Banjaluka decembra 1969. i Petrinja 2020. – Samo da ne padne snijeg
Jak i razoran zemljotres pogodio Petrinju, Sisak i Zagreb. Zemljotres u Petrinji, osjetili i Banjalučani - napustili stanove i kuće, radna mjesta.
piše: Mišo Vidović
Mediji prenose poruke, mišljenja, stavove stručnjaka, koji pronalze sličnosti izmedju kataklizme koja je zadesila Petrinju, i prije pedeset i jednu godinu Banja Luku. Nakon što je zemljotres 26. i 27.oktobra 1969. mnoge ostavio bez svojih domova, kuća i stanova, upravo te godine Banja Luku zahvatila jedna od najvećih zima ikada. U decembru napadao veliki snijeg, temperature se spustile ispod nule - kamp prikolice, kao i drugi privremeni objekti za smještaj, pa i šatori nisu adekvatno pribježište da se skloni od sniježnih padavina i hladnoće...
Banja Luka poslije zemljotresa, decembar `69: Golema nevolja sjedinila je ljude, približila ih jedni drugima. Ovako konstatuje ugledni banjalučki novinar i publicista Aleksandar Aco Ravlić u jednoj od reportaža za zagrebačku „Arenu":
Prosinac 1969: Te noći u ranjenom gradu nije zabilježen ni najmanji potres. Ipak, ljudi su se nijemo gledali. Nitko nije spavao. Doduše, Banjalučani su već navikli da noći provode bez sna, ali noć koja je dolazila razlikovala se od prethodnih. Temperatura se spustila ispod nule, snijeg je počeo padati. Za Hasana Tričića, poslovođu u poduzeću "22. april", kao i za mnoge druge Banjalučane koji su kao nužni smještaj dobili platneni krov nad glavom, ta noć odjednom je postala najteža od svih dosadašnjih. Hasan Tričić promatrao je s velikom zebnjom sve što se te noći oko njega dalje zbivalo. Šator se s unutrašnje strane najprije navlažio, pa pobijelio od studeni. A nešto kasnije, kad je Hasan otišao do susjeda Avde da se malo ogrije, šator se pod teretom snijega srušio.Te noći mnogi su se šatori srušili. Platneni krovovi nad glavama onih kojima su šatori bili jedina utjeha dok ne stignu prikolice, ili dok se ne dovrše barake - nisu izdržali. A ni od onih koji su izdržali nije bilo mnogo koristi. Od jučer jedini topao domaći kutak preko noći je postao neizdržljivo hladan i odbojan. A nije se imalo kamo poći...
Ravlić navodi da je Hasan Tričić bio je predsjednik kućnog savjeta zgrade br. 31 u Ulici Fahreta Dedića. Zgrade više nema “ali Hasana i sada stanari tako zovu”:
- Predsjedniče, što ćemo sada? - pitaju oni Hasana dok nepomično stoje ispred svog srušenog šatora…
- Ne znam ni sam što ćemo ... sliježe on ramenima, a na licu, kao iz kamena rezanom, pojavljuje se nova bora.
Složno, kao što je bilo i prije mjesec dana, Hasanovi susjedi bacili se na posao. Po drugi put, ali sada ispod snijega i teškog šatorskog krila, počeli su izvlačiti Hasanove stvari. Sve je bilo vlažno, još jednom upropašteno…
Plašili su se Banjalučani tih decembarskih dana prije pedeset i jednu godinu. Najviše se plašili snijega, jer kako zapisa Aco Ravlić, “znali su, jednog će dana početi nove nove nevolje, gotovo ne manje od samog novog potresa”. ”Pa ipak, i u toj nevolji ljudi se snalaze, pomažu jedni drugima. Zato Hasan Tričić neprestano spominje ime svog susjeda Avde Čauševića:
- Tom se čovjeku nikad neću moći odužiti! - priča on. - Izveo je i moju suprugu Šerusu koja je također oboljela i oboje nas uveo u svoju kuću. U Avdinoj malenoj kući, popravljenoj nakon potresa, vrvi kao u košnici. Tu su i Avdini ukućani, i prijatelji, i oni s kojima je Avdo postao prijatelj tek odnedavna. Među Avdinim susjedima, koji stanuju pod šatorima i svaki čas skoknu u Avdinu kuću da se malo ogriju, čuli smo i za ime jednog milicionara. Zove se Simo Partal i mnogo je pomogao tim ljudima.
- Simo je, vala, čovjek ... Nek se zna! - kaže Derviša.
Svi odobravaju ovim Dervišinim riječima. Imaju i zašto: Onoga dana kad su se susjedi sa svojim porodicama i malom djecom našli pod vedrim nebom, Simo im je velikodušno dopustio da mogu slobodno ložiti svu građu koju je imao u dvorištu…-Ložite dok traje! - rekao je je milicionar… Od te građe, koju je milicionar godinama pripremao za gradnju kuće, danas nije ostalo ništa…”
Pogledajte galeriju
Plaše se Banjalučani nakon pedeset i jednu godinu snijega. Sa zebnjom gledaju u nebo…Samo da ne padne snijeg u Petrinji, Sisku, Glini, dok se za postradale ne nađe adekvatan smještaj…Znamo kako je to ostati bez vlastitih domova, znamo kako je bilo kada je zatreslo…A nemaš se gdje skloniti kada se odozgo sruči kiša i snijeg …Riječi koje se sve češće čuju na banjalučkim ulicama…
Banjalučani na ulici 29. decembar
Fotografije: Mišo Vidović, FB i privatni arhiv Ranka Bujića
Autor: Impuls
