Muhamed Kovačević: Sumnjiva smrt doktora Pintola

Sarajevsko naselje Hrasnica/foto FB

U sarajevskom naselju Hrasnica, u malom skromnom stanu, sa svojom suprugom stanuje Avdija Pintol. Avdija je otac doktora heroja Mustafe, koji je svoju doktorsku dužnost obavljao na planini Igman, od početka rata pa sve do svoje smrti. Doktor Mustafa je široj javnosti postao poznat nakon autorskog teksta vladike Grigorija, u kojem je opisao svjedočenje tadašnjeg dječaka Dragana Vasića, kojem je doktor Mustafa spasio život.

Autor: impulsportal.net

Ej čovječe.

Čudan je vakat, kada me ne čuješ.

A pričam i dalje, samoći i nadi svojoj.

Meni dosta je.

Čemer je to, kad mene i nikog ne vidiš.

A ideš dalje sa društvom brojnim.

Kuda? Zastani!

A ima lijepo, slušaj i gledaj.

Blizu je.

Bog ti je dao najbolje, to nisi.

Ej čovječe.

Mustafa Pintol

Doktor Mustafa Pintol

Igmanske avanture

U sarajevskom naselju Hrasnica, u malom skromnom stanu, sa svojom suprugom stanuje Avdija Pintol. Avdija je otac doktora heroja Mustafe, koji je svoju doktorsku dužnost obavljao na planini Igman, od početka rata pa sve do svoje smrti. Doktor Mustafa je široj javnosti postao poznat nakon autorskog teksta vladike Grigorija, u kojem je opisao svjedočenje tadašnjeg dječaka Dragana Vasića, kojem je doktor Mustafa spasio život. U mom razgovoru sa Avdijom, iskoristio sam mogućnost da ga upitam nešto o tome, na šta mi je odgovorio :

„Borci i pripadnici HOS-a su izveli napad na selo Lediće, u kojem su bili srpski civili. Učinjen je strašan zločin, a taj dječak tada, on je preživio, iako je bio ranjen. Ne znam tačno ko ga je pronašao, ali su ga takvog ranjenog doveli Mustafi u bolnicu na Igmanu. Mustafa se pobrinuo za njega, ali tada se pročulo da je dečko preživio i Hakalini (pripadnici odreda HOS pod komandom Mirka Bunoze zvanog Hakala) su htjeli da ga zakolju. Počeli su bili i prijetiti Mustafi što ga čuva. Vidješi da se neće moći odbraniti, Mustafa se obratio Čedomiru Domuzu sa molbom da mu pomogne da se dječak izmjesti u naše selo Lukavac na Bjelašnici. Domuz mu je pomogao i dječaka smo doveli u naše selo. Tih šest mjeseci koliko je bio kod nas, gledali smo ga kao naše dijete, ali smo zbog toga imali velikih problema. Cijelo selo se bilo okrenulo protiv nas, svi su nam govorili da će zbog njega svi da nastradaju, a uz to smo morali paziti kada bi neka od jedinica dolazila u selo, da ga sakrijemo i sačuvamo. To je sve tako bilo dok jedna ekipa trudnica, krenuvši sanitetskim vozilom iz Lokava preko Kreševa, nije završila na Kobiljači gdje su ih uhvatili srpski vojnici. Navodno, kada su ih uhvatili, oni su odmah ispričali priču o dječaku kojeg je Mustafa spasio i tražili su razmjenu za njega. Kada se ta informacija ispostavila tačnom, uslijedio je bio veliki šok, jer je navodno mati tog dječaka, već tih šest mjeseci redovno bila palila svijeće, oplakujući ga. Bili su čak ponudili Mustafi i neku vrstu nagrade zbog toga, ali Mustafa je sve odbio tražeći da se razmjena obavi i da se dijete vrati svojim roditeljima kao što je i bilo“.

Orginalna potvrda o razmjenjivanju 

Na moje pitanje kako je doktor Mustafa završio na Igmanu i kakvi su uslovi za njega bili na Igmanu, odgovorio mi je :

„Od Mustafe su odmah tražili da dođe na Igman, on je bio jedan od osnivača bolnice na Malom polju.

Orginalni dokument o imenovanju (postavljanju)

Znam da je Omer Vatrić u jednom trenutku bio tražio od Muje Hošića da ga zamijeni, ali Mujo to nije htio. Mustafa je sa svima bio dobar. Na Igmanu je bilo mnogo brigada: Jukini (borci Jusufa Prazine), Zukini (borci Zulfikara Ališpage), HOS-ovci, nema koga nije bilo, sa svima njima Mustafa se slagao fino. Niko nikakvih zamjerki na njega nije imao niti se žalio. Čak je kada su krenuli incidenti između određenih brigada on bio inicijator da se tenzije na Igmanu smire. Da ne pričam o pomoći silnim izbjeglicama iz istočne Bosne koje su se zadesile na Igmanu, pomaganju zatvorenicima iz Silosa, on je bio takav, pomagao je kome je god mogao“.

Orginalni dokument naredbe doktora Pintola

Vjerovatno najteža stvar koju možete napraviti jeste pitati roditelja o smrti njegovog djeteta. Na takvo moje pitanje dobio sam odgovor:

„Peti mart je bio petak, bio je mjesec Ramazana. Mustafa je dobio poziv iz grada da pređe pistu i ode u vrhovnu komandu, gdje je trebalo da se sastane sa Alijom (Alija Izetbegović). On se taj dan sastao sa Alijom i dato mu je oko 15.000 DM, za potrebe bolnice na Igmanu. S njim u pratnji je bio i doktor Mirsad Selimović. Doktor Selimović mi je ispričao da su od trenutka kada su napustili predsjednikov kabinet pa do vremena kada su otišli na aerodrom gdje je trebalo da pređu pistu, bili praćeni od strane dva njima nepoznata lica. Došavši na aerodrom, čekao ih je spreman UN-ov transporter, koji  je trebalo da ih prebaci sa Dobrinje u Butmir. U trenutku kada je trebalo da uđe u transporter, Mustafa je samo pao, nije se čuo nikakav pucanj, ništa. Te večeri je odvezen i primljen u vojnu bolnicu u gradu, a otpuštan je 7. marta kao preminuli. U reversu iz bolnice donijeli su mi njegove stvari i 100 DM. Njegovog sata nije bilo. Tada me doktor Smajlović upitao da li sam dobio i Mustafinu torbu u kojoj je, navodno, bilo 15.000 DM. Odgovorio sam da nisam. Poslije ću saznati da je torbu preuzeo doktor Selim Čustović. Kada sam ga upitao šta se desilo sa novcem iz torbe, rekao mi je da se ne brinem zbog toga i da su oni novac iskoristili da kupe sanitetsko vozilo i još neke neophodne lijekove. Međutim, i pored svega toga, meni ni danas nije jasno, meni su dali dokument iz generalštaba, koji je potpisao general Sulejman Vranj. U tom dokumentu se navodi da je Mustafa bio bolničar i da je poginuo na sasvim drugom mjestu, a ne na aerodromskoj pisti. Ja ne znam zašto je to napisano tako, kada svi znaju da to tako nije bilo. Evo, sad će 26 godina od Mustafine smrti. Dolaze ponekad novinari, traže da se snima nešto, da se pravi film. Ja sve to odbijam, jer nemam snage, potrese me uvijek sjećanje, kao da mi umire iznova svaki put. Ali u razgovoru sa svima njima ja postavljam ovo isto pitanje na koje mi niko ne može ponuditi odgovor. Zašto se lagalo napismeno? Zašto“?

Orginalni dokument sa potpisom generala Vranja

I zaista, postavlja se prosto logičko pitanje šta je navelo generala Sulejmana Vranja, prvo, da lažira datum smrti (navodi se da je ranjen 7.3. a preminuo 10.3. dok je istina da je ranjen 5.3. a preminuo 7.3.), a zatim i da lažira i mjesto pogibije (navedeno Here – Poljine, dok je stvarno mjesto aerodromska pista Dobrinja)?  Sumnju da se radi o mogućem ubistvu, a ne likvidaciji od strane neprijateljske vatre, vjerovatno će podstaknuti i sljedeći dokument, u kojem komadant Enes Pejić u otpravku smrtnog lista, navodi da je doktor Mustafa Pintol poginuo pokušavajući preći pistu kao ljekar, a ne kao bolničar kako se navodi u dokumentu generala Vranja.

Orginalni dokument  o uvjerenju o smrti sa potpisom komadanta Pejića

Danas skoro nakon punih 26 godina od smrti doktora Mustafe Pintola, porodica i dalje nema odgovor na pitanje zbog čega je tadašnji vrh komande lažirao podatke o njegovoj smrti. S obzirom na konstantnu šutnju generala Vranja može se s pravom sumnjati da pogibija doktora Mustafe Pintola i nije baš nastala kao posljedica neprijateljske vatre, nego postoji mogućnost da se radi o likvidaciji, dobro pripremljenoj i osmišljenoj u kabinetu iz kojeg je posljedni put doktor Pintol izašao živ. Time se ovaj slučaj može slobodno pridružiti i ostalim do danas neriješnim ubistvima, kao što su ubistva Fadila Đoze ili Abdulaha efendije Kubata. Jer ako ništa drugo, makar im je „rukopis“ likvidacije isti.