je smatrala jednim od ključnih mjesta alternativne kulture.
U trenutku kada je započelo organiziranje sindikata, radnu snagu lokala činile su prvenstveno visokoobrazovane radnice koje su se erotskim plesom uzdržavale za vrijeme studiranja, kao i radnice koje su povremenim angažmanom dopunjavale kućni budžet. Ono što je Lusty Lady pritom ponajviše razlikovalo od ostatka erotskih klubova u gradu bila je spremnost kluba da angažira plesačice koje odudaraju od standardnih ideala ljepote. Unatoč generalno pozitivnoj slici kluba, sredinom 1990-ih počele su rasti napetosti između radnica i menadžmenta, kojem se predbacivala rasna diskriminacija plesačica, kao i uvođenje praksi koje dovode u pitanje njihovu sigurnost. Kada su u jednom trenutku stakla koja su okruživala pozornicu zamijenjena jednosmjernim ogledalima, koja su mušterijama omogućavala da snimaju plesačice bez njihovog znanja i pristanka, radnice su konačno odlučile organizirati sindikat.
Proces organiziranja bio je prilično kompliciran, a radnice koje su se trudile pokretnuti ga susrele su se s nizom prepreka. Za početak, trebalo je uvjeriti neki od postojećih sindikata u smislenost ovog pothvata, a što zbog ograničenog iskustva u polju nije bilo lako. Na kraju je uz pomoć organizacije Exotic Dancers Alliance u Lusty Lady pokrenuta podružnica Sindikata radnika u sektoru usluga (Service Employees International Union, SEIU).
Ipak, vlasnici su nastavili činiti sve kako bi spriječili sklapanje kolektivnog ugovora i usvajanje zahtjeva radnica. Osim što je jedna od najgorljivijh zagovornica sindikata u jednom trenutku otpuštena, došlo je i do dvodnevnog lock-outa. Pritisci, međutim, nisu urodili plodom kako zbog visokog stupnja kohezije koju su radnice uspjele postići, tako i zbog podrške koje su uživale od strane lokalne zajednice – i to ne samo udruga za promicanje prava seksualnih radnica, već i od samih mušterija, koje su se odazvale na poziv na bojkot lokala dok se ne ispune radnički zahtjevi. Zbog nepokolebljivosti radnica vlasnici su na kraju bili primorani pristati na kolektivno pregovaranje, koje je rezultiralo potpisivanjem kolektivnog ugovora.[5]
Sindikaliziranje striptizeta u Europi
Osim zbog uspjeha kolektivnog pregovaranja, angažman radnica Lusty Lady može poslužiti kao primjer osnovnih karakteristika organiziranja unutar seksualne industrije. Britanski profesor industrijskih odnosa Gregor Gall u svojim istraživanjima o seksualnom radu primijetio je kako, čak i kada se oforme u obliku tradicionalnih radničkih organizacija, sindikati seksualnih radnica u principu više sliče na organizacije civilnog društva nego na standardne sindikate. Razlog tome jest svakako specifičnost industrije, koja dovodi do toga da postojeći sindikati nemaju adekvatna znanja za adresiranje i rješavanje problema striptizeta, odnosno toga da neki od njih striptizete ne vide kao potencijalne članice. Stoga u slučaju kada dođe do pokušaja sindikalnog organiziranja, uspjeh uvelike ovisi o spremnosti sindikalnih aktivista da osmisle nove načine organiziranja koji bi bili prikladni za ovu struku. Osmišljavanje i uspjeh takvih praksi, opet, ne ovisi samo o entuzijazmu pojedinih sindikalista, već i o komunikaciji koju sindikat ostvaruje s ostatkom civilnog sektora, u ovom slučaju većinom zagovaračkih grupa za prava seksualnih radnica – slično kao što su sindikati primorani činiti ukoliko žele biti u stanju organizirati druge skupine prekarnih radnika.
Ta potreba proizlazi iz činjenice da se sindikati prije nisu morali baviti organizacijom seksualnih radnica, kako zbog toga što su inicijative odozdo bile izuzetno malobrojne, tako i zbog toga što su imali dovoljno članova u drugim industrijama pa da im to ne bude presudno za opstanak. Međutim, sada kada su inicijative sve učestalije, a stanje s brojem članova nije takvo da iste mogu ignorirati, sindikati dolaze u situaciju gdje u jako kratkom roku moraju iznaći jako puno konkretnog znanja kako bi se situacija uspješno iskoristila bilo iz njihove perspektive, bilo iz perspektive samih radnica. Tu na scenu stupaju zagovaračke i aktivističke organizacije koje postoje još od 1970-ih godina, a koje imaju jako puno znanja o funkcioniranju industrije i u čijim su redovima aktivne mnoge bivše i aktualne radnice, ali koje se u većini slučajeva nisu bavile radničkim aspektom priče i deficitarne su bile u tom kontekstu.
Osim povezivanja na ovoj razini, presudno za uspjeh pojedinih kampanja sindikaliziranja među striptizetama pokazalo se i uključivanje novih članica u rad već postojećih sindikalnih organizacija i u mehanizme odlučivanja oko sindikalnih akcija koje ih se tiču.[6] U tom kontekstu može se istaknuti rad britanskog GMB s International Union of Sex Workers (IUSW), koji su zajedno proveli uspješne kampanje u lap dance klubovima Majingos i Club Crème u Velikoj Britaniji. No, isti primjer pokazuje i da povezanost organizacija civilnog društva i sindikata ne garantira uspjeh radničkog organiziranja u industriji seksa. Naime, nakon što je GMB primio ISWU u svoju londonsku organizaciju i nakon što su se iz rada organizacije povukle neke od najangažiranijih aktivistica u ovom polju, došlo je i do stagnacije članstva te prelaska određenog dijela radnica u umjetnički sindikat Equity. Prema Gallu, takvi prijelazi pokazuju kako sindikati ne mogu ograničiti svoj rad u industriji seksa na učlanjivanje radnica i vođenje kolektivnih pregovora, već da je za uspješno i kontinuirano organiziranje na ovom polju potreban puno angažiraniji i proaktivniji pristup članstvu, što znači i adresiranje problema koji nisu isključivo vezani uz radno mjesto.
Ukoliko taj element izostane, iskustvo u Europi pokazuje da često dolazi do izmještanja seksualnih radnica iz sindikalnih u druge vrste organizacija. Osim već spomenutih organizacija civilnog društva, sve se češće javljaju inicijative za pokretanjem striperskih zadruga, za koje radnice kažu da predstavljaju najbrži i najbolji izlaz iz situacije gdje im vlasnici klubova nameću uvjete rada i otkidaju od zarade. Na primjer, East London Strippers’ Collective (ELSC) zajednica je plesačica koje su se organizirale protiv eksploatacijskih praksi vlasnika klubova u Londonu, ali i protiv posljedica gentrifikacije koje su opisane ranije u tekstu. ELSC još uvijek nije zadruga u pravom smislu riječi, ali njegove članice u javnim istupima naglašavaju kako je upravo to jedan od konačnih ciljeva kolektiva, ne bi li se tako londonskim striptizetama omogućio siguran radni ambijent u kojem bi zaista mogle zarađivati za vlastitu egzistenciju.
Što možemo naučiti od radničkog organiziranja u striptizu?
S obzirom da trenutno i u drugim sektorima postoje slične potrebe za iznalaženjem alternativnih metoda organiziranja radnika, iskustvo organiziranja u industriji seksa može biti korisno iz niza razloga. Osim što se kroz bilježenje tog iskustva tradicionalno nevidljiva sfera rada nameće kao ravnopravna drugim sektorima te posljedično olakšava uređivanje radnih uvjeta u industriji seksa, angažman na ovom polju može biti koristan za razvijanje iskustva organiziranja radnika u prekarnim i nestandarnim radnim odnosima u ostatku svijeta rada, što je svakako jedan od prioriteta za većinu aktivnih sindikata.
[1]Chris Bruckert, 2002., «Taking it Off, Putting it On», Women's Press, str. 30.
[2]Ibid, str. 51-67.
[3]Susan Dewey, 2011., «Neon Wasteland: On Love, Motherhood and Sex Work in a Rust Belt Town», UCP, str. 205.
[4]Peep show je oblik nastupa na pozornici gdje su mušterije fizički (staklom ili drugom površinom) odvojene od pozornice te mogu promatrati nastupe kroz prorez ili špijunku, a što plaćaju ubacivanjem kovanica u za to predviđeni prostor.
[5]Iako prava propisana kolektivnim ugovorom nisu bila ništa posebno ako ih se usporedi s ostalim granama industrije – ukidanje jednosmjernih ogledala, uvođenje formalnih mehanizama za žalbe radnica, jedan plaćeni dan bolovanja i jedan plaćeni praznik godišnje, osnovno zdravstveno osiguranje za tehničke službe – ona su i dalje predstavljala velik iskorak u odnosu na radnička prava u ostatku grane.
[6]Gregor Gall, «Sex Worker Union Organising» (2006.) i «Sex Worker Unionization» (2016.)
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons
