Stranke u BiH: umrla ideologija, prepisani programi i opasna demagogija

Kada se sa strane posmatra politička scena u Bosni i Hercegovini, stiče se utisak da se sva „ideologija“ vodećih političkih stranaka može svesti na lozinku: „Hoćemo vlast“, odnosno „Ne damo vlast“.

piše: Miljan Kovač

Mada je smrt ideologije odavno postala globalni trend, karakteristika bh. političkog pluralizma u zadnje tri decenije jeste da je zapravo nikada nije ni bilo. I to je osnovno obilježje političke scene zemlje koja nikako da preboli dječije bolesti tranzicije i izroni iz gliba etničkog kolektivizma na tlo građanskog društva.

Možda još veći problem jeste taj što vodeće političke stranke nemaju konkretne političke programe. U stvari, imaju ih, ali samo formalno, a izgledaju kao školski sastav koji su đaci jedni od drugih prepisali.

Paradoksalno je da se takvo stanje ne mijenja, ni pored činjenice da ovdje političke partije niču kao gljive poslije kiše, te po njihovom broju zaslužujemo istaknuto mjesto u Ginisovoj knjizi rekorda.

Borba za glasačko tijelo u BiH, međutim, nema nikakve stvarne veze sa konkretnim političkim programima, još manje ideologijama.

Dok s jedne strane opozicija obećava borbu protiv kriminala onih koji su na vlasti, vlast se kune u svoje poštenje, optužuje opoziciju da nije „patriotska“, odnosno da nije sposobna da bude bolja vlast od postojeće. I jedni i drugi obećavaju nova radna mjesta, bolje plate i penzije, odbranu „nacionalnih interesa“, a ni jedni ni drugi ne kažu kako će to ostvariti, niti od koga to brane „nacionalne interese“.

Sve u svemu, glasačkom tijelu se nudi izbor između manjeg i većeg zla i to je jedna od zajedničkih crta političke scene oba bh. entiteta. Po mnogo čemu drugom, na entitetski i etnički izdijeljenoj političkoj sceni postoje razlike.

Lov na glasove, po svaku cijenu, mjesto bilo kakve ideologije i konkretnih programskih opredjeljenja ustupa mjesto najobičnijem populizmu, pri čemu je politički ring pretvoren u estradnu binu. Iz toga proizilazi da između vlasti i opozicije ne postoje nikakve programske niti ideološke razlike, pa se promjene koje bi se mogle očekivati na izborima svode na personalna rješenja. Izuzetak su neke manje političke stranke, koje maksimalno uspijevaju ostvariti zapažen izborni rezultat na nekom lokalnom ili kantonalnom nivou. Takva je Naša stranka, socijal-liberalne provinijencije, koja ostvaruje zapažen rezultat na izborima u sarajevskom kantonu.

Govoriti ono što biračko tijelo „voli da čuje“ i podilaženje egu prosječnog glasača, osnovna je mantra u borbi za vlast. U našem slučaju, i taj ego je uglavnom etno-nacionalni, pa nacionalistička retorika još od uvođenja političkog pluralizma ovdje nailazi na plodno tlo. Prvi „uspjeh“ takve politike jesu prvi višestranački izbori u BiH 1990. godine, na kojima su apsolutnu pobjedu odnijele tri vodeće „nacionalne“ stranke: probošnjačka Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine.

Obraćajući se isključivo pojedinim etničkim zajednicama, a nikada pojedincu, građaninu, ostavili su daleko iza sebe, u izbornoj trci, socijaldemokratske, građanske, liberalne, pa i narodne partije koje se nisu uklapale u njihovu retoriku. Interesantan i pomalo zaboravljen podatak da od 109 opština koje je imala tadašnja Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina trojac SDA, SDS, HDZ, nije odnio pobjedu u samo dvije. Lokalnu vlast u Tuzli su osvojili reformisani komunisti – Socijaldemokratska partija (SDP BiH), a u Nevesinju Srpski pokret obnove (ogranak istoimene opozicione stranke Vuka Draškovića iz Srbije). Nakon krvavog rata, koji je za posljedicu, između ostalog, imao i ovakve partijsko-etničke podjele, na prvim poslijeratnim izborima, stranke nacionalnog predznaka su samo ovjerile svoju nadmoć. Osim kratkotrajnih uspjeha drugih političkih opcija na tom polju se do danas malo šta ili gotovo ništa nije promijenilo. Jedina promjena je ta da su nekadašnji ljevičari „shvatili“ da pobjedu na izborima odnosi isključivo populistička retorika, pa su se i sami „prilagodili“ realnosti.

Takav je slučaj sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika, koji je prvi put došao na vlast u Republici Srpskoj 1998. godine. Lider ove stranke se u toku tog svog prvog mandata deklarisao kao ljevičar u skladu sa imenom stranke na čijem je čelu. Njegovo javno izjašnjavanje kao antinacionaliste, orijentisanog ka evroatlantskim integracijama, nije mu donijelo veliku političku popularnost. Održavao se na vlasti do izbora 2000. godine. Na vlast je i došao uz logističku i svaku drugu podršku zapadne diplomatije, podržane tenkovima međunarodnih vojnih snaga, čiji je cilj, prije svega, bilo obaranje nacionalističkog,

Karadžićevog SDS-a Uklanjenje nacionalističke vlasti u Banjaluci, objeručke je, međutim, dočekano i od nacionalističke vrhuške u Sarajevu. Ući će u anale izjava lidera SDA, Alije Izetbegovića, koji je Dodikov dolazak na vlast propratio riječima: „Konačno normalan Srbin“! Kada je te iste godine na predsjedničkim izborima pobijedio radikalni nacionalista Nikola Poplašen i odbio da dā novi mandat Miloradu Dodiku, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH (OHR), Karlos Vestendorp je jasno iznio svoj stav: „Za nas je prihvatljiva samo ona vlada RS na čijem čelu je Milorad Dodik“! Nakon što je „normalni Srbin“ Dodik i koalicija koja ga je podržavala 2000. izgubio izbore, vlast je preuzela novoosnovana Partija demokratskog progresa (PDP), Mladena Ivanića. Partija, koja je od osnivanja predstavljana kao stranka „eksperata“ bliže centru nego desnici, formirala je vladu sa SDS-om. Ipak, u toj vladi, zbog izričitog stava međunarodne zajednice, nije bilo ministara iz SDS-a, koji je nosio etiketu svog osnivača Radovana Karadžića, optuženog za ratne zločine.

Uklanjanje čitavog ratnog ešalona SDS-a odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR), usljed čega je i ova stranka „stala na loptu“ dotadašnje nacionalističke retorike, Dodik je vidio kao svoju novu šansu. Preuzevši retoriku političkih protivnika, pred izbore 2006. godine, u nacionalističkim nastupima i mantranjem o samostalnosti RS, prevazišao je i njih same. Milorad Dodik, u većinski nacionalistički ostrašćenom biračkom tijelu, lako preuzima ulogu novog Karadžića. SNSD je ubrzo isključen i iz Socijalističke internacionale, a od „socijaldemokratije“ ostadoše samo ime i crvena partijska zastava.

Malo drugačija situacija je sa Socijaldemokratskom partijom (SDP BIH), za koju se do prije desetak godina moglo govoriti kao o ljevici. Ova stranka, koja je u jednom trenutku prešla entitetske i etničke granice (bar djelimično ili samo simbolično), na kraju se suočila i još se suočava sa ideološkom i programskom dezorijentacijom, pa i raskolima i gubitkom dobrog dijela biračkog tijela. Paradoks je da je i ovogodišenje kadrovko jačanje SDP-a u Banjaluci, mada multietničkog karaktera (netipično za bh. političku scenu), još više ideološki razgolitilo tu partiju, s obzirom da se radi o tehnokratskim, a ne ideološkim pojačanjima.

Sve ostale vodeće političke stranke su okrenute nekoj od tri većinske etničke zajednice („konstitutivna naroda“). Ako bi se uzela u obzir samo ta činjenica, olako bi se moglo zaključiti da se radi o strankama desnice. Međutim, kako je „ideologija umrla“, ništa osim često nacionalističke retorike te stranke ne čini desnim. Ako govore o ekonomskim ili socijalnim temama, onda će „desničari“ radije zvučati „ljevičarski“, ali opet isključivo iz demagoških razloga – odnosno dodvoravanja biračkom tijelu, uz obećavanje većih socijalnih davanja, radničkih prava, a uz to se nikada neće usuditi da govore o smanjenju poreza i drugih nameta privredi ili jačanju uloge i sigurnosti privatnog vlasništva, drastičnom smanjenju beskorisne administracije, jer mahali crvenom ili plavom zastavom političarima u BiH, bilo da su na vlasti ili pokušavaju postati vlast, ne pada na pamet da se odreknu pozamašnog kolača „javnih prihoda“ i njihovih koka nosilja u vidu javnih preduzeća, koja sve više tonu u gubicima, dok ih na dno vuku korumpirani partijski vojnici.

Autor: impulsportal.net