Svrgavanje bračnog para Čaušesku i pad komunizma u Rumunjskoj
Dino Šakanović
Jedan od najupečatljivih trenutaka vezanih za pad komunizma definitivno je izraz lica Nikolaja Čaušeskua, rumunjskog diktatora, kada mu masa počinje zviždati. Njegov ukočen pogled, širom raširene oči, prekidanje govora i gestikulacija svjedoče o potpunom šoku i nevjerici. Ovaj trenutak i u našoj i pogotovo u zapadnoj kolektivnoj svijesti urezan je kao simbol pada komunizma.
Najraširenije uvjerenje je kako su okupljeni na trgu ispred Centralnog komiteta prekinuli govor, Čaušesku je nakon toga iz zgrade pobjegao helikopterom, ubrzo je uhapšen i streljan, a njegov režim srušen. Ovakav narativ prisutan je u mnoštvu dokumentaraca koji prikazuju snimak tog čuvenog trenutka. Međutim, kao i kod svake „legende“, ni ovdje nije sve bilo baš tako.
Iako su govor i trenutak nevjerice neupitni i snimljeni, kontekst je pogrešno predstavljen. Vjeruje se kako se protiv Čaušeskua okrenula masa radnika skupljena kao miting podrške. Međutim, ako se pogleda cijeli govor, lako se može primijetiti da je okupljena masa bila više-manje sklona Čaušeskuu.
Sam govor održan je 21. decembra 1989. godine u Bukureštu na trgu ispred zgrade Centralnog komiteta Komunističke partije Rumunjske. Neupitni lider Partije bio je Nikolaj Čaušesku, tvrdolinijaš koji je odbijao liberalizaciju i promjene. Ono što je dodatno zaoštrilo unutrašnje probleme bio je uspješan pokušaj Čaušeskuovog režima da otplati vanjski dug zemlje. Otplata duga izazvanog urušavanjem nekad brzorastuće ali ne-tržišne ekonomije svalila se na leđa građana. Robe su usmjeravane u izvoz kako bi se došlo do deviza, a unutar zemlje vladali su nestašice i redukcije. Već 1987. Rumunjsku je pogodila serija štrajkova koji su međutim ugušeni. Do famoznog skupa održanog pred očima Rumunjske i svijeta ništa značajno u zemlji se nije promijenilo, a režim je kako će se vidjeti stajao na „staklenim nogama“.
Te staklene noge potpuno samouvjerenog režima rasprsnut će se za nekoliko dana u decembru 1989. godine. Štrajk u Temišvaru buknuo je 16. decembra 1989. godine. Čaušesku je 18. decembra samouvjereno otišao u planiranu posjetu Iranu, a za gušenje štrajka zadužio je suprugu Elenu Čaušesku i druge visokorangirane članove partije. Vratio se kako je i planirano 20. decembra te održao govor o prosvjedu, u koji je štrajk prerastao, iz TV studija, a ne iz Centralnog komiteta kako je to radio ranije. Predstavio je prosvjed kao „strano miješanje u unutrašnja pitanja Rumunjske“ i „stranu agresiju“. U međuvremenu su prosvjednici počeli skidati komunistički grb sa zastave Rumunjske i zahtijevati Čaušeskuovu ostavku, što je režim odbio. Dana 20. decembra propao je vladin pokušaj da na prosvjednike uputi radnike naoružane drvenim palicama predstavljajući radnicima demonstrante kao „huligane“ i „Mađare“ koji „uništavaju Temišvar“. Radnici su se pridružili prosvjednicima.
Vlada je za 21. decembar najavila i oglasila navodno „spontani skup podrške Čaušeskuu“ koji je zapravo bio pažljivo organiziran od same vlade. Na trg ispred zgrade Centralnog komiteta dovedeni su lojalni radnici, podijeljeni su im transparenti i velike fotografije Nikolaja i Elene Čaušesku. Ispred mase poredana je specijalna policija. Okupljanje je planirano kao demonstracija masovne podrške Čaušeskuu te ga je prenosila nacionalna televizija.
Skup je otvorio gradonačelnik Bukurešta najavljujući „voljenog i cijenjenog lidera“, „eminentnog revolucionarnog patriotu“, „generalnog sekretara Partije, predsjednika Republike, našeg druga Nikolaja Čaušeskua“. Okupljena masa, opremljena zastavama, sloganima i slikama Nikolaja i Elene Čaušesku, odgovorila je skandiranjem slogana podrške, doduše mlako, a sam nasmiješeni Čaušesku je mahao masi s balkona. Do njega su stajali njegova supruga Elena i drugi visoki partijski funkcioneri.
Govor je počeo klasično partijski sa „Dragi drugovi i prijatelji“. Čaušesku je počeo vrlo klasičan govor pozdravljajući „okupljene revolucionare“ želeći im „sve najbolje i uspjeh na svim poljima“. Masa je odgovorila skandiranjem podrške, uglavnom iz prvih redova, dok su oni iza stajali mirno.
Čaušesku je nastavio govor: „Želim također da se zahvalim inicijatorima i organizatorima ovog velikog događaja iz Bukurešta, smatrajući ga za...“ I zatim je Čaušesku stao. Njegov pogled fiksirao se na nešto u dubini mase, a na prijenosu uživo kojeg je gledalo prema nekim procjenama 76% Rumunja začuli su se zvižduci. U tom trenutku kamere su zabilježile i prenijele zgranutu Čaušeskuovu facu i zaprepašten izraz lica. Čitav poredak i režim rušili su se u ikonskom trenutku pred očima čitave Rumunjske i svijeta. S Čaušeskuovog lica spala je maska nedodirljivosti te je na trenutak izgledao bespomoćno pred zvižducima mase.
Grupa iz pozadine mase je zviždala, a na snimcima se vidi kako kolona ljudi prolazi i odlazi. U čitav skup unio se nemir, počelo je komešanje i galama. Desilo se dotad nezamislivo - partijski skup je bio ometan od strane prisutnih. Nakon zamuckivanja i nekoliko trenutaka čuvene nevjerice i zgranutosti, Čaušesku je nesigurno podigao desnu ruku u partijskom maniru, kako je nekad utišavao aplauze, da bi utišao masu.
Masa je nastavila zviždati, televizija je okrenula kamere u nebo i prekinula prijenos, ali je mikrofon ostao uključen tako zabilježivši što se događalo. Neko iz osiguranja je prišao Čaušeskuu i rekao mu da uđe u kancelariju što Čaušesku ignorira. Tad počinje histerija. Elena Čaušesku nešto dobacuje, Nikolaj joj odgovara sa „Šta? Ne. Čekaj!“ Iz osiguranja Nikolaju govore da je neko iza počeo vrištati, valjda aludirajući na one koji su prekinuli govor. Navodno su se čuli i pucnji kako je ustvrdila Elena. Lako je moguće da je neko uz zviždanje i zapucao u zrak iz pozadine skupa i tako doveo do pomutnje, zbrke i nereda.
Čaušesku je počeo vikati na masu: „ALO!“ „ALO!“ „ALO!“ „ALO!“. Deranju se pridružila i Elena vičući „TIŠINA!“. Naizmjeničko deranje „ALO!“ i „TIŠINA!“ trajalo je oko minutu, ali je bilo dramatično. Nikolaj Čaušesku postao je svjestan da se njegova supruga dere na narod koji uzvraća zvižducima te joj je doviknuo „SHHHH. Ušuti.“ i nakon još jednog „ALO!“ promijenio je pristup oslovljavajući masu sa „Drugovi! Drugovi, budite tiho! Drugovi! ALO!“ ponavljajući to nekoliko puta. Nakon toga nastavio je: „Držite se drugovi. Ostanite“. Elena je ponovno nastavila derati se: „Alo, tišina!“. Čaušesku je u frazi, koja najbolje oslikava svu diktatorsku farsu, u mikrofon masi rekao: „Drugovi, šta vam je?! Smirite se!“ Elena se derala: „TIŠINA! Zar ne čujete?! TIŠINA!“
Nikolaj i Elena Čaušesku u tom dramatičnom trenutku suočili su se sa jasnim otporom mase koju su dotad tretirali kao poslušnu stoku. I u tom trenutku pokušali su u nevjerici jednako se odnositi prema masi, derući se „ALO!“ i „TIŠINA!“, u isto vrijeme s nevjericom neshvaćajući zašto ih masa ne želi poslušati. Ali rumunjska revolucija nije tad doživjela kulminaciju.
Nikolaj Čaušesku nastavio je obraćati se masi: „Ostanite tiho na svojim mjestima!“ te ubrzo Eleni rekao: „Ovo je provokacija“. Čaušesku je govorio „Građani glavnog grada...“ te opet zastao, Elena je dovikivala „Tišina!“ te mužu dala uputu: „Govori im. Govori im.“ Nakon toga televizija je nastavila prijenos, na eleninom licu vidio se bijes, a Čaušesku je nastavio kruti partijski govor o „jedinstvu“, „snazi“, „odbrani nezavisnosti, integriteta i suvereniteta Rumunjske“. Elena i partijski dužnosnici počeli su aplaudirati, a masa je odgovorila aplauzom i uzvicima podrške koji su trajali dovoljno dugo da Čaušesku opet počne mahati masi, a Elena, sad s osmijehom na licu, i partijski vrh nastave sa izvještačenim mitingaškim aplauzom čineći tu šaradu potpunom. Masa je jednako euforično odgovorila i na poruke o povećanju plaća, penzija i dječijeg doplatka, nakon čega je govor završio, a Čaušesku se zajedno s Elenom povukao nazad u zgradu Centralnog komiteta.
Ono gdje naša i zapadna kolektivna svijest nastavljaju prekidanje govora dogodilo se zapravo sutradan. Te noći, sa 21. na 22. decembar vlada je pokušala prosvjede ugušiti silom te naredila Securitatei - specijalnoj obavještajnoj službi, vojsci i policiji da silom skrše demonstracije u Bukureštu što su trupe upotrebom vatrenog oružja i vodenih topova i uspjele, razbivši građanske barikade i rastjeravši prosvjednike s ulica.
Iza ponoći i sutradan ujutru, 22. decembra, stotine tisuća ljudi okupile su se na ulicama, po prvi puta spontano jer je skup 21. decembra organizirala vlada. Tome je svakako značajno pridonijeo čuveni momenat zviždanja Čaušeskuu i njegova zgranuta faca, a što je sve prenijela nacionalna televizija. Već u 7:00 ujutro 22. decembra Elena Čaušesku primila je vijest kako su se mase radnika zaputile prema Bukureštu da se pridruže prosvjednicima. Do 9:30 Studentski trg bio je prepun prosvjednika, a sigurnosne službe upućene da razbiju prosvjed pridružile su se prosvjednicima. U isto vrijeme Ministar odbrane Vasile Milea izvršio je samoubojstvo što je Čaušeskuov režim javio javnosti uz obrazloženje kako je Milea počinio samoubojstvo nakon što je otkrivena njegova izdaja. Vojska i građani su međutim počeli vjerovati kako je ubijen jer nije htio narediti tenkovima da gaze prosvjednike što nije odgovaralo istini budući da su tenkovi već bili poslani u predgrađa Bukurešta.
Preko radija u 10:00 sati najavljen je policijski sat i zabrane okupljanja, što mase nisu prihvatile. Iz helikoptera su na prosvjednike prosipani letci s Čaušeskuovom porukom prosvjednicima da „ne nasjedaju na stranu diverziju“ i „vrate se kući da uživaju u praznicima“. Letke je vjetar odnio dalje od prosvjednika, a oni koji su dospjeli među njih shvaćeni su kao poruka Marije Antoanete „Neka jedu kolače“ jer građani nisu imali ulja, šećera, struje i drugih osnovnih namjernica i usluga da bi stvarno mogli uživati u praznicima.
Čaušesku je imenovao novog ministra odbrane Victora Stanculescua koji je međutim bez Čaušeskuovog znanja naredio trupama da se vrate u kasarne. Praktično jedini lojalan element ostali su Čaušeskuovi stražari i Securitatea koja jest bila elitna, ali i malobrojna. Ostatak zemlje se pobunio.
Nikolaj i Elena Čaušesku pokušali su još jednom govoriti masi, ovoga puta samoinicijativno okupljenoj protiv njihove volje, sa terase Centralnog komiteta. Međutim, prosvjednici su žestoko reagirali i počeli napadati zgradu Komiteta te provaljivati unutra savladavši stražare. U 11:20 naređeno je vojnom helikopteru da sleti na trg i pokupi predsjednika Čaušeskua. Prosvjednici su upali u zgradu i našli se nekoliko metara od Čaušeskua, a da toga nisu bili svjesni. Nikolaj i Elena pokušali su pobjeći na krov liftom, ali je nestalo struje. Stražari su mehanički otvorili lift i iznijeli ih na krovnu terasu gdje je ih je od 11:44 čekao vojni helikopter nakon što je pilot zaključio kako je nemoguće sletjeti na trg prepun prosvjednika. Čaušeskuov osobni pilot Vasile Malutan opisao je kako su stražari donijeli Nikolaja i Elenu „u nesvjestici, blijede i šokirane“. U helikopter namijenjen prijevozu četvero putnika ugurano ih je šestero - Nikolaj i Elena Čeušesku, visoki partijski i državni funkcioneri Manea Manescu, Emil Bobu, Marin Neagoe te jedan viši oficir Sekuritate. Dok je pilot uvlačio Čaušeskua u helikopter, terasom su prema helikopteru trčali prosvjednici. Helikopter je u 12:08 uzletio sa krova Centralnog komiteta nekoliko trenutaka prije nego su do njega dotrčali prosvjednici, što je druga čuvena scena. Uzlijetanje su snimile kamere, a masa okupljena ispred Komiteta uzvratila je bijesom i zvižducima.
Helikopter je sletio u grad Snagov gdje je Čaušesku naredio pilotu Malutanu da se obuče u predsjedničko odijelo i dovede još dva helikoptera vojnika kao stražu. Malutanov zapovjednik jedinice odgovorio je Malutanu: „Dogodila se revolucija. Prepušteni ste sami sebi. Sretno“. Helikopter je ubrzo uzletio prema gradu Titu. Manescu i Bobu nisu se mogli ukrcati zbog nedostatka mjesta tako da su ostali u Snagovu. U blizini Titua Malutan je slagao Čaušeskuu da na helikopter mogu pucati iz protuzračne odbrane na što se Čaušesku uspaničio i naredio da slete. Nakon slijetanja u polje Malutan je rekao kako više ništa ne može učiniti te napustio grupu.
Oficir Sekuritate otrčao je do obližnje ceste i zaustavio auto kojeg je vozio lokalni doktor. Ubrzo je doktor iscenirao probleme s motorom i zaustavio auto ne želeći voziti Čaušeskua. Nakon toga zaustavljeno je auto Nicolaea Petrisona, lokalnog majstora za bicikla, koji je grupu odvezao do grada Targovišta. U međuvremenu je Čaušesku preko radija u autu čuo vijesti o smjeni režima sa radio stanica koje su preuzeli prosvjednici. Reagirao je ljutito i odbijao prihvatiti promjenu vlasti ponovno nazivajući prosvjednike „stranom diverzijom“. Nakon dolaska u Targovište, Nicolae Patrison uvjerio je Čaušeskua da se može dobro sakriti u zgradi Agronomskog tehničkog instituta pored grada. Nakon dolaska u institut, direktor instituta odveo je Nikolaja i Elenu do kancelarije i zaključao ih unutra. Uhapšeni su u 15:30 istog 22. decembra, od strane lokalne policije.
Prekosutra, 24.12.1989. nova privremena vlada odlučila je suditi i pogubiti Čaušeskua. Dana 25.12.1989. formiran je prijeki sud koji je nakon montiranog procesa koji je trajao samo dva sata osudio Nikolaja i Elenu Čaušesku na smrt zbog genocida nad 60,000 prosvjednika, računa u stranim bankama i još mnoštva nedokazanih optužbi. Čitavo suđenje je snimano. Čaušesku je odbio priznati legitimitet suda koji pravno i nije bio legitiman. Suđenje je bilo predstava u toj mjeri da su dodijeljeni branioci napustili Čaušeskua i pridružili se tužiteljima usred postupka. Iako su Nikolaj i Elena Čaušesku imali pravo žalbe na smrtnu presudu, ona je izvršena streljanjem odmah nakon suđenja. Samo streljanje bilo je pripremljeno i organizirano prije početka suđenja. Vojnici su Nikolaju i Eleni silom vezali ruke budući da su se opirali.
Prilikom streljanja Nikolaj Čaušesku pjevao je Internacionalu, a Elena Čaušesku psovala je majku vojnicima. Sam trenutak streljanja nije snimljen budući da se streljanje dogodilo tako brzo nakon suđenja da kamerman nije stigao izaći iz sudnice na vrijeme, ali su snimljena tijela i naknadno pucanje u njih što je emitirano na nacionalnoj televiziji i širom svijeta.
U ovoj predstavi i šaradi i s jedne i s druge strane, plaćenoj mrtvim glavama i preko 650 prosvjednika (od čeka preko 500 mrtvih u sukobima nakon pada Čaušeskua) i bračnog para Čaušesku, završena je njihova samovlast i srušen komunizam u Rumunjskoj. Ova revolucija toliko je dobro televizijski dokumentirana da se urezala u kolektivnu svijest i kod nas, na Zapadu, a pogotovo samim Rumunjima koji su svjedočili izblisa ekspresnoj promjeni vlasti praćenoj TV kamerama.
Bračni par Čaušesku bio je toliko omražen na kraju svoje vlasti da su ih napustili svi koji su mogli, a masa ih je željela linčovati. Već 1990. u Rumunjskoj je ukinuta smrtna kazna tako da su Nikolaj i Elena Čaušesku zadnji pogubljeni, a Elena Čaušesku je jedina žena koju je pogubila suvremena rumunjska država.
Koliko god njihova vlast bila tragična za tadašnje stanovnike Rumunjske koji su imali mizeran životni standard i bili pod budnim nadzorom i terorom vlasti, iz današnje perspektive ta vlast djeluje komično.
Elena Čaušesku završila je osnovnu školu u svom rodnom selu. Obrazovanje je pokušala nastaviti u večernjoj školi u Bukureštu, ali je izbačena zbog prepisivanja. Nakon dolaska njenog muža na vlast, žena s osnovnom školom imenovana je doktoricom nauka i postavljena za direktoricu Nacionalnog instituta za kemijska istraživanja u martu 1965. godine. Iste godine imenovana je za člana novoosnovanog Nacionalnog vijeća za znanstvena istraživanja, a u septembru 1966. dodijeljen joj je „Orden za znanstvene zasluge prve klase“. Žena s minimalnim obrazovanjem, koja je dobila najviša odlikovanja i titule zbog politike, derala se na narod koji je živio u bijedi što je totalna farsa i komedija diktature. Elena Čaušesku potajno je zvana „Codoi“ što na Rumunjskom znači „veliki rep“ a na rumunjskom se CO2 također čita „Codoi“. Tako su je oslovljavali i članovi prijekog suda. Njeno imenovanje za doktora nauka iako je imala samo osnovnu školu može se pronaći u igri Tropico V (tematizira komične diktatore) kao anegdota.
Sam Čaušeskuov govor od 21. decembra 1989. također je postao predmet ismijavanja zbog učestale fraze „ALO!“ kojom se derao na masu, kao i zbog Eleninog dobacivanja. Mnoštvo je humorističnih komentara poput:
- „Alo s druge strane!“
- „Drugovi! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo!, Tišina!, Alo! Alo! Alo!, smrt imperijalizmu, Alo! Alo! Alo! Alo! Alo! Alo!, Doviđenja.“
- „Nije rekao „Alo“ dovoljno puta pa su ga zato ubili.“
Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba
