Trka konja i biciklista zadivila Banjaluku na pragu 20. vijeka
Foto: prnjavor.info
Početak 20. vijeka u Banjaluci je obilježila spektakularna trka konja i biciklista zahvaljujući kojoj je konj čuvenog trgovca Lazara Popovića postao ljubimac Banjalučana. O ovom spektaklu pričalo se po Krajini, o tome su pisale sve novine u Austrougarskoj, a koliki je to bio događaj za ljude tog doba svjedoči i pjesma koja je ispjevana u to ime.
Piše: Ilijana Božić
Put u prošlost
Sunčan je junski dan pred kraj 19. vijeka u Banjaluci. Ispred čuvene kafane "Zora", na čijem mjestu je danas jednako čuveni "Snek bar", sa bečkim šeširom na glavi, u bijeloj košulji sjedio je banjalučki trgovac Lazar Popović. Tih dana Banjalukom su prolazili biciklisti. Bicikle su svi zagledali, jer to je bio najnoviji izum. Gledao ih je i Lazar, poznati ljubitelj konja i razmišljao. Imao je lijepe konje u koje je mnogo ulagao.
I dok je tako Lazar sjedio u "Zori", u nekadašnjoj ulici Fra Grge Martića i pio piće, vodeći razgovore o najnovijim dešavanjima u čaršiji, ispred kafane ga je vjerno čekao njegov konj privezan za jednu gredu koja je bila rezervisana samo za njega.
Za kafanskim stolom hvalio se snagom i brzinom svojih konja i to baš onda kad su biciklisti prolazili ispred "Zore" kao glavna atrakcija. Lazar je ljude ubjeđivao da njegovi konji mogu da se trkaju sa biciklistima, ali ne samo da se trkaju nego i da pobijede.
Foto: Stara Banjaluka
U to doba u gradu na Vrbasu je živjelo mnogo bogatih begova ali i srpskih trgovaca. Među begovima su se isticali Đinići i Begovići, a Lazar Popović je bio najbogatiji među Srbima. Svi oni su obožavali lijepe konje, ali generalno Banjalučani su tada najviše posjećivali konjske trke. Na te trke su dovođeni konji iz najboljih ergela Mađarske, Hrvatske, Vojvodine i Slovenije.
Lazareve priče i hvalisanja Banjalučani nisu samo slušali nego su i prepričavali, pa je tako ova priča došla i do biciklista. Ali ne samo puka priča, nego i ponuda. Naime, čuveni trgovac je rekao da će dati 100 dukata, što je bio pozamašan iznos u ta vremena, onom biciklisti koji u trci pobijedi njegovog konja.
Naravno da je ovo bila dobra ponuda za bicikliste, ali i izazov na koji se mora odgovoriti.
E tako se zahuktala priča koja je obilježila grad na Vrbasu i privukla interesovanje javnosti.
Osmorica najboljih biciklista su se okupili i pozvali Lazara na sastanak. Dogovorili su da će se trkati sa njegovim konjima i to od Banjaluke do Gradiške. Danas je poznato ime samo jednog bicikliste koji je učestvovao, a to je Dimitrije Zita.
Bitno je napomenuti da je Banjaluka, u Bosni i Hercegovini pred kraj 19. vijeka, bila prva koja je prihvatala najnovije izume. Čim su napravljeni bicikli banjalučki bogataši su ih prvi imali.
Trka Lazareva
Kako bi neki događaj bitan našem narodu prošao a da ga neki dobar pjesnik ne opjeva. E tako je pjesmom "Trka Lazareva" Đorđe Milić proslavio i ovu trku, a pjesma nam pokazuje kakvom je tu događaju bilo riječi.
"...Trku čini Popović Lazare.
Sto dukata na opkladu meće
biciklisti da uteći neće.
jer su konji brzi kao tice,
kao puste dvije lastavice.
Biciklisti zato ne haju
u svoje točke se uzdaju
da se klade, ne znaju šta rade,
da se klade, a na svoje jade."
I bilo je kao u pjesmi.
Bio je 17. jul 1899. godine, dan Ognjene Marije, kada su se na mjestu gdje je danas spomenik Arifage Šarčevića, tačnije kod "Lesnine", okupili Banjalučani kako mladi, tako i stariji. Došli su i tamburaši da pojačaju atmosferu.
Dva Lazareva konja bila su upregnuta u kola koja su bila natovarena vrećama pijeska, a njima su upravljali kočijaši Tode i Nikola. Kada je odjeknula komanda za pokret konji su pojurili, a za njima biciklisti.
Jurili su preko Maglajana, Šibića Hana i Rovina, jurili su 48 kilometara do Gradiške, trčali su trku koja je postala jedna od najvećih senzacija na pragu 20. vijeka.
U Gradišci su s nestrpljenjem čekali pobjednike, a čuveni banjalučki fotograf Johann Patzelt, Čeh koji je otvorio prvu fotografsku radnju u Banjaluci, otišao je ranije u Gradišku kako bi fotografisao pobjednika.
Veliko iznenađenje i zabezeknutost bila je na licima ljudi kada su ugledali Lazareve konje, bijele od pjene kako prvi stižu na cilj. Konji su stigli pola sata prije biciklista.
Foto: prnjavor.info
Odmah je počelo slavlje o kome se dugo pričalo, a vijest o pobjedi Lazarevih konja obišla je i cijelu Austrougarsku. O tome je pisala sva štampa u tadašnjem Carstvu. Lazar se veselio i nije žalio novce. Pjevalo se i sviralo danima.
Prepričavalo se da je pobjednik u Banjaluci dočekan divno. Konj ogrnut platnom ukrašenim zlatom sa natpisom "Pobijedio bicikliste-dobrodošao" ušetao je u grad a maltene svi su izašli iz svojih kuća da dočekaju pobjednika.
Ipak, iako su konji pobijedili u ovoj trci ždrijebac se po dolasku na cilj odmah srušio od umora i nažalost uginuo. Ždrebica se poslije liječenja oporavila.
Đorđe Milić nije časio časa, pa je napisao pomenutu pjesmu, a izdao je čak tri izdanja ove pjesmarice koju je ilustrovao sa tri fotografije. Pjesmarica je u to doba bila najpopularnije djelo u Krajini, a zapisano je da je prodavana po cijeni od 30 potura. Poture su stari bakarni novac od pola groša.
Kaže : " U Gradišku konji Lazarevi
na po sata prije dotrčali
i brzinom gospodaru svome
dostojno su obraz osvjetlali.
To gledaju Srbi gradiščani,
među njima braća Muslimani, svaki suzu od radosti tare,
kad pobijedi Popović Lazare"
Godinama kasnije ova pjesma bila je najčešće izvođena numera u svim kafanama. Uz nju se lumpovalo onako kako se u kafani lumpuje.
Lazar Popović
Nakon ove priče zanimljivo je znati ko je bio Lazar Popović. Krajini tog vremena bilo je dobro poznato to ime, jer je to bio čovjek koji je kupovao zemlju oko centra Banjaluke, a jedno vrijeme je bio i suvlasnik čuvene zgrade "Albanija" na Kastlovom ćošku. Izgradio je dosta skladišta i kuća od centra grada pa dalje.
Lazar Popović doselio je sa braćom u Banjaluku iz Popovog polja. Ovaj Hercegovac nije bio samo uspješan trgovac u Banjaluci, nego i širom Austrougarskog carstva.
Bavio se trgovinom stoke. Odlično je govorio njemački i često je putovao, pa je lako pronalazio kupce u Beču i drugim gradovima, a kasnije je proširio tržište i na Trst.
Imao je kuću u današnjoj Srpskoj ulici i to kuću koja je bila izgrađena u evropskom stilu sa velikim dvorištem, u kojem su se nalazili magacini, ambari i štale za konje. Ta se kuća nalazila na mjestu gdje je doskoro bila Auto škola "Krajina". Kažu da ostaci nekadašnjih Lazarevih magacina i danas postoje, te da su u ulici Bana Lazarevića.
