Uspjeh jednih zemalja (ili, bolje rečeno, njihovog kapitala) u kapitalizmu se uvijek zasniva na neuspjehu drugih zemalja. Primjerice, da bi Njemačka mogla više izvoziti nego što uvozi, neke druge zemlje (npr. Hrvatska) moraju više uvoziti. Tako je npr. uspjeh jezgre EU (npr. Njemačka, Nizozemska, Austrija) itekako povezan s neuspjehom (deficitom platne bilance, tj. više uvoza nego izvoza) periferije EU (npr. Grčka, Portugal, Španjolska).
Cijeli svijet je (više-manje) kapitalistički. Kada se govori o kapitalizmu, ne može se gledati samo 30-ak najrazvijenijih (uglavnom zapadnih i često ex-kolonijalističkih) zemalja. U manjini zemalja dobar dio stanovništva živi dobro, u nešto zemalja situacija se može smatrati osrednjom (kako za koga), a u najvećem broju (npr. u cijeloj Africi) je stanje ili loše ili potpuna katastrofa. A sve su te zemlje, i uspješne i neuspješne, kapitalističke.
Što se tiče manjine bogatih zemalja, nekad one stvarno mogu biti uzorne (npr. Skandinavija), no često i tamo ima dosta problema (npr. poznati primjer s američkim zdravstvom, uglavnom nedostupnim siromašni(ji)ma). Također, i u uspješnim zemljama situacija nije nužno sjajna, npr. uspjeh njemačkog izvoznog kapitalizma u zadnjih 20-ak godina, tj. uspjeh njemačkog kapitala, se uvelike temelji i na činjenici da je on uspio poprilično naleći na njemačke radnike (za razliku od talijanskog i španjolskog kapitala) ‒ u Njemačkoj realne plaće zadnjih 20 godina ne rastu*.
Uspjeh u kapitalizmu je često privremen i nije stalan. Razina postignutih prava nikad nije do kraja zagarantirana. To vidimo i po velikoj eroziji socijalne države na Zapadu u zadnjih 20-30 godina (čak i u Skandinaviji!). Dakle, to što trenutno negdje postoji visoka razina prava ne znači da će tako biti zauvijek.
Uspjeh jednih zemalja (ili, bolje rečeno, njihovog kapitala) u kapitalizmu se uvijek zasniva na neuspjehu drugih zemalja. Primjerice, da bi Njemačka mogla više izvoziti nego što uvozi, neke druge zemlje (npr. Hrvatska) moraju više uvoziti. Tako je npr. uspjeh jezgre EU (npr. Njemačka, Nizozemska, Austrija) itekako povezan s neuspjehom (deficitom platne bilance, tj. više uvoza nego izvoza) periferije EU (npr. Grčka, Portugal, Španjolska).
I, najbitnije, u okviru kapitalizma ne mogu sve zemlje biti Švicarska. Dakle, manjina zemalja se može razviti i onda manji dio tog kolača prepustiti i većini društva, ali u okviru kapitalizma je jednostavno nemoguće da sve zemlje budu razvijene. Osim toga, uspjeh razvijenih zemalja se vrlo često temelji na neuspjehu nerazvijenih, npr. uspjeh Zapada je itekako zasnovan na izvlačenju sredstava iz Afrike (koja je inače užasno bogata prirodnim resursima) kroz neokolonijalnu ekonomsku politiku ‒ od nametanja Africi ekonomske politike (tzv. strukturnih prilagodbi) putem MMF-a i Svjetske banke koja odgovara zapadnim zemljama do često ilegalnog izvlačenja kobalta i sl. iz u ratu uništenog Konga itd. Isto tako, švedske korporacije i banke su "pristojne" u Švedskoj, gdje su se ljudi kroz dugotrajne borbe u 20. st. (štrajkovima, protestima, kroz političke stranke itd.) izborili za visoku razinu radničkih i socijalnih prava, ali u inozemstvu (npr. švedske banke već na suprotnoj strani Baltika u Latviji i sl.) se opet ponašaju predatorski.
Treba biti svjestan toga da je zapadna kapitalistička socijalna država (npr. u Austriji, Engleskoj, Njemačkoj itd.) nastala u vrlo konkretnim povijesnim okolnostima ‒ u tzv. zlatnom dobu kapitalizma nakon Drugog svjetskog rata (1945-1970). Tada je ekonomska konjunktura bila takva (profiti su bili veliki, a ekonomije su brzo rasle) da su si najrazvijenije kapitalističke ekonomije mogle "priuštiti" svojevrstan klasni kompromis, tj. "i ovce i novce" ‒ da ima dovoljno i kapital, ali da se dâ i radnicima. Tada su također bile i potpuno drugačije političke okolnosti (radnički pokreti su bili puno militantniji, postojala je kakva-takva opozicija kapitalizmu u vidu tada još ne diskreditiranog realsocijalizma itd.).
Danas je drugačije. Ekonomija jednostavno više ne dopušta "i ovce i novce". Mora se birati ‒ ili kapital ili 99%. Da je to tako, vidi se i u velikom neoliberalnom napadu na zapadnu socijalnu državu (welfare state) u zadnjih 20-30 godina. Sva prava koja su postignuta su ugrožena i polako se smanjuju, to je općeniti trend (čak i u Skandinaviji!).
Konkretno za Hrvatsku ‒ naš je strukturni položaj u okviru evropskog i svjetskog kapitalizma takav da smo osuđeni na nerazvijenost na periferiji. U okviru kapitalizma se to praktički nikako ne može promijeniti, pogotovo sada kad smo potpuno deindustrijalizirani i izloženi evropskom slobodnom tržištu (skoro nijedna zemlja na svijetu nije se razvila uz potpuno otvoreno tržište**). Dakle, maštanja o tome da ćemo se razviti u okviru ovakvog ekonomskog sistema su puke iluzije.
Autor: Mate Kapović/Radnička fronta
