Žuta minuta - Prodaja ćirilice pod bubrege
Ilustracija: Jelena Žilić
„Kandidat treba da se svidi biračima, ne opoziciji“, poručio je Draško Stanivuković opoziciji od koje očekuje da ga opet kandiduje za gradonačelnika Banjaluke.
I zapravo krajnje iskreno opisao svoj pristup politici. Banalniji čak i od ideje da podigne (spomen) park ćirilici.
Piše: Miljan Kovač
On zapravo na isti način tretira pismo i politiku – kao stvari za koje ne zna tačno čemu služe, ali zna kako ih iskoristiti.
Ko se još sjeća – zna da je na političko tlo narečeni upravo i zakoračio (zlo)upotrebom ćirilice. Nije se svjetina tada ni osvrtala, a kamoli vidjela kakvu opasnost u veslom junoši što u parku naglas recituje azbuku i viče: „ćirilizovaćemo Banjaluku“.
„Banjaluka je ipak veliki grad, a u velikim gradovima na ulicama i parkovima ima svakakvog svijeta“, pravdali su dobronamjerni penzioneri iz parka mladog recitatora azbuke. I sve bi ostalo u domenu urbane legende da isti nije ubrzo objavio da je kandidat za gradonačelnika Banjaluke, a potpuno neočekivani splet okolnosti koje su uslijedile i koje je on (uz debelu finansijsku podršku) iskoristio dovele do toga da na tu funkciju bude i izabran.
Logika naleže da je aktuelna ćirilizacija jednog Banjalučkog parka samo logičan slijed događaja.
Logično je i da će na svaku kritiku izgradnje spomenika ćirilici uslijediti vrištanje „nacionalno osviješćenih masa“ i „nedavača ćirilice“.
I uzalud ćete im ponavljati nema niko ništa protiv ćirilice, ali ima protiv njene zloupotrebe, banalizacije, uništavanja zelene površine, još jednog netransparentnog projekta. Uz napomenu: Onaj ko podržava izgradnju parka ćirilici mora isto pravo dati onome ko se sutra sjeti da napravi park latinici. I ne samo zato što i državni i entitetski ustav oba pisma (i tri jezika) podjednako tretiraju, nego zato što je to civilizacijski, ljudski, normalno... Ali neće biti normalno ako se ustavno pravo pretvori u cirkus u kome će se nadmetati „jedni“ i „drugi“.
Neizostavno pitanje je i kakvog smisla ima podizati spomenik živom pismu živog jezika? Upravo bi „nedavači ćirilice“ trebali da se zapitaju zašto se jedno pismo, jednog jezika, a sa njim i narod koji ga piše i govori, uporno pokušavaju prezentovati kao „etnička manjina“, „posljednji Mohikanci“, koji uporno pokušavaju sačuvati svoj jezik i pismo u „tuđem svijetu“. I da takva (anti)politika
svođenja jezika, naroda, pisma, na mjeru egzotičnog plemena u tuđini, ni iz Sarajeva, ni sa „mrskog“ Zapada, nego je sprovode upravo oni koji se predstavljaju kao veliki „čuvari srpstva“, „duha našeg naroda“, „ćirilice“... Isti takvi su prije skoro dva vijeka ovu i ovako reformisanu ćirilicu zajedno sa njenim tvorcima smatrali „antisrpskom“, „prozapadnom“, „izdajničkom“...
Ali previše je to za čitanje, jedva će i ovih 30 slova sklepati od betona, čelika, balvana, valjda i starih guma i jedno lijepo pismo pretvoriti u strašilo u centru grada, kome su prethodno oduzeli sve simbole po kojima je vjekovima poznat...
Poznata je Banjaluka i po zelenim alejama, i po Kastelu i po Safikadi... Ali za to se valjda „nama para“, kao ni za recimo spomenik Marijanu Benešu... „Nema para“ ili tačnije nema interesa...
Poznata je Banjaluka, i po cigli koju su nekada mangupi prodavali na ulici. Nesrećnik koji bi na prodavce cigle naletio bio bi prinuđen da izdvoji dobru svotu novca za svoj primjerak, jer inače se ne bi dobro proveo...
Bilo je to svojevrsno reketiranje, ali ipak pomalo i simpatično, za razliku od današnjeg kada se ne reketira ciglom nego zgradama...
U budućem parku ćirilice prodaju se slova. Dakle, ko želi da bude donator jednog slova za to treba da plati 8,5 hiljada maraka.
Narodu, onom koji te pare nema – prodaje se nešto drugo i to pod bubrege, jer treba se „svidjeti biračima, a ne opoziciji“.
A birači, ko birači,, najviše vole šarene laže – mogu i šarena ćirilična slova u parku...
Kolumne „Žuta minuta", u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
