Foto: Screenshot
Hobiti su jedan neupadljiv ali prastar narod, nekad znatno brojniji nego danas; jer oni vole mir, tišinu i dobro obrađenu zemlju: najradije prebivaju u lepo uređenom i uzorno obrađenom seoskom predelu.
Foto: Screenshot
Hobiti su jedan neupadljiv ali prastar narod, nekad znatno brojniji nego danas; jer oni vole mir, tišinu i dobro obrađenu zemlju: najradije prebivaju u lepo uređenom i uzorno obrađenom seoskom predelu.
Foto. Hyperbole and a Half (Allie Brosh)
Kad se čovjek nađe u grotlu izgubljenosti, otuđenosti, nesigurnosti, anksioznosti i depresije – skraćeno: u Grotlu – čini se da ništa drugo nikad nije ni postojalo, a misli se bez pauze vrte u analizi tog mračnog interijera u kojem se osjećamo kao potpuni uljezi, iako smo istovremeno tako čvrsto uvjereni da nam je upravo tamo mjesto. Dora Levačić na dno Grotla baca četiri književne i self-help preporuke koje bi možda mogle pomoći.
Foto: Wikipedia
Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako?
Foto: Google
Iz poslovnih razloga moram održavati vanjske znakove zdravog razuma.
Preziremo one koji su nam nedostižni, a vrijeđamo one koji su isti kao mi i s kojima dijelimo zemlju, zrak, vodu.
sutra će mi neko reći:... volim
Foto: Google
Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne celim. Nije lak ni udoban položaj. Nije vesela mogla biti istorija ovog čudnog utvrđenog naselja čiji je sav smisao bio oduvek u tom da je utvrđeno, a naselje je samo po nuždi i uzgred. Za šest vekova biti grad od kamena, u strmoj, krševitoj i tesnoj dolini Neretve, na teškom i izloženom mestu („zemlji na ćenaru”) nije laka stvar ni zavidna sudbina.
Foto: Google
Opsjeda me urlik./ Noću on izlazi i uzbuđen tumara/ Kukama hvatajući nekog da voli.
Foto: Wikipedia
Nad ljudskom sudbinom postoji jedna opasna, po opstanak čovjeka sudbonosna snaga, koja djeluje po razorno slijepom zakonu Svemirske Noći, a upravo ona je trajnim izvorom pjesničkih nadahnuća: Zove se Samoća! Beznadna tuga osamljenosti.
Dušan Mijušković/ Ustupljena fotografija
Dušan Mijušković je rođen 1981. u Beogradu. Živio je duže vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama. Bavio se graničnim oblastima filosofije, umjetnosti i duhovnosti. Krajem prošle decenije radio kao novinar beogradskog NIN-a. Poeziju piše od djetinjstva, no tek ove godine, nakon veće životne drame, počinje ozbiljnije da predstavlja svoju umjetnost javnosti. Objavljivao je na književnim portalima i u magazinima: Hiperboreja, Fenomeni, XXZ magazin, Bludni stih, Enheduana, Časopis Kult, Strane, Kirk, Čovjek Časopis, Libartes... Objavio je jednu zbirku poezije. Živi u Beogradu.
Foto: Google
Koje bi prokletstvo moglo biti nad glavom onih koji se nigdje ne osjećaju dobro? Ni sa suncem niti bez sunca, ni s ljudima a niti bez njih.