Muhamed Kovačević: Pljačka FAMOS-a i ubijanje hrasničkih Bošnjaka

Fabrika motora Sarajevo ili skraćeno FAMOS bila je privredni gigant bivše nam zemlje, te je uz njenu partnericu iz Priboja predstavljala sami vrh fabrika sa specijaliziranim namjenama u ovom dijelu jugoistočne Evrope.

Autor: impulsportal.net

Uvod

Fabrika motora Sarajevo ili skraćeno FAMOS bila je privredni gigant bivše nam zemlje, te je uz njenu partnericu iz Priboja predstavljala sami vrh fabrika sa specijaliziranim namjenama u ovom dijelu jugoistočne Evrope. Pored onoga što je imala u svom proizvodno-održavajućem asortimanu fabrika se bavila komponentama vezanim za automobilsku industriju gdje se isticala njena saradnja sa čuvenom njemačkom kompanijom "Mercedes". Fabrika motora Sarajevo je imala i svoj vojnonamjenski pogon koji ju je, zahvaljujući tome, pozicionirao kao firmu od izuzetnog značaja i za zemlju, ali i za bezbjednosno-sigurnosne strukture. Ipak, prema svemu sudeći, neuspješnost povezivanja sarajevskih naselja Ilidža i Hrasnica šinskim saobraćajem i to posebno u vrijeme izgradnje infrastrukture pred zimske olimpijske igre, vjerovatno je zapečatila daljnju sudbinu pomenute fabrike.

Početak pljačke

Dana 20.7.1992. godine tadašnja vlada Republike Bosne i Hercegovine donosi odluku da hrasnički FAMOS postane firma od izuzetne važnosti za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Kao privremeni direktor je imenovan Safet Daut, a predsjednik upravnog odbora postaje Boris Tihi. Odluku su, u ime vlade, potpisali tadašnji ministar energetike i industrije Rusmir Mahmutćehajić i tadašnji predsjednik vlade Hakija Turajlić.

Famos

Početak pljačke hrasničkog FAMOS-a može se vezati za početak marta 1992. godine, kada su i uspostavljenje linije razgraničenja između tadašnjih srpskih i muslimanskih snaga. Prema izvještaju civilne policije za period od 5.4. do 15.7.1992. godine, a koji potpisuje Avdo Holjan, eksplicitno se navodi ime Suada Đulimana, komandira Lasičkog bataljona, kao osobe odgovorne za "nestanak cjelokupne elektronike" sa područja fabrike.

Što se, pak, tiče informacija iz vojnobezbjednosih struktura, tu se posebno  istuču dva imena.

Ejib Karić zvani Elja je bliski saradnik Fikreta Prevljaka za koga je iz fabrike izvlačio sve stvari od vrijednosti koje su zatim preprodavane u Splitu. Nakon što je uvidio da samostalno može da ostvaruje profit od opljačkane robe, počeo je kršiti dogovor koji je imao sa Prevljakom, koji je nakon što je uvidio da je izgiran od strane dotičnog, poslao svoje ljude da ga likvidiraju. Uvidjevši da mu se sprema likvidacija, Karić je iz Splita pobjegao u Hvar, zatim u Omiš i na kraju u Austriju u kojoj, kako se pretpostavlja, i danas živi.

Drugo ime je Vahid Đaltur. Prema izvještaju načelnika vojne bezbjednosti, on je glavni organizator sistemske krađe imovine FAMOS-a. U tom poduhvatu ključni ljudi za prevoz ukradene robe su bili Asim Fržina i Smajo Zijadić. Ime Vahida Đaltura će se naći i na zvaničnom dokumentu vojne bezbjednosti, objavljenom početkom novembra 1992. godine, u kome Enver Redžović, nakon što opisuje "nezapamćenu pljačku" hrasničkog naselja Balvangrad, navodi kako je upravo Vahid Đaltur skupa sa još jednom osobom otuđio privatni automobil hrasničkog  Srbina Pere Livaje.

Ovaj tekst je samo kap u moru bezbrojnih činjenica koje su uticale na to da se na razne načine uglavnom ukrade i uništi imovina vrijedna milijarde maraka koja je bila u vlasništvu hrasničkog FAMOS-a.

Ubistvo hrasničkih mladića

Nakon što je 28.7.1992. godine dobio zvaničnu potvrdu da preuzima komandu 104. motorizovane brigade od strane Enesa Zukanovića, Fikret Prevljak će skupa sa Emirom Redžovićem, Mujom Bešićem i izvjesnim Mujezinovićem pokrenuti tzv. akciju "oslobađanja FAMOS-a". Cilj te akcije je bio, naravno, izvlačenje svih vrsta vrijednosti, počev od dijelova motora, buš-pumpi, pa do bakra i lož ulja, te njihova daljnja preprodaja i sticanje materijalne koristi. Kako se pripremala ta takzovana akcija, najbolje govori činjenica da se priprema napada radila nakon izviđanja terena, napravljenog mjesec dana ranije, zatim se zvalo na kućni telefon da se dogovore o planu akcije, a noć pred samu akciju ispred komande je upriličen i teferič. Uz sve to, i ako se uzme činjenica da je Prevljak prijeratni policajac sa usmjerenjem za dresuru pasa, rezultat takvog planiranja i akcije nije mogao biti drugačiji nego li masakr i masovno guranje u smrt, prije svega hrasničkih mladića, bez ikakve potrebe! Da se radi o klasičnoj "zavali" svjedoči i činjenica da u dokumentarnom filmu kojeg je radilo Udruženje Četvrta viteška motorizovana brigada, na čelu sa Emirom Redžovićem, a koje je služilo za verifikaciju ratnih "uspjeha" i prekrajanje historijskih činjenica, nigdje niti na jednom mjestu nije naveden nijedan podatak o "akciji" na FAMOS koja se dogodila 4.8.1992. godine.

Hrasnički  crveni telefon

Nedugo nakon završetka ratnih zbivanja, državna telekomunikacijska kompanija vršila je popravku svoje mreže na području sarajevskog naselja Hrasnica. Krenuvši sa radovima, otkrili su namjenski posebno napravljen kanal mreže, koji je služio za neometano komuniciranje, prije svega telefonskog saobraćaja, i to ni sa kim drugim do samim vrhom tadašnjeg generalštaba Jugoslovenske narodne armije (JNA). Ako se ima u vidu značaj koji je FAMOS imao, kao i njegova vojnonamjenska kompontenta, ovaj podatak je potpuno razumljiv. Telekomunikacijska mreža u stručnim krugovima nazvana "crveni telefon" bila je provedena do jedne privatne kuće u hrasničkom naselju Bunički potok. Zanimljivo je dodati da su dvije osobe koje su najviše svog vremena u tom periodu provodile upravo u tom naselju bili Bakir Alispahić i Sead Rekić.