Milkica Milojević: Zašto je Socijalistička partija u RS zelena, a ne crvena stranka

OKUPACIJA PRIRODNIH RESURSA U PET FOTELJA

Dok politikolozi i borci za ljudska prava upozoravaju da je BiH, pa i Republika Srpska, društvo surove sile i socijalne nepravde, prvenstveno zato što u političkom spektru nema istinske ljevice, u Socijalističkoj partiji, jednoj od vladajućih stranaka u RS, koja samu sebe definiše kao „autohtonu partiju demokratske ljevice“, ne haju mnogo za to.

Autor: Impuls

Ako je suditi po objavama na njihovom zvaničnom sajtu, socijalisti, a naročito socijalistkinje, uoči Prvog maja bili su zauzeti uglavnom – farbanjem jaja. Ali, i jaja su samo sredstvo za „farbanje“ biračkog tijela. Suštinski, socijalisti u RS su i o praznicima, kao i radnim danima, fokusirani na – arčenje prirodnih resursa Srpske.

Trenutno, glavna im je briga preuzimanje potpune kontrole nad „Šumama RS“, preduzećem koje gazduje jednim od najvećih resursa u Srpskoj, šumama površine od skoro 1,3 miliona hektara. Naime, prema podacima katastra, na koje se poziva i Privedna komora RS, šume čine više od 51 odsto teritorije RS.

Nisu „Šume RS“ jedina poluga kojom ova partija kontroliše prirodne resurse. Kao dobri đaci Miloševićeve i Dačićeve stranke u Srbiji, koja je njihova politička majka, pa im i danas „čuva leđa“, socijalisti u RS su odavno shvatili neka bitna pravila uspješnog političkog djelovanja. Prvo je da nije bitno koliko socijalista ima, nego koliko su oni dobro raspoređeni i koliko mudro biraju koalicione partnere, odnosno koliko se skupo prodaju. Drugo pravilo, kojeg se socijalisti vjerno drže, moglo bi se u malo slobodnijem prevodu definisati kao „ljudi su prolazni, a mogu se i razbježati (što se trenutno i dešava), ali je priroda vječna, bogata i – ne može nikud otići“.

Upravo zato su se socijalisti okanili radničke klase koja, uostalom, odlazi u raj, a prihvatili se šuma, rudnika, voda, ekologije... Zbog ovakvog fokusa djelovanja, cinici kažu da je Socijalistička partija, iako joj je zvanična boja crvena, već odavno „zelena“ stranka.

Socijalisti, naime, kontrolišu skoro sva prirodna bogatstva i koncesioni potencijal RS, i to već godinama. Lider SP Petar Đokić je aktuelni ministar energetike i rudarstva, a njegovi partijski drugovi Slaven Gojković, Srđan Todorović i Radenko Đurica su na čelu Šuma RS, Fonda za životnu sredinu i energetsku efinasnost RS, te Komisije za koncesije. Socijalistkinja Dragica Kovač je ministarka turizma.

Mnogi se pitaju kako im to uspijeva, jer Socijalistička partija ima samo sedam poslanika u Narodnoj skupštini RS. Uspijevali su to oni i sa mnogo manjim koalicionim potencijalom. Naime, socijalisti su, kao i njihov „veliki brat“ SNSD, na vlasti već 13 godina. U prvom sazivu te vladavine imali su samo tri poslanika, na izborima 2010. su se izborili za četiri, a 2014. za pet mandata. Ali, to im nije smetalo da zaposjednu ključne funkcije za kontrolu nad prirodnim resursima.

Kada se radi o koncesijama, situacija je prilično interesantna, jer nadležna komisija (SP), kocesije dodjeljuje na prijedlog Ministarstva energetike i rudarstva (SP), Ministarstva trgovine i turizma (SP) i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (SNSD). Kako sve to funcioniše svjedoči i činjenica da je u budžet RS za 2017. godinu uplaćeno svega 33,5 miliona KM, što je najveći iznos, otkad se koncesije dodjeljuju, ali ipak minoran u odnosu na koncesioni potencijal RS. Naime, pojedini stručnjaci su procijenili da bi RS mogla naplatiti po ovom osnovu najmanje 200 miliona KM, dok neki tvrde da bi to moglo biti čak tri milijarde KM godišnje, odnosno više od ukupnog budžeta Srpske i skoro sto puta više nego što se trenutno inkasira.

Ipak, profesor banjalučkog Ekonomskog fakulteta Goran Radivojac je prije dvije godine upozorio da je ovakva procjena krajnje „odokativna“, jer je pravu računicu nemoguće izvesti. RS, naime, nema procjenu koncesionog potencijala, jer niko nije popisao sa koliko rudnika, voda, šuma, termalnih izvora, majdana kamena i šljunka, planina pogodnih za turizam... Srpska raspolaže.

- Procjena potencijala je neophodna, jer je to temelj bilo kakve iole ozbiljne strategije razvoja, ali ona naprosto nije moguća, jer nema evidencije o tome kojim resursima RS raspolaže. Dakle, niti znamo šta imamo, ni kako da tim „imanjem“ upravljamo – rekao je tada Radivojac.

Posebna priča su male hidroelektrane, za koje je dodijeljeno više od stotinu koncesija i koje već godinama izazivaju proteste ekoloških udruženja. Naime, ekolozi odavno upozoravaju da je odnos kocesione naknade, koje vlasnici malih elektrana uplaćuju u budžet, kao nadoknadu za korištenje hidropotencijala, i subvencija koje država daje njima kao proizvođačima energije iz obnovljivih izvora – na štetu države. Nije rijetkost da koncesionari, kad se svede račun, rijeke koriste besplatno, ili da čak budu u plusu. Uz to, naravno, zarađuju milione prodajući struju.

Kako stvari stoje sa koncesijama na rudnike, najbolje svjedoči primjer Rudnika Sase u Srebrenici. Koncesija na ovaj rudnik i to na 30 godina data je firmi Gross d.o.o. Gradiška. Ovo Gradiška je čista formalnost, jer se menadžment preduzeća nalazi u Srebrenici, kao uostalom i rudnik i rudari. Prethodno je koncesija za Sase dodjeljivana firmama sa drugim nazivom i sjedištem, ali gle čuda, sve te firme su imale isto rukovodstvo i radile u istom rudniku, kao i aktuelni Gross. Prema pisanju pojedinih medija za ovaj rudnik i ova preduzeća vezuju se brojne afere, vezane za izbjegavanje plaćanja poreza i koncesionih naknada.

A kako stvari stoje sa atraktivnim turističkim destinacijama, datim pod koncesiju, upozorio je prošle godine u Narodnoj skupštini RS, danas pokojni, narodni poslanik Zdravko Krsmanović. Ada na rijeci Vrbas u Banjaluci, te ušće Rzava u Drinu u Višegradu, dati su u zakup za ukupno 17.000 KM godišnje.

- Nije teško izračunati da lokacije na kojima se nalaze Andrićgrad i banjalučki restoran “Ada” zakupce koštaju manje od 1.000 KM mjesečno. Veća je kirija za dobar kiosk u centru grada nego za čitavo ušće reke na kojoj koncesionar zarađuje milione – rekao je tada Krsmanović.

Na javašluk u oblasti koncesija upozoravala je i Glavna služba revizije RS u dvije revizije učinka. Revizori su, između ostalog, upozorili na nejasne procedure i rupe u zakonu, kroz koje se provlače lovci u mutnom, ali i na neregularno i po rijeke opasno vađenje šljunka i pijeska, te na divlje majdane kamena, gline i drugih sirovina. Upozoreno je da Ministarstvo energetike i rudarstva, koje je po zakonu zaduženo da štiti mineralne sirovine i upravlja njima, „nema čak ni evidenciju divljih kopova“.

I dok je naplata koncesionih naknada mršava, kad je riječ o isplatama nimalo se ne štedi. Pokazala je to i isplata „bijelog hljeba“ trojici bivših članova Komisije za koncesije početkom prošle godine. Kako su upozorili mediji, tada je toj trojki, sve sa kamatama, a na osnovu sudske presude, isplaćeno 130.000 KM. Predsjednik Komisije za koncesije, socijalista Radenko Đurica, tada je nonšalantno rekao: „Nismo imali para da im to isplatimo, sada imamo para, pa smo isplatili.“ U međuvremenu iznos je zbog kamata gotovo udvostručen.

Da nije sve u koncesijama, jer nečeg ima i u zaštiti prirode, dobro uštimovanim zakonima i dobrim odnosima sa koalicionim partnerima, pokazuje i primjer Fonda za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost RS. Prilično dug i komplikovan naziv, priznaćete. Prvobitno je to bio samo Fond za zaštitu životne sredine, ono „energetsku efikasnost“ dodato je u nadležnost kasnije, kad su vješti socijalisti skontali da će baš u ovoj oblasti biti para, pogotovo iz pretpristupnih fondova EU. Na čelu ovog fonda je bivši potpredsjednik Socijalističke partije RS Srđan Todorović.

Da je ovaj fond uglavnom protočni bojler za milione, nedavno je potvrdio i sam Todorović, kada je na pitanje da li je Fond za zaštitu životne sredine podnio ijednu krivičnu prijavu za krivično djelo protiv prirode, rekao da to „nije u nadležnosti Fonda“, jer je Fond „mehanizam Vlade RS za prikupljanje naknada“ za ugrožavanje prirode. A tih naknada, bogami, ima prilično. Tu je naknada koju plaćaju zagađivači životne sredine, pa naknada za opterećivanje životne sredine otpadom, pa naknada za zaštitu voda koju plaćaju vlasnici transportnih sredstava koja koriste naftu ili naftne derivate...

Fond je u 2016. godini ostvario ukupne prihode od naknada u iznosu od skoro 7,5 miliona KM, dok su rashodi u toj godini bili nešto veći od 3,7 miliona KM. O tome kako se tim, a i ostalim milionima, jer Fond ima i druge izvore prihoda, upravlja javnost baš i ne zna mnogo. Tek se naslućuje da među klijentima Fonda, koji dobijaju novac za borbu protiv zagađenja, ima i malo poznatih organizacija i preduzeća, čiji su osnivači kadrovi SP i, naravno, SNSD.

Jedan od rijetkih slučajeva kada je ovaj fond dospio u žižu javnosti desio se 2017. godine i to opet zaslugom poslanika (tadašnje) opozicije. Naime, tada je u javnost isplivalo da je u Fondu bez konkursa zaposlena Zrinka Ivanković, kćerka tadašnjeg ministra poljoprivrede RS Steve Mirjanića (SNSD). U to vrijeme ministar Mirjanić bio je i član upravnog odbora Fonda za zaštitu životne sredine RS.

Pri tom nije prekršen zakon, jer zakon dozvoljava Fondu, kao i drugim upravnim organizacijama i javnim preduzećima, da zapošljavaju bez javnog konkursa ljude koji će primati platu s leđa građana RS. Da apsurd bude potpun, Republička komisija za utvrđivanje sukoba interesa RS je nakon pet mjeseci „razmatranja slučaja“, utvrdila da sukoba interesa nije bilo, jer "kćerka i ministar više ne žive zajedno".

Uz dva ministarstva, onog kojim rukovodi lider Socijalističke partije, „londonski đak“, koji ne zna engleski, Petar Đokić, te onog kojim je donedavno rukovodio socijalista Predrag Gluhaković, poznat po tome što je za njegovog mandata „nestao“ ugovor o privatizaciji banjalučke robne kuće „Boska“, važna karika za vladavinu nad prirodom je i javno preduzeće „Šume RS“.

„Šumama RS“ godinama vladaju socijalisti, uprkos povremenim smjenama direktora i prijetnjama iz SNSD-a, da će biti „počišćeni“ rukovodioci koji gomilaju gubitke. „Šume RS“, odnosno pojedina gazdinstva u ovom velikom preduzeću, godinama su u milionskim gubicima, iako faktički, sijeku i prodaju „gotovu“ šumu. Ipak, donedavni direktor ovog preduzeća Risto Marić je smijenjen, tek kada je, vjeruje se i glasovima šumara, osvojio mandat u Narodnoj skupštini RS.

Uprkos unutarkoalicionom „naguravanju“ pri podjeli „ratnog plijena“ nakon posljednjih izbora, „Šume RS“ su ponovo pripale socijalistima. Ali, ta bitka još nije završena do kraja.

Trenutno je u toku rovovska borba za drugu i treću fotelju u „Šumama RS“. Kako je nedavno za Srpskainfo otkrio izvor iz „Šuma RS“, ako obje ključne pozicije prvih saradnika generalnog direktora dobije SNSD, Dodikova će stranka, faktički, vladati šumama, a generalni direkor, socijalista Slaven Gojković, biće „samo marioneta“ na vrhu preduzeća.

Zašto se diže ovolika prašina oko dvije „pozadinske“ fotelje? Ne samo zato što su šume „bogata prodavnica bez vrata i katanca“, kako obično kažu šumari i jedan od najizdašnijih prirodnih resursa u RS, kako bi rekli stručnjaci, nego i zbog toga što se preko „Šuma RS“ kontroliše i drvna industrija, ali i peru i u stranačke kase prebacuju milioni maraka.

Primjera radi, nedavno je otkriveno da je bivši direktor Šumskog gazdinstva „Vučevica“ u Čajniču, SNSD-ovac Neđo Mašić, prodavao drvne sortimente preduzeću za koje je znao da neće moći da ih plati: Ta je firma propala, a više od milion KM, samo u ovoj transakciji, ostalo je nenaplativo. Ovaj slučaj nije jedini, ni prvi. Vjerovatno ni posljednji.