Banjalučki Parkić
Nije bilo interneta, društvenih mreža, ali imali smo internet i društvene mreže. Naš internet i društvene mreže bio je Parkić.
piše: Mišo Vidović
Ovako bi najkraće, brojni Banjalučani, opisali koju stotinu metara prostora između Opštine (Gradske uprave) i Doma kulture. Ako kažemo da je to bilo kultno gradsko okupljalište, gdje je sve počinjalo i gdje se sve završavalo, nećemo pogriješiti. Nećemo pogriješiti ni ako konstatujemo da se ovdje skoro pa dvadeset i četiri sata živjelo. Priča iz Parkića je bezbroj, njegovi nekadašnji „konzumenti“ tvrde – toliko ih ima da bi se moglo napisati deset knjiga, a ne jedna. Ovdje je ističu, sklopljeno bezbroj prijateljstava, rođeno ljubavi koje su za epilog imale „da“ u obližnjoj Opštini, napravljeni „dilovi“ za mnoge banjalučke bendove, kada nisi bio baš pri lovi uvijek je neko od raje u džepu imao poneki dinar da se može otići na cugu. Pominje se i da je u Parkiću važila izreka - gitara, raja, druženje, cuga. A cuga, neko ode do „Drine“ po boce legendarnih sorti vina „ikan“ i „matan“, nađe se i pive, nije bilo na odmet potenguti ni malo „žeste“. Ništa previše, ali sasvim dovoljno, pa kada se „uključi“ gitara, ništa ljepše u toploj ljetnoj večeri. Postoje i brojna mišljenja da su pojedini više vremena provodili u Parkiću, nego u vlastitoj kući, da bi ograda i stubići, da mogu govoriti, bili interesantni i zanimljivi sagovornici o ljudima, vremenima i događajima.
Nažalost, onaj pravi, istinski, originalni Parkić otišao je u istoriju. Živi u sjećanjima. Sjećanja ne može niko oteti. I neće. Pa ni oni koji su odlučili da ga navodno „rekonstruišu“ i „obnove“. Namjerno ove dvije riječi stavljamo pod navodnike, jer je se ta njihova „rekonstrukcija“ i obnova“, pretvorila u urbicid. Da, dobro ste pročitali-urbicid. Ma koliko oni ili ti koji su se bavili „rekonstrukcijom“ tvrdili da se radi o tzv. „modernim arhitektonsko-urbanističkim zahvatima“, surova i hladna betonska podloga koja je okovala nekadašnji Parkić, nema dušu, a dušu su u ovom gradu uzeli u mnogo čemu. Ostala je ograda i stubići, ali su pod naletom „urbanističke stihije“ nestala stoljetna stabla, vjerovatno pod već poznatim izgovorom „da su bila bolesna“. Posađena nekakva stabla mladica, čini se, što više liče na nekakve pritke, nego na ozbiljno drvo koje bi jednog dana trebalo na plus trideset i više napraviti hlad.
U ovom sadašnjem što ga zovu Parkić kažu da ima internet ili free wi-fi, ali toliko tanak, da se jedva uhvati ako se uspije. A kada je autor ovog teksta napomenuo pojedinim dugogodišnjim prijateljima i poznanicima da će koji red i slovo posvetiti Parkiću, stigla su brojna sjećanja, priče, sugestije koje će vjerovatno jednom biti i objavljene. Ali jedna poruka se nekako izdvajala. „Obavezno napiši kako je Parkić bio naš internet i nisu nam trebali ovi silni gigabajti što se danas nemilice troše“.
Fotografije: Mišo Vidović
Sadašnji izgled Parkića - foto; Goran Šurlan
Autor: Impuls
