CRVENI KARTON - Odred za zaštitu palate
Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Koji je đavo natjerao policajce Republike Srpske da u mirno i sunčano subotnje popodne, kao stvoreno za šetnju, stanu pred građane Republike Srpske, guraju ih i sprečavaju da šetaju Banjalukom!? Štitili su, vele, štićeni objekat: Palatu Republike Srpske, u narodu poznatu i kao predsjednički dvori.
Piše: Milkica Milojević
Štitili su, dakle, Palatu Republike Srpske od građana Republike Srpske, koji su bili naoružani transparetnima „za ozdravljenje Republike Srpske“ i pokličima: Živjela Republika Srpska!
Kakav ničim izazvan akt nasilja! Kakav nepotreban i budalast izraz policijske revnosti, pogotovo što u štićenom objektu, u tom času, nije bilo štićenih ličnosti.
Jer, tog 3. juna, kada je gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović sa grupom pristalica šetao Banjalukom, najštićenija od svih štićenih ličnosti u Republici Srpskoj, onaj čije se ime ne spominje uzalud, bio je daleko. Čak tamo u Ankari, kamo je odletio našim avionom, da svom starom drugaru, Redžepu Taipu Erdoganu, svjetski poznatom „demokrati“ i „slobodaru“, čestita pobjedu.
A ni ona dvojica mnogo manje štićenih ličnosti nisu bila na svom radnom mjestu, u Palati Republike Srpske. Spomenuti dvojac, zna se, urijetko dolazi na posao čak i radnim danima, a kamoli subotom popodne.
Dakle, Palata je bila prazna, kao škola u avgustu, drijemala je mirno na suncu. Ali su policajci budno stražarili da je neko ne bi, daleko bilo, prenuo iz drijemeža. Nekom neprimjerenom porukom, kao što je: hoćemo pravdu, slobodu, jednakost, dostojanstvo.
Čudesan je taj odred za zaštitu štićenih objekata.
Eto, svako koga nije baš skroz izdala pamet sjeća se 18. marta i nekih sasvim drugačijih „šetača“. Koji su usred mraka, skriveni pod crnim kapuljačama i naoružani bakljama i ko zna još čime, marširali pored štićene Palate Republike Srpske, ponosno skandirajući: „Ubij, ubij pedera!“
A odred za zaštitu štićenog objekta ni da mrdne ušima. Pustili djecu da se igraju. To je u duhu „našeg naroda“!
Nije im palo ni na kraj na pamet da štite Palatu i da štite Republiku od očiglednog poziva na nasilje! Koje se i ostvarilo, kad je kolona „nestašnih dječaka“ stigla na drugi kraj grada, da „pederima“ pokaže njihovog boga!
A čestita policija Republike Srpske ni da trepne, a kamoli da zavitla pendrecima. Samo su kulturno, mirno i dostojanstveno građanima Republike Srpske saopštili da napuste Republiku Srpsku, jer im ne mogu „garantovati bezbjednost“. Eto, ne mogu hrabri policajci ništa rauzlarenoj nevaspitanoj dječurliji. Čak ni da ih, onako očinski, priupitaju ko im je dojavio adresu i ohrabrio ih da razjure „pedere“.
Eto, ne može čak ni odred za zaštitu štićenih objekata da zaštiti građane. Nije im to posao. Nisu građani štićeni objekti!
Ne može čudesni odred za zaštitu štićenih objekata da zaštiti ni Republiku, da se jadna nam Republika ne bruka pred svijetom, kao leglo nasilnika, divljaka i homofoba.
Alo, ljudi, šta tu nije jasno! Ako je Palata Republike Srpske štićeni objekat, to ne znači da je Republika štićeni objekat. Ko jebe Republiku! Palata je subjekt zaštite. I onaj u Palati.
A Ljubiša Petrović je, eto, baš zapeo da štiti Republiku. Pa se, onako doktorski, zaputio na „Marš časti za ozdravljenje Republike Srpske“. Prepješačio čestiti Ljubiša 225 kilometara za 10 dana, sav preplanuo, ali nije to njemu ništa, seosko je on dijete. I tako je od svoje Bijeljine dopješačio, domarširao, došetao, čak do Banjaluke i štićene Palate Republike Srpske. I tu ga zaustavi policija. Dalje nećeš moći!
Al', nije se Ljubiša dao, uprli policjaci iz odreda za zaštitu, a upro bogme i Ljubiša i lijevo mu, a pogotovo desno krilo! Drže one transparente, ne pružaju, što bi se reklo, aktivni otpor službenim licima u vršenju službene dužnosti, vidi se da su čitali zakone, ali guraju dalje, korak po korak. I proguliše pored štićenog objekta!
A onda ih policajaci pustiše, kao po komandi. U stilu, gonite se u vražju mater, niste više u zoni Palate, sad radite šta hoćete.
Kakav cirkus!
I onda okrenuli ćurak čak i oni koji su se, iz prikrajka, šegačili sa Ljubišinom akcijom, smišljali mimove i viceve na tu temu, i oni koji su smatrali da je njegov Marš časti patetičan, i oni koji nisu obraćali pažnju na pješački maraton mladog, svježe oženjenog doktora, i oni koji ne bi glasali za SDS ni pod prijetnjom smrtne kazne, čak i poslovično nadmeni Banjalučani, koji su Ljubišu nazvali „semberskim kupusarom“. Ma svi redom, osim pasioniranih obožavalaca odreda za zaštitu štićenih objekata, i pasioniranih obožavalaca Draška Stanivukovića, s poštovanjem su pozdravili doktora i gradonačelnika. Jer je očitao bukvicu muriji!
Da ne spominjemo široke narodne mase, koje su dočekale Ljubišu Petrovića suznih očiju, nazivajući ga anđelom, „konačno pravim čovjekom“, koji će spasiti otadžbinu, valjda tako što će, ako bog da, useliti u Palatu Republike Srpske.
Naravno, i to je cirkus, ali takva nam je, što bi se reklo, politička kultura.
I tako, narod će i dalje tragati za mesijom, doktori će smišljati čudotvorne lijekove za ozdravljenje Republike Srpske izbjegavajući pravu dijagnozu, a odredi za zaštitu štićenih objekata će braniti palate od najezde građana. Alo, ljudi, šta tu nije jasno!
(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls
