fbpx

Sjećanja: Bonovi

Sjećanja: Bonovi

Foto: Mišo Vidović

Grah, gulaš, makarone, grašak, čorbe, krompir, uglavnom sa mesom. Namazi razni, naresci, hrenovke, kobasice, salame. Svega bilo. Za svakoga ponešto. Ponuda institucije - restoran društvene ishrane. Za preduzeća sa više od hiljadu zaposlenih bila je stvar prestiža organizovati objekat za ishranu svojih radnika. U restoranima društvene ishrane hrana se „plaćala“ bonovima za topli obrok.

Autor: Impuls

Priče koje su doprle, u šta se i oči uvjerile, daju na znanje –„kašiku“ su uglavnom konzumirali radnici iz direktne proizvodnje. Kalorično. Trebalo snage i kuveta izdržati osam, ponekad i više sati u proizvodnoj hali. Administrativci i službenici su izbjegavali kašiku. Više su bili za hrenovke, jaja, sir, razne namaze i slično. Priča ima svakakvih. Sekretarica, atraktivnog izgleda krenula na doručak. U obližnjem pogonu radnici još varili topli obrok. I dobacivali: “Mala, uzmi tanjur graha, lakše ćeš nosati prednji i zadnji dio “.

Njegovo veličanstvo bon u pravom smislu služilo kao platežno sredstvo. Za određenu količinu bonova nabavljali su se suhomesnati proizvodi - kobasice, salama, mesni naresci. Relativno (ne)dozvoljena radnja. Ali, prolazila je. Manje u remiju, više u raubu, korištena kao ulog u igri.

Pamte se i bonovi za „vani“. Fabrike, preduzeće, ustanove organizovale su društvenu ishranu uz dogovor sa ugostiteljskim firmama. Zaposleni su se hranili u restoranima i kafanama. Odlazak na pauzu za topli obrok znao se pretvoriti u višesatno konzumiranje hrane, ali i pića. Manji oblik derneka. Poslije, tradicionalna „hajmo još po jednu“.

Nema fabrika. Nema restorana društvene ishrane. Nema ni kafana. A nema ni bonova. Tek se poneki „zalomi“ u prašnjavim ladicama, odbačenim stvarima, zaturen kao da je sakrivren. Ali ima sjećanja...

Autor i foto: Mišo Vidović