Netipični komunistički aparatčik Aleksandar Dubček pokrenuo je prije pedeset godina, 5. siječnja 1968., reforme koje je nazvao “socijalizmom s ljudskim licem”, koji će nekoliko mjeseci kasnije nemilosrdno skršiti sovjetski tenkovi.
Taj 46-godišnji Slovak šarmantna osmijeha, suprotna namrgođenim licima svojih drugova, zamijenio je na čelu Komunističke partije Čehoslovačke (KSČ) dogmatskog Antonina Novotnyja, vrlo nepopularnog u praškim intelektualnim krugovima i među Slovacima koji su tražili veću autonomiju u dvonacionalnoj državi.
Ono što je izgledalo kao banalna prepirka između komunističkih frakcija pretvorilo se u dotad neviđene reforme u istočnom bloku zemalja iza Željezne zavjese, koje su živjele pod potpunom dominacijom Moskve.
“Dubček je bez sumnje simbol takozvanog Praškog proljeća, ali njegova je povijesna uloga ipak složenija”, kaže povjesničar Oldrich Tuma.
“On se spustio među ljude, išao na plivanje na javne bazene, gledao nogometne i hokejaške utakmice s njima, ali je iznad svega bio komunist i nije nikad želio izvan toga okvira”, dodaje Tuma.
“Uvijek sam ga smatrala poštenim čovjekom, karakternim, ali jednako tako i neodlučnim, više simbolom nego protagonistom događaja”, kaže sociologinja Jirina Siklova.
Bijes Kremlja
Suočen s velikim nezadovoljstvom stanovništva, umornog od stalnih nestašica, Dubček je reorganizirao smjer KSČ-a, prvo na ekonomskom planu, i već je to bilo dovoljno da izazove podizanje obrva u Moskvi.
Ali ono što je uslijedilo potpuno je razbjesnilo Moskvu: službeni Prag olabavio je cenzuru što je odmah dovelo do nezabilježene liberalizacije medija i kulturnih aktivnosti. Pojavljuju se nekomunističke organizacije poput “K 231” koju čine bivši politički zatvorenici, a izranjaju i klice oporbenih stranaka.
Objavljene su knjige koje su dotad bile zabranjene, poput Solženjicinove “Jedan dan Ivana Denisoviča”, igraju se kazališni komadi Vaclava Havela i Milana Kundere, aktivnih sudionika Praškog proljeća, a i granice se pomalo otvaraju. Prikazuju se dotad zabranjeni filmovi, sluša se suvremena glazba, vode se javne rasprave u slobodnom duhu.
“Iznenada, mediji su počeli postavljati pitanja i otvarati teme koje su samo koji mjesec prije bile nezamislive, a to je nade cijelog društva podiglo visoko, mnogo više od onoga što je Dubček namjeravao postići”, kaže Tuma.
Dubček je počeo zaostajati za događajima i našao se između čekića i nakovnja, rastućeg pritiska Čeha i Slovaka željnih demokratizacije i bijesnog Leonida Brežnjeva u Moskvi, željnog da zadrži kontrolu nad svojim vazalom.
Potaknut pismima čelnika DDR-a Waltera Ulbrichta i Poljske Wladyslawa Gomulke, potonjeg posebno zabrinutog pojavom natpisa “Poljska čeka svoga Dubčeka”, Brežnjev se odlučio na vojnu intervenciju.
Najveća tragedija moga života
Invazija na Čehoslovačku počela je 21. kolovoza 1968. Sovjetskim tenkovima pridružile su se još četiri zemlje Varšavskog pakta, Mađarska, Bugarska, Poljska i Istočna Njemačka. U prvih nekoliko dana ubijeno je oko sto ljudi.
“Posvetio sam cijeli svoj život suradnji sa Sovjetskim Savezom, a oni su mi to učinili. To je najveća tragedija moga života”, rekao je Dubček prije nego što su ga uhitili, odveli u Moskvu i poniženog prisilili da potpiše protokol o “normalizaciji situacije”.
Dubček je smijenjen godinu poslije i ušutkan. Nacija se pomirila sa sudbinom i unatoč žrtvama poput one studenta Jana Palacha, koji se zapalio na glavnom praškom trgu u nadi da će ponovo potaknuti na borbu, Praško se proljeće ugasilo. Demokracija će se vratiti u Prag tek Baršunastom revolucijom 1989. godine.
Dubčeka su poslali da radi u šumariji u Slovačkoj do mirovine. Umro je 7. studenoga 1992. u 70. godini od posljedica ozljeda u prometnoj nesreći. Kada danas govori o 1968., Siklova kaže da je Praško proljeće bilo velik uspjeh jer je zadalo snažan udarac SSSR-u i njegovu ugledu u svijetu.
“Socijalizam s ljudskim licem ostao je zapamćen kao druga mogućnost. Nismo morali imati socijalizam sovjetskog tipa s njegovim zastranjenjima”, misli Siklova.
