ŽUTA MINUTA - Dodik i držači kišobrana

Ilustracija Jelena Žilić

Vjerujem da znate stari vic o zeki koji pet dana zaredom dolazi kod mede u prodavnicu da pita ima li eksera, pa izjuri napolje!? Šesti dan medo trgovac slavodobitno povika ima, a ekser završi u zekinom prstu. Upravo na ovaj crnohumorni vic podsjeća aktuelna politička situacija, tačnije situacija u koju je Milorad Dodik svako malo prijeteći secesijom Republike Srpske, doveo sebe, pa i ovaj entitet. Logično je bilo da će kad tad poput zeke iz vica dobiti po prstima.

Piše: Miljan Kovač

Koliko god on vikao: “Nije mi ništa”, pokušavajući glumiti junaka koga američke sankcije ne bole, iz svake njegove izjave ovih dana čuje se bolni vrisak. Mada se čini da najveću bol izaziva blokada računa u bankama, i to što će platu on i njegovi saradnici primati “u kovertama”, ipak ne treba biti veliki analitičar pa shvatiti da najjača bol dolazi upravo od onoga što bi tek moglo uslijediti, a sve su manje šanse da neće.

Ustav RS predviđa da predsjednik može biti smijenjen istom procedurom kojom je i izabran. To, još uvijek aktuelnog predsjednika, posebno brine. Kažu, neki “agenti stranog uticaja”, da on sada razbija glavu presabirajući se da li se to odnosi na ono kada je na vlast došao uz podršku NATO tenkova, uz pomoć Visokog predstavnika, koga je RS priznavala ili na posljednjim izborima u čiju ispravnost, ko god išta o izborima zna, vjeruje kao u novčanicu od 17 evra. Koja bi od navedenih “procedura” mogla biti primijenjena u slučaju da oni koji su mu pomogli da dođe na vlast odluče da ga za istu tu vlast uskrate? Više ga, kažu brine to nego da li će ga “tamo neki” sud u Sarajevu poslati na robiju.

Uostalom “kako si posijao tako ćeš i požnjeti”, kaže stara narodna mudrost koju ovih dana (iz nepoznatih razloga) često ponavlja još uvijek aktuelni gradonačelnik banjalučki Draško Stanivuković.

Iako on sam ostavlja utisak da ne zna ni o kakvom se sijanju ni o kakvoj se žetvi ovdje radi, već da istu “mudrost”, ponavlja sa zadovoljstvom djeteta koje je naučilo prva dva slova (ćirilična naravno), poruka se istovremeno može odnositi i na njega i na Dodika.

Što i jeste neka (kosmička) Pravda, s obzirom da on jedini, iz “opozicionih” redova istrajava na srpskom jedinstvu s Dodikom. Što je jasno potvrdio i stavom da za njega “suđenje predsjedniku Srpske i direktoru Službenog glasnika nije nečija privatna stvar već isključivo institucionalna”.

Kada bi sada neki novinar pitao gradonačelnika zašto onda i on i Dodik institucije na čijem su čelu tretiraju kao private radnje u koje zapošljavaju svoje prijatelje i iz kojih istom šakom i kapom daju kao iz svog, dakle privatnog džepa, efekat bi bio isti kao da se pitanjem obratite zidu. Upravo se gradonačelnik pretvori u zid kada mu se takva pitanja postave. Primjera radi portalu Impuls dva mjeseca odbija odgovoriti na pitanja o zapošljavanju, na savjetničke funkcije svojih prijatelja i prijateljica, ponašajući se kao da smo ga pitali kako je, recimo Nebojšu Drinića, svojevremeno zaposlio u svoju autopraonu. Zlobnici bi rekli da je upravo u tu autopraonu pretvorio Kabinet gradonačelnika, upravo kao što je i Dodik Kabinet predsjednika RS pretvorio u svoj voćnjak.

Gradonačelnik na “nezgodna” pitanja odgovara isključivo “novinarima” portala i portaloida koji se uređuju direktno iz autopraone, pardon kabineta gradonačelnika.

Ali vratimo se famoznom “nacionalnom jedinstvu” i “odbrani institucija”.

Činjenica je da je upravo takvom politikom godinama unazad opozicija u RS duvala u Dodikova jedra. Dok su u međuvremenu javno optuživali Dodikov režim da je opljačkao RS i njene građene, svaki put kada bi se on zbog svojih opasnih poteza i namjera suočio sa kritikom međunarodne zajednice ili “mrskog” Sarajeva, opozicioni lideri bi izražavali “puno nacionalno jedinstvo”. Ne samo da su u njegovom stroju defilovali neustavnih Devetih januara, nego su se često lideri “dvije najveće opozicione stranke” – SDS-a i PDP-a takmičili s Dodikom u izjavama (i potezima) koji su usmjereni protiv “neprijateljskog” Zapada, protiv države, protiv civilizacijskih tekovina…

Upravo to je svih ovih godina bio adut onima koji su tvrdili da promjena neće biti jer su svi isti…

Je li se nešto u opozicionom odnosu prema Dodiku promijenilo? Dvije “mlađe”, političke opcije na opozicionoj sceni ovog entiteta – Lista za pravdu i red Nebojše Vukanovića i Narodni front Jelene Trivić, nedvosmisleno su pokazali da neće pratiti Dodikovu samoubilačku politiku, i to je već veliki pomak. Prvi put nakon godina skrivanja iza kišobrana koji mu je i opozicija držala, on se i s te strane našao na vjetrometini. Ideološki otkloni ovih političkih opcija od onoga što javno zastupa i Dodik su nešto drugačija priča, posebno kada su u pitanju Vukanovićevi, ničim izazvani, a vrlo štetni proputinovski javni ispadi.

Svakako treba istaći i odlučan stav pojedinaca poput Igora Crnatka iz PDP-a. On je za razliku od lidera te stranke Branislava Borenovića i potpredsjednika Stanivukovića, stavio do znanja da nije među držačima Dodikovog kišobrana tzv “nacionalnog jedinstva”. Moglo bi se izdvojiti još pojedinaca iz PDP, a i iz SDS-a koji su poslali ovakvu odlučnu poruku prema Dodikovom režimu, međutim zvanične politike koje vode ove dvije “najveće opozicione stranke” daleko su od totalnog otklona od Dodikove politike i spremnosti za konačan obračun sa istom.

Obje stranke su prepune salonskih opozicionara, ali i onih koji su na takvom bitisanju dobro profitirali, istovremeno ne pomjerajući se ideološki nigdje iz mračnih devedesetih u kojima su se neki i politički a i “poslovno” dobro ostvarili.

Zato ako još nekom u SDS-u nije jasno zašto su se našli pod novim udarom američkih sankcija neka se za odgovor obrati Cicku Bjelici, a možda bi i Ognjen Bodiroga mogao ponešto o tome znati.

Kolumne „Žuta minuta", su dio serije „Impuls semafor“ 

Autor: Impuls