ŽUTA MINUTA – Draško ante portas!

Ilustracija Jelena Žilić

Zadnje dvije sedmice nisu bile ključne, a mogle su biti da aktivni učesnici proteklih lokalnih izbora saberu utiske, izvuku zaključke, povuku poteze, a neki od njih da se i povuku sa političke scene kao notorni gubitnici. Apsurd je da su „utiske presabirali“ jedino pobjednici izbora.

Piše: Miljan Kovač

Najveći pobjednik SNSD (ukratko: Milorad Dodik), je i pored odličnog rezultata, tako odlučio pošamarati nelojalne koalicione partnere u Banjaluci, prije svega Stevandićevu „crveni kombi“ partiju, ali i pročistiti vlastite redove. Prve ozbiljne packe, koje bi narednih dana po njega mogle postati politički kobne dobio je osebujni predsjednik banjalučke organizacije ove stranke Vlado Đajić. Najavom da će hirurg Šobot biti njegov savjetnik za Banjaluku, šta god to značilo, Dodik je jasno poručio Đajiću gdje mu (ni)je mjesto, a poručila mu je to i nekolicina bitnih članova Gradskog odbora, sve od Gorana Talića, preko Srđana Mazalice, Marinka Umićevića, ali i Ana Ljubojević. I bez sumnje ta priča će vrlo skoro dobiti epilog sa malim šansama za Đajićevu političku budućnost.

Drugi veliki pobjednik izbora, Draško Stanivuković, je nedugo po proglašenju pobjede u trci za još jedan gradonačelnički mandat najavio šut kartu iz PDP-a za one koji njegovu kandidaturu nisu podržali, pa su i otvoreno podržali protivkandidatkinju Jelenu Trivić, poput Milka Grmuše, Saše Čekrlija, Branka Dokića. Grmuša ga je preduhitrio tako što je sam, konačno, napustio tu stranku i to nije nikakvo iznenađenje.

Nije iznenađenje ni to što je još u izbornoj noći Milorad Dodik objelodanio da će se i 2026. opet kandidovati za predsjednika Republike Srpske. Istovremeno, po kuloarima se odavno govori o mogućnosti da mu za dvije godine u predsjedničkoj trci na crtu izađe Draško Stanivuković. Tu najavu Stanivuković, nikada nije negirao, naprotiv u više navrata je jasno ostavio kao otvorenu mogućnost. Ako smo se u nešto uvjerili u vezi njegovih „otvorenih mogućnosti“, onda je to svakako da iza njih uvijek  stoji nezaježljiva ambicija za što većom političkom pozicijom i sve je manje sumnje da će tako biti i ovaj put. Ko bi podržao njegovu kandidaturu, to je pitanje o kome je prerano i govoriti. Nesumnjivo, ako se za takvu trku odluči, a sve su prilike da hoće, Stanivuković će je trčati do kraja uprežući sve postojeće i nepostojeće kapacitete, i to nije više opšte mjesto, već „opšta opasnost“.

Ako je Dodik u decenijama iza nas bio šampion traka u kojima „cilj opravdava sredstvo“, onda je bez sumnje Stanivuković za kratko vrijeme pokazao da bi mogao postati rekorder u upotrebi sredstava koja „opravdavaju cilj“.

A ta sredstva su kao što smo se do izbora mogli uvjeriti uglavnom javna sredstva, javni resursi i sve što mu je moglo doći pod ruku, a donijeti koji glas više, uključujući i neprincipijelne saveze i kombinatorike u kojima na kraju sredstvo postaju i sami ljudi, prije svega oni koji su mu iz njima znanih razloga dali glas i omogućili još jednu dionicu trke preko mrtvih do najvišeg cilja. A taj cilj je još udobnije fotelje, a onda... što bi vjernici rekli – neka nam je bog na pomoći...

Međutim, nema sumnje da će i Dodik igrati na sigurno kao što je igrao i na banjalučkim lokalnim izborima, koje nije dobio kandidat njegove stranke Nikola Šobot, ali on i SNSD su iz nje izašli kao pobjednici. Kako god to zvučalo sve manje je vjerovatno da bi Dodik izašao kao poražen iz lične trke sa Stanivukovićem na predsjedničkim izborima – ko god od njih dvojice da pobijedi. Živi bili pa vidjeli. Pitanje je samo ko bi igrao koju ulogu u trci između „manjeg i većeg zla“. Svakako ko god da pobijedi bio bi to nastavak politike u kojoj bi za razliku od Dodika ili Stanivukovića i njihovih „poslovnih partnera“, građani nastavili svoju ulogu kolateralne štete, čija se podrška kupuje za mrvice s velikog stola.

I na kraju ko takav ishod može zaustaviti? Nije valjda da neko još vjeruje u konsolidaciju opozicije koja je i ovaj put sama sebi podmetala klipove u točkove zaokupljana više egom pojedinaca kojima je bitnije da budu lideri strančica nego da ikada postanu faktor na vlasti makar i na lokalnom nivou. O „ozbiljnosti“ takve opozicije dovoljno govori što ni dvije nedjelje od izbora niko ni iz jedne gubitničke opozicione stranke nije isključen, kažnjen, ukoren zbog sramno lošeg rezultata, a kamoli da se sjetio podnijeti ostavku i povući sa scene ostavljajući prostor sposobnim i nekompromitovanim kakvih u tim strankama itekako ima.

Zato: Draško ante portas! Čuje li to iko i zna li kakve posljedice nosi, pitanje je sad.

Kolumne „Žuta minuta", u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.

Autor: Impuls