Srđan Šušnica: RŽR Ljubija - Istorijska pozadina (prvi dio)

Arheološki nalazi pokazuju da su željeznu rudu na ovom području obimno eksploatisali Feničani još od VI vijeka p. n. e. a zatim keltski rudari i kasnije Rimljani. Rudnik je bio jedno od glavnih izvora željezne rude caru Dioklecijanu, a vrlo frekventan rimski put je povezivao Salonu i Ljubiju, preko Zmijanja. O tome svjedoče i ostaci i žrtvenici rimskih hramova koji još uvijek stoje u atriju upravne zgrade rudnika u Prijedoru, ali i sačuvani natpisi u Dioklecijanovoj palači i Saloni.

Autor: impulsportal.net

Kada se sagleda istorija ljubijskih rudnika, pogotovo u 20. vijeku, odmah se zapaža koliki je značaj ovog rudnika, kao uostalom i drugih prirodnih resursa društva. Ovaj rudnik je industrijski krenula eksploatisati jedna tuđa i stara carevina, da bi eksploataciju preuzela domaća politička elita Kraljevine Jugoslavije koja je bila, uprkos činjenici da je “domaća”, daleko surovija i bahatija u eksploataciji i potplaćivanju domaćih radnika i seljaka “svog naroda” nego što je to bila iščezla imperija. Šlampavo i koruptivno upravljanje rudnikom u Kraljevini je obezbijedilo dobre zarade preprodavcima i trgovcima željezne rudače, ali nije obezbijedilo adekvatnu i sigurnu platu radnicima niti prosperitet lokalnoj zajednici. Organizovaniju i bogatiju prozvodnju rudnik ostvaruje u periodu nakon proglašenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, tokom polagane fašizacije jugoslovenskog društva i njegovih političkih i narodnjačkih elita, a vrhunac predratne proizvodnje dolazi upravo nakon 1937. godine kao rezultat bliskih političkih odnosa i saradnje političkih i privrednih elita Kraljevine Jugoslavije i nacističke elite Trećeg Reicha.

Savremena industrijska eksploatacija započela je u Ljubiji u junu ili julu 1916. godine nakon što je na brdu Javorik otvorena prva moderna rudarska jama (što će kasnije postati dio centralnog rudišta Ljubija) i izgrađeno moderno tehničko postrojenje po nacrtima i uputama bečkog sveučilišnog profesora dr Bartolomeusa Granigga. Trošak od preko 12.000.000 kruna za izgradnju ovog rudnika snosilo je Austro-ugarsko ministarstvo rata. Zanimljivo je dodati da je po formiranju tzv. NDH profesor Granigg uputio pismo Paveliću u kojem sugeriše da bi trebalo izvesti do kraja njegov, još uvijek aktualan, projekt o rudniku Ljubija. Tako je uz rudnik u Varešu (u središnjoj Bosni), ovo bio prvi industrijski rudnik željezne rude u Bosni i Hercegovini. Ruda je korištena za proizvodnju čelika u željezarama u Zenici, Linzu i drugdje u austro-ugarskom carstvu. Koristeći se željezničkom prugom koju je industrijalac Steinbes (kasnije državno šumsko poduzeće Šipad) izgradio za izvoz drveta iz Bosne u Austriju, Austrija je u periodu ljeto 1916. – novembar 1918. uspjela izvući iz Ljubije 381.372 tona željezne rudače. Od te je rudače 31,15 % bilo prerađeno u austrijskim, a 68,85 % u ugarskim visokim pećima. Potkraj rata u rudniku Ljubija radilo je oko 3000 radnika raznih naroda i nacionalnosti, a bilo je i ratnih zarobljenika. No, rat je omeo austrijske planove za izgradnju topionice (praktično željezare) i hidrocentrale.

U Kraljevini Jugoslaviji rudnikom Ljubija upravljala je Direkcija državnih rudarskih poduzeća u Sarajevu, ali rudnik samo životari, jer Kraljevina nije uspjela ugovoriti izvoz željezne rudače u inozemstvo niti je gotovo išta u njega investirala. Zenica i Vareš pokrivale su sve domaće potrebe. Rudnik Ljubija nije radio od oktobra 1918. pa do aprila 1922. godine, a nakon 1922. godine, zbog nedostatka narudžbi, radio je sa ograničenim kapacitetima. Rudnik Ljubija je tokom 1920-ih i prve polovine 1930-ih vegetirao sve dok pripreme nacističke Njemačke za Drugi svjetski rat nisu intenzivirale njegovu produkciju od 1937. godine. Primjera radi, 1935. godine iz rudnika se izvlači oko 156.000 tona rudače a zaposleno je oko 618 radnika, dok je dvije godine kasnije, 1937. iskopano 430.000 tona i uposleno 1123 radnika, 1939. godine 450.000 tona i 1400 radnika, itd. Ruda se „zvanično“ izvozila u Mađarsku, Rumuniju, Čehoslovačku i Austriju, ali je pretaljena sirovina ipak završavala u Trećem Reichu, kuda su je zemlje uvoznice prodavale. Kraljevina Jugoslavija je samo u 4 predratne godine (1937-1940) ukupno izvezla oko 1,4 miliona tona željezne rudače koja je kao sirovina završila u njemačkoj ratnoj mašini. Poređenja radi, za 14 godina, od 1922. pa do 1936. godine, iz Ljubije je izvučena slična količina od oko 1,4 miliona tona željezne rudače.

Uprkos svemu, rudnik Ljubija je bio najveći industrijski pogon na području Kozare (koji je obuhvatao kotare Prijedor, Bosansku Dubicu, Bosansku Gradišku i dio kotara Bosanski Novi). U tom periodu rudnik je proširen otvaranjem južnih rudišta (koja će kasnije također postati dijelom centralnog rudišta Ljubija). Broj radnika i nadničara u rudniku je varirao kako je varirala i proizvodnja: od 172 uposlena 1922. godine kada je iskopano oko 44.000 tona rudače do 732 uposlena 1926. godine, kada je iskopano oko 264.000 tona rudače. Na vrhuncu predratne proizvodnje 1940. godine, rudnik je upošljavao oko 1600 radnika. Iako je ovaj rudnik bio državni, eksploatacija radne snage u njemu bila je velika. Uslovi rada u rudniku su bili vrlo teški, bez osnovnih zaštitnih sredstava, nesigurni u svakom pogledu. Zapošljavana je neiskusna seoska radna snaga okolnih sela, koja je plaćana ispod svakog minimuma, za one prilike. U uslovima dugotrajnog izrabljivanja i veoma niskih nadnica kod rudara Ljubije razvijala se postepeno sve više klasna svijest. Budući da su rudari uglavnom bili siromašni seljaci, kozarska su sela bila usko povezana s rudnicima Ljubije. Na razvoj klasne svijesti rudara svakako je djelovao i dr Mladen Stojanović. koji je jedno vrijeme bio rudarski liječnik u Ljubiji.

Ova klasna svijest je došla do izražaja tokom štrajka rudara u Ljubiji 1940. godine, kada su seljaci pomagali štrajkače hranom, kao što su tokom cijelog Drugog svjetskog rata pomagali partizanske borce. Taj štrajk u Ljubiji je imao svoju pozadinu. Naime, u to predratno vrijeme rudnik Ljubija je uključen zajedno sa Zenicom, Varešom, Brezom u državno preduzeće a. d. Jugočelik, osnovano 1938. godine uredbom Ministarskog savjeta Kraljevine Jugoslavije, čiji je cilj bio povećanje proizvodnje bosanskih rudnika, ugljena i željezne rudače koja je bila izvožena u Treći Reich. Radi povećanja intenziteta rada i zbog zadržavanja nadnica na niskoj razini, došlo je u Zenici do štrajka rudara, koji je završio potpisivanjem kolektivnog ugovora po kojem su radnici dobili povišicu plaće od 10 % i znatno bolje plaćene sate prekovremenog rada. Rudari Ljubije, budući da su pripadali istoj privrednoj organizaciji Jugočeliku a. d., smatrali su da se odredbe tog ugovora moraju protegnuti i na njih. Zbog otpora uprave rudnika da prihvati ovaj stav, 22. avgusta 1940. godine izbio je štrajk. Tokom ovog štrajka istupale su zajednički sve tri postojeće sindikalne organizacije (prokomunistički Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije kojeg su vodili Drago Lukić i Drago Beslač, prosrpski Jugoslavenski radnički savez Dragiše Cvetkovića, kojeg je vodio Latif Bešlagić i Hrvatski radnički savez, Mato Begić), ali su vodstvo u štrajku ipak imali komunisti. Uprkos opsadnom stanju, zatvaranju radnika i sukobu s policijom, štrajk je trajao 36 dana i bio je jedan od najdugotrajnijih štrajkova u državnim rudnicima u Jugoslaviji, te je imao izvanrednog odraza na područje Bosanske krajine. Pismenim dogovorom 26. septembra 1940. godine uprava rudnika Ljubija obećala je isplatiti radnicima nadnice izgubljene za vrijeme štrajka, ali nakon uspostave tzv. NDH, uprava rudnika je štrajk okarakterizirala kao komunistički i nije ispunila odredbe ovog ugovora, te je time kod rudara stvoreno izvjesno neraspoloženje, koje je, s drugim faktorima, bilo uzrok znatnom podbačaju proizvodnje u 1941. godini.

Tokom okupacije i Narodno-oslobodilačke borbe, željezna ruda iz Ljubije imala je stratešku važnost za održavanje ratne mašine nacističke Njemačke. Nakon kapitulacije Jugoslovenske vojske rudnik Ljubija je po naredbi komandanta Vrbaske divizijske oblasti trebao biti onesposobljen, miniranjem električne centrale i kompresora u Ljubiji, tunela u Dubočaju i mosta na Sani, ali pod uticajem pete kolone to nije učinjeno te je rudnik, operativan, dočekao okupatorske snage i snage domaćih kvislinga. Kolika je važnost rudnika Ljubija govori i to da su već 19. aprila 1941. u Ljubiju stigli izaslanici vlade tzv. NDH inž. Dragutin Zahradnik i Viktor Kopač koji zatiču u rudniku nacističkog poručnika Guttenberga sa 25 vojnika. Nacistički okupatori su zajedno sa predstavnicima tzv. NDH postigli dogovor po kojem preduzeća i vlast u tzv. NDH imaju obavezu da iz ljubijskih rudnika tokom 1941. godine isporuče oko 610.000 tona rudače u Njemačku, Mađarsku i Rumuniju, 65.000 tona u sisačku željezaru i 3280 tona u Vareš. U maju 1941. godine vlada tzv. NDH osniva preduzeće “Hrvatski rudnici i topionice d. d.“ (HRUTAD) u koje su ušli rudnici Vareš, Zenica, Ljubija, Banovići i Breza i tako zbog svoje važnosti za ratnu privredu izdvojeni od ostalih državnih rudarskih poduzeća. Pravno, HRUTAD je bio nasljednik Jugočelika i iako je prividno bio državno poduzeće kolaboracionog režima, gotovo sva iskopana ruda upotrebljavana je za njemačko naoružanje, što je bilo regulirano tajnim međudržavnim ugovorima. Premda sām rudnik Ljubija nije bio u rukama Nijemaca, Prijedor i Ljubija su polovinom 1941. bili preplavljeni njemačkom vojskom, koja je na taj način kontrolisala i osiguravala otpremu željezne rudače u Treći Reich. Transport rudače započeo je 1. avgusta 1941. nakon što je bio popravljen most na Volinji preko Une. Ruda iz Ljubije prevožena je u željezaru u Linzu gdje je proizvođen kvalitetan čelik koji se najviše koristio za proizvodnju oružja za potrebe Wehrmachta. Pruga i željezničke stanice kojom je željezna ruda bila prevožena od Ljubije ka Prijedoru i dalje ka Zagrebu i Linzu su bile od strateške važnosti za okupatorske i kolaborantske snage, te su bile izložene čestim napadima. Od okupacije pa do kraja 1941. za potrebe Trećeg Reicha iskopano je oko 300.000 tona željezne rudače iz Ljubije, što je daleko manje od onog što je tzv. NDH obećala Trećem Reichu.

Ustanak i NOB su se u ovom kraju, između ostalog, razvili i oko ideje izvođenja napada na rudarsku i željezničku infrastrukturu kojom se služio okupator. Na sastanku komunista Bosanske krajine u Orlovcima, 25. jula 1941. zaključeno je da treba otpočeti s diverzantskim akcijama radi sprečavanja izvoza rude u Treći Reich. Ustanak u i oko Kozare je buknuo 28. i 29. jula 1941. godine, a partizanske jedinice NOB-a, uz veliki broj nenaoružanih seljaka, napale su i osvojile, pored ostalog, i željezničke stanice Svodnu, Rudice i Dragotinju, oslobodivši 31. jula Kostajnicu i Dobrljin i stavljajući pod kontrolu dijelove pruge od Prijedora i Ljubije ka Sisku. Partizani nisu uspjeli minirati most u Ljubiji, ali su danonoćno napadali komunikacije od Ljubije prema Prijedoru i sitnim napadima uspijevali ometati otpremu rude i demoralizirati željezničko i otpremno osoblje. Gotovo potpuno obustavljanje izvoza željezne rudače sa područja Prijedora, početkom oktobra 1941. godine, ugrozilo je njemačke interese u čitavoj Bosni i Hercegovini, što je izazvalo vojnu intervenciju okupatora, kada je polovinom oktobra 1941. izvršena Prva neprijateljska ofanziva na Kozaru s ciljem čišćenja ovog područja od partizana i stanovništva koje ih je podržavalo. Masovni teror nad stanovništvom, pogotovo nad Srbima, izazvao je suprotno djejstvo od očekivanog. Narodni ustanak je jačao i na prijelazu u 1942. godinu Prijedor i Ljubija bili su još samo otoci u moru oslobođenog teritorija. Partizanske jedinice su od ljeta 1941. godine držale pod manjom ili većom kontrolom područje Kozare i Potkozarja između Gradiške, Prijedora, Dubice i Bosanskog Novog skoro godinu dana, čime su potpuno ili djelomično prekinuli opskrbne linije kojima je željezna ruda iz Ljubije nalazila svoj put ka njemačkoj industriji čelika. Akcijama odreda NOP-a na pruzi Prijedor-Volinja, te prekidima pruge Banja Luka-Prijedor i Prijedor-Bosanski Novi, 5. januara 1942. prestao je izvoz rudače koji je trajao pola godine. U februaru 1941. se iz Ljubije povlači 700 nacističkih vojnika bojeći se opkoljavanja i ostavljaju rudnik Ljubiju pod zaštitom 120 domobrana. Partizani prvi put napadaju Ljubiju i rudnik 20. marta 1942. godine, a dan nakon oslobođenja Prijedora, oslobađaju bez borbe i Ljubiju 17. maja 1942. godine. U rudniku Ljubija partizani zatiču neoštećene radionice, električnu centralu i mnogo raznog tehničkog materijala, te je inž. Mile Ljubičić odmah organizivao partizansku radionicu u kojoj su izrađivane čak i avinoske bombe za prve partizanske avione Rudija Čajevca i Franje Kluza. Za komandanta garnizona u Ljubiji bio je postavljen Dušan Deretić, a od ljubijskih rudara bila je formirana nova četa u sastavu Prvog bataljona II krajiškog NOP odreda.

Značaj rudnika Ljubija i nezadovoljstvo njegovom blokadom i slobodnom teritorijom oko njega izazvalo je naciste i kolaborante na brzu reakciju. Na sastanku predstavnika njemačkih i italijanskih okupacionih snaga i predstavnika oružanih snaga tzv. NDH održanom 2. marta 1942. godine u Opatiji donesena je odluka o „čišćenju" Bosanske krajine od partizana i stanovništva koje ih podržava, prije svega pravoslavnog stanovništva, pogotovo oko Ljubije i Prijedora. Još od ljeta 1941. godine nacisti i vlasti tzv. NDH su zbog željezne rudače Petrove Gore provodili akciju čišćenja područja Banije i Korduna, a nakon martovskog sastanka u Opatiji akcija čišćenja se proširuje na čitavo područje Bosanske krajine i ovo područje se stavlja pod operativnu vlast njemačkog generala Stahla. Njemačko-ustaško-četnička ofanziva pod zvaničnim nazivom „Zapadna Bosna" (Westbosnien) započinje 10. juna 1942. godine u kojoj je bilo angažovano oko 40.000 okupatorsko-kvislinških vojnika, a među njima i četnici četničkih vojvoda Rade Radića, Marčetića i Uroša Drenovića. Napadi na slobodno područje dolaze koordinirano iz svih okolnih garnizona, a nacisti bombarduju Prijedor 16. i 17. jula 1942. godine. Partizanske snage koje su se suprostavile osovinskim silama na širokom području od Gradiške do Bosanskog Novog broje oko 6000 boraca pod komandom Koste Nađa. Tokom ove ofanzive iz stroja je izbačeno oko 2500 boraca NOP-a i oko 2800 okupatorsko-kvislinških vojnika, a oko 68.500 seljana Kozare i prijedorskog kraja, civila koji su proglašeni saradnicima partizana je pobijeno, internirano u koncentracione logore ili raseljeno. Među njima je bilo i 2300 djece.

Do avgusta 1942. godine nacisti i snage tzv. NDH stavljaju rudnik Ljubija pod svoju kontrolu i obnavljaju proizvodnju. Radi zaštite rudnika Ljubije nacisti postavljaju u Prijedor i Ljubiju jake vojne garnizone, a Ljubija je okružena žicom i bunkerima. Za ustaškog zapovjednika rudnika bio je postavljen satnik Glavaš, koji stanovništvo Ljubije, zbog saradnje s partizanima za vrijeme oslobođenja, terorizira toliko da je direktor rudnika Ljubije inž. Franjić preko direktora HRUTAD-a Tibolda zamolio Belančića u Ministarstvu šuma i ruda tzv. NDH da isposluje smjenjivanje Glavaša zbog „bojazni da rudari počnu simpatizirati za partizansku stranu“. Od avgusta do kraja novembra 1942. partizani nisu uznemiravali sām rudnik Ljubiju ali je proizvodnja znatno opala zbog unutrašnjih sabotaža i partizanskih napada na rudarske žičare, pruge i mostove. Popravak željezničke pruge Prijedor-Sunja se otegao do kraja avgusta 1942. a nakon toga su učestali napadi na tu prugu od strane VI krajiške brigade da bi u januaru 1943. promet na toj pruzi opet bio obustavljen na pet sedmica. U oktobru 1942. godine minirana je žičara Ljubija-Kozin i načinjena je šteta od 2,5 miliona kuna, a mjesec dana kasnije razorena je pruga od Ljubije do stanice Ljeskara i oštećen most preko Sane. Te 1942. godine iz Ljubije je za potrbe nacističke Njemačke izvučeno oko 280.000 tona, a na poslovima je bilo uposleno oko 2320 radnika. Proizvodnja je podbacila prvo zbog organizovanog oružanog otpora i čestih prekida željezničke pruge prema Sisku, ali i zbog unutrašnje sabotaže, te masovne zamjene iskusnih rudara neiskusnom radnom snagom. Postupajući po ustaškim odredbama, predsjednik podružnice Hrvatskog radničkog saveza Mato Begić, ustaški povjerenik rada u Ljubiji Leopold Hykl i kotarski povjerenik HRS-a dr Branko Lukatela zahtijevali su odmah po formiranju tzv. NDH da se iz rudnika otpuste svi Srbi i Slovenci i da se na sva rukovodeća mjesta postave „nacionalno ispravni“ Hrvati. Zamjenjivanje radnika Srba Hrvatima vršeno je postepeno ali ipak permanentno, ali daleko manje zbog žestokog otpora Nijemaca masovnim otpuštanjima koja bi smanjila produkciju. Dugogodišnji direktor rudnika inž. Branko Jokanović zamijenjen je inž. Vjekoslavom Franjićem, ali postoje svjedočanstva po kojima je inž. Franjić uspostavio kontakt sa NOP-om i na razne načine inicirao sabotiranje proizvodnje.

Početkom 1943. godine zastupnici njemačkih privrednih interesa na ovom području (poslanik Kasche, generali Lohr i Horstenau) detaljno su izvijestili Hitlerov glavni štab o privrednoj i političkoj situaciji u ovom dijelu Balkana koji je odlučio da se sirovina za njemačku ratnu industriju osigurava uz jače angažiranje vojne sile. Direktor rudnika Franjić je smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen inž. Zdenko Kukar. Režim u rudniku je pooštren, dovedena je nova radna snaga, a iako je bilo viška radnika, uprava ih nije raspuštala kući iz straha da će prebjeći u partizane. Rudnik nije radio punim kapacitetom zbog slabe opskrbe ugljem, problema sa smještajem, ishranom i higijenom. Oko Ljubije su krstarile partizanske jedinice i povremeno napadale konvoje koji su prenosili ugalj, hranu ili radnike za potrebe rudnika. Uprava je povećala nadnicu rudarima, ali zbog nestašice hrane, cijene su bile previsoke a kupovna moć novca mala. Ustaške vlasti su pokušale djelovati i političko-propagandnim radom među rudarima, prikazujući da je radničko pitanje i „ustaško pitanje“ i da ustaška vlast brine o radnicima i njihovom interesu. Tako glavni direktor HRUTAD-a Dragutin Tibold piše u promemoriji 9. jula 1943. godine da su radnici na strani partizana, da se to ispoljilo u Kaknju, Ljubiji i drugdje i da je „to radništvo ili nedovoljno svjestno ili rđavo vođeno, i da sadašnji radnički dužnostnici nisu dorasli svojoj zadaći, koja je u ovo vrijeme poteškoća, naročito u pogledu prehrane, odjeće i obuće vrlo delikatna.“ U žicom okruženoj Ljubiji sve je više rasla netrpeljivost i svako se počeo svakog bojati. Glavni doprinos ovakvoj klimi dale su ustaše. Služeći se prijavama, ustaški radnički povjerenici predvođeni Ivanom Gelom iz Banjaluke sumnjiče svakog za saradnju s partizanima pa i samog direktora Kukara i upravnika rudnika, domobranskog pukovnika Rudolfa Širolea, te tako rasplamsavaju paranoju i sukobe.

Od aprila 1943. godine partizanski krug oko Ljubije se sve više stezao, a u noći od 30. na 31. avgust 1943. godine izveden je jedan partizanski napad na Ljubiju. Njemačkih vojnika nema u Ljubiji, jer su angažovani u borbi protiv Vrhovne komande NOP, a rudnik brani oko 400 domobrana i ustaša pod komandom ustaškog satnika Veljka Jakeše i oko 70 pripadnika milicije iz Stare Rijeke pod komandom bivšeg rudara, ustaškog tabornika i kotarskog povjerenika Hrvatskog radničkog saveza Joze Atlije. U noći od 14. na 15. oktobar 1943. godine partizani ulaze bez borbe u opkoljenu Ljubiju i njih 120 zarobljava 185 domobrana, 13 oficira i samog Širola. Tom prilikom partizani uništavaju jednu turbinu električne centrale i skladište od 13 tona eksploziva, pale utovarni bunker i zgradu ravnateljstva rudnika, te izvlače 60 seljačkih kola oružja, lijekova i hrane, dok se veliki dio zarobljenih domobrana priključio partizanima. Partizani napuštaju rudnik 15. okobra, a ustaše se vraćaju tek 18. oktobra 1943. i tri dana provode hapšenja onih za koje su smatrali da sarađuju sa partizanima. Prisilno odvode u Prijedor polovinu od ukupnog broja, tj. oko 700-800 rudara, skoro sve činovnike i pet vagona hrane, te napuštaju Ljubiju bojeći se novog partizanskog napada. Rudnik je opet napušten tri dana i tek četvrtog dana, oko 24. oktobra 1943. u rudnik ponovo dolaze partizani i nastavljaju sistematski uništavati rudarska postrojenja i okna. Oslobođenjem Ljubije partizani kontrolišu ovaj rudnik i cijelo područje lijeve obale Sane od oktobra 1943. do maja 1944. godine, pa se život u Ljubiji donekle normalizovao. Ustaško-njemačko-četničke snage ponovo pokušavaju zauzeti Ljubiju 29. oktobra 1943. ali ne uspijevaju. Početkom novembra 1943. godine opet su vođene borbe za Ljubiju, ali partizani je uspješno brane i tom prilikom uništavaju deset lokomotiva za vuču rude, zatrpavaju okno na Brdu, djelomično urušavaju rudnički tunel u Dubočaju, a na više mjesta dižu u zrak prugu prema Prijedoru te pale dva željeznička mosta.

Dok je rudnik Ljubija u rukama oslobodilaca, rudari koji su prisilno povučeni ili izbjegli u Prijedor, nalaze se u očajnoj situaciji, sa nadnicama slabe kupovne moći u uslovima kada se do prehrambenih namirnica dolazi ilegalnim kanalima, pod špekulantskim i po 50 % uvećanim cijenama. Ustaška milicija Joze Atlije je prisvojila pet vagona hrane iz Ljubije za sebe i prodavala je na crnom tržištu u Prijedoru i okolini. Uprava HRUTAD-a zbog uništenih dokumenata nema tačan popis rudara za isplatu plata, te pomoću provizornih listi iz izvještaja bratinske blagajne isplaćuje plate. Kako više nema nikakvih prihoda od rudnika, uprava HRUTAD-a koncem novembra 1943. godine odlučuje reducirati broj radnika na 300, a višak riješiti na razne načine. Neke činovnike i rudare uprava razmješta u rudnik Rakovica u Zenicu, starije radnike penzioniše sa minimalnim penzijama, a veliki broj rudara prevodi u niža zvanja i na manje plate. Njih oko 200 je uključeno u domobrane, a oko 150 rudara je uključeno u SS trupe koje su prebačene u Slavoniju. Neki su rudari na svoju ruku pobjegli kućama, dok se jedan broj rudara i namještenika samoinicijativno vratio u Ljubiju, ali je njih uprava otpustila bez prava na penziju. Oni koji su ostali na platnom spisku bili su angažovani na gradnji bunkera oko Prijedora, a neki na popravkama pruge. I rudari i sam direktor Kukar su pod stalnom sumnjom i optužbom ustaških radničkih povjerenika, u prvom redu od strane Joze Atlije i njegove ustaške milicije, da su olako predali rudnik, da su komunisti i da su sarađivali sa partizanima. Ta milicija Joze Atlije u Staroj Rijeci osnovana je 1941. i glavnu je akciju usmjerila protiv srpskog stanovništva, a tokom povlačenja iz Ljubije opljačkali su prehrambenu zadrugu i pet vagona hrane prodavali na crnom tržištu u Prijedoru i okolini, da bi u Prijedoru od oktobra 1943. do maja 1944. nastavili sa nasiljem i pljačkom. Nakon ovih optužbi uprava HRUTAD-a inž. Kukara zamjenjuje inž. Sergijem Vilenčićem kao novim direktorom rudnika u novembru 1943. godine. Od početka 1943. godine do oslobođenja rudnika koncem oktobra ustaška uprava rudnika uspjela je za potrebe Trećeg Reicha izvesti oko 550.000 tona rudače, prije svega zbog manjeg angažovanja partizanskih jedinica u tom dijelu Bosne i velikih ofanziva protiv Vrhovne komande i NOP-a, ali i zbog angažovanja većeg broja radnika, pooštravajući režim i koristeći njemačke vagone kojima se u tzv. NDH dopremao krompir.

Neprijatelj ponovo napada Ljubiju tokom januara 1944. u sklopu Šeste neprijateljske ofanzive, ali ne uspijeva osvojiti rudnik. Tek 8. maja 1944. godine oko 4000 neprijateljskih vojnika uspijeva tenkovima zauzeti Ljubiju i ovladati rudnikom. U martu 1944. uprava preduzeća HRUTAD još uvijek misli da će rudnik Ljubija po ponovnom zauzimanju biti osposobljan za rad u roku od 2 mjeseca, ali u rudarskom glavarstvu u Sarajevu prvi su postali svjesni da je rudnik Ljubija izgubljen za ratnu proizvodnju, nakon što je izaslanik glavarstva inž. Hrnjičević u novembru 1943. godine ispitao upravu i radničke povjerenike rudnika Ljubija o stanju rudnika nakon partizanskog zauzimanja. U maju 1944. godine ustaške vlasti ponovo vraćaju rudare u rudnik, ali od nastavka vađenja željezne rudače nije bilo ništa. Plan njemačkih privrednih predstavnika da se u toku 1944. godine iz Ljubije izvadi oko 550.000 tona rudače je čista utopija. Odlučeno je samo da se izvuku već izvađene zalihe oko 50.000 tona željezne rudače limonita i oko 230.000 tona željezne rudače siderita i transportuju ka Linzu, a da se u tu svrhu popravi most preko Sane i pruga te reorganizuje posao za oko 300 rudara. Da bi ih motivirali, radnicima daju stopostotnu povišicu nadnica, isplaćuju im obiteljski doplatak od 1200 kuna na svako dijete do navršene 18 godine života, a ona koja se školuju i kasnije, te im je obećana i retroaktivna isplata terenskog dodatka. Otprema izvađenih zaliha počinje 1. juna 1944. uz veliko vojno osiguranje, ali i uz neprestane borbe. Tokom jula 1944. partizani napadaju prugu i vlakove na liniji Ljubija-Sanski Most i Ljubija-Prijedor. U rudniku i samoj Ljubiji vlada rasulo i samovolja ustaške milicije iz Stare Rijeke, predvođene ustaškim tabornikom Jozom Atlijom. Nakon povratka u Ljubiju Atlijevi ljudi ništa nisu radili, već su šetali rudnikom s oružjem u ruci „i jedini im je posao dokazivati da su veći Hrvati od onih siromaha koji svojim radom zarađuju svoj svakidašnji kruh“ kako stoji u jednom izvještaju Ministarstvu za šume i rude tzv. NDH. Njih 88 uprava rudnika je na molbu Joze Atlije uvrstila na platni spisak ukupno 300 rudara tako da su primali dvostruke plate i kao pripadnici oružanih snaga i kao rudari. Atlija se ne slaže sa upravom rudnika te sumnjiči i direktora Vilenčića da je komunista, da je član KPH. Atlija zatvara Vilenčića, a njegovu ženu šalje u zatvor u Staroj Gradiški, nakon čega ovaj napušta Ljubiju i odlazi u Zagreb. Atlija se usuđuje premlatiti i ustaškog tabornika Ljubije Antona Dolića, optužujući ga za saradnju sa partizanima. Vilenčić u svojim izvještajima navodi da se ni ustaše ni domobrani ni milicioneri ne libe pljačke i nasilja a da su namještenici i rudari rudnika svakodnevno izloženi prijetnjama od strane Atlije da će bit pobijeni u ime poglavnika. Teror Atlije je bio toliki da je reagovalo i Glavno rudarsko ravnateljstvo vlade tzv. NDH koje šalje izaslanika Josipa Milasa, bivšeg činovnika rudnika Ljubije, da razgovara i utiče na ustaškog pukovnika, domobranskog generala i glavara ustaške vojnice Tomislava Sertića da obuzda Atliju i njegovu miliciju. Došlo je do žestoke svađe u kojoj Sertić brani Atliju govoreći o njegovoj hrabrosti u borbi, dok Milas, iako ne postiže nikakvog uticaja na Sertića, izjavljuje Sertiću „da su toliko hrabri, ne bi im u domovima u Staroj Rijeci sjedili partizani.“ Ujedno, Milas predviđa i pogađa da će Atlijini ljudi biti prvi pri bijegu kada se njemačka vojska bude povlačila iz Ljubije. Teror ustaša i okupatora se pojačavao kako su partizanski napadi bili sve učestaliji. U junu 1944. godine partizani su porušili most u Donjoj Ljubiji, a saveznička bombradovanja su uništila željezničku stanicu Ljeskare i pretovarne bunkere u Prijedoru. Kako bi se osigurao izvoz željezne rudače, prugu je osiguravala zloglasna Šefkina milicija, četnici i tzv. zeleni kadar. No, uprkos svim ovim mjerama, odvožanje rude iz Ljubije odvijalo se uz veoma velike teškoće i gubitke u ljudstvu i transportnom parku.

Na zapovijed štaba Petog korpusa u noći od 5. na 6. septembar 1944. započeo je napad na Prijedor, koji je 6. septembra oslobođen. Njemačka posada iz Hambarina spojila se sa ljubijskom posadom, te je 7. septembra 1944. u 16,30 sati borbena grupa satnika Ahrendta u jačini od 2000 osoba napustila Ljubiju, bojeći se opkoljavanja. Prije odlaska neprijatelj je minirao ravnateljstvo rudnika, radnički i ugostiteljski dom, radničku blagovaonicu i druge zgrade. S neprijateljskom vojskom povuklo se i 170 civila, zavedenih neprijateljskom propagandom. Od ovih rudara mnogi su stradali ili su se tokom povlačenja jednostavno priključili partizanima nakon što je organizirani uzmak pod neprestanim partizanskim napadima s boka i s leđa razbio neprijatelja u manje dezorganizirane grupe. Povlačenje sa neprijateljem su odbili gotovo svi činovnici uprave rudnika i većina rudara. Bojeći se prisilne evakuacije, oni su se sakrili pred okupatorom koji se spremao na odlazak iz Ljubije i minirao rudničke objekte. Smatrajući da je Ljubija definitivno izgubljena, njemačke i ustaške snage izgubile su nakon toga svaki interes za ovo područje. Kozara, kao i Dalmacija, postaje poslije septembra 1944. oslobođeno i relativno mirno područje na kojem se nanovo obnavljao život. Od ponovnog zauzimanja rudnika Ljubija od strane okupatora i kvislinga u maju 1944. pa do oslobođenja rudnika početkom septembra 1944. uprava rudnika je uspjela izvući oko 150.000 tona već izvađenih zaliha rudače. Za vrijeme okupacije nacisti su, uz pomoć domaće kolaboracije, izvukli oko 1,2 miliona tona rudače iz ljubijskih rudnika.