Srebrenica i izbori kao nastavak rata Srba i Bošnjaka - “Glasajte za našeg, da ne pobijedi njihov!”

Sobarica Milka bi glasala za svakog kandidata koji bi omogućio njenom poslodavcu, Bošnjaku, da sačuva svoj mali biznis. Jer, on joj je dao hljeb u ruke, kada je bila izbjeglica i kad je niko nije zarezivao. Mladi poljoprivrednik Dado dao bi glas svakom ko bi mu obezbijedio da po pristojnoj cijeni proda svoj domaći kozji sir. Dobar je to sir, šteta da se baca! Brico Ahmed bi bez razmišljanja glasao za kandidata koji bi bio pravi domaćin. Karate šampionka Kristina je “operisana” od politike, ali bi trčećim korakom pojurila na biralište da glasa za budućeg načelnika, voljnog da podrži mlade sportiste i djecu Srebrenice.

piše: Milkica Milojević

Svi oni, kao i mnogi drugi građani Sebrenice, tvrde da im uopšte nije bitno da li je načelnik opštine Srbin, Bošnjak, Rom ili Šveđanin. Ali, njihova se ne pika!

Od 1995. na svim lokalnim izborima u Srebrenici građani glasaju, ali izbora nemaju! Glasanje uvijek liči na popis stanovništva ili još tačnije, na “nastavak rata drugim sredstvima”. Tako je i ove godine.

Ovaj paradoks je najjasnije vidljiv, kada je u pitanju izbor načelnika opštine. Recept je oproban: sve “bošnjačke” partije okupe se oko jednog, “svog” kandidata. I sve “srpske” stranke stanu iza jednog, “svog” kandidata. Kada se stranačko kadrovanje završi, predizborna kampanja se svodi na pozive na nacionalno jedinstvo, u stilu: “Glasajte za našeg, nećete valjda dozvoliti da pobijedi njihov!” U tu ujdurmu uključeni su i predstavnici vjerskih zajednica, boračka udruženja i udruženja žrtava rata… Na dan izbora stižu autobusi s glasačima iz Srbije, Federacije BiH, inostranstva… koji su građani Srebrenice samo na papiru. Jer, nije zgodno osloniti se samo na malobrojne Srebreničane, koji žive u ovom gradu. Njima može svašta pasti na pamet, jer oni najbolje znaju kako je živjeti u opštini obilježenoj najkrvavijim zločinom u novijoj istoriji Evrope. I znaju da mir nije ovom nekad bogatom i prosperitetnom gradiću donio obnovu i iscjeljenje. Naprotiv, političarenjem i spletkama, koje sežu ne samo do Sarajeva i Banjaluke nego i daleko na evropski zapad, Srebrenica se dodatno urušava. Stanovništvo stari, gradić tavori na umoru. Mještani kažu da u Srebrenici i okolnim selima danas stalno živi i “noćiva” oko 1000 ljudi, mahom penzionera – duplo manje nego prije 15 godina.

Koliko je izborni rat za vladanje Srebrenicom žestok, svjedoči i činjenica da je Milorad Dodik, član Predsjednišva BiH i lider SNSD-a, najmoćnije srpske partije u BiH, lično došao u Srebrenicu da poradi na tome da svi Srbi “stanu iza jednog kandidata”. Još je zanimljivija poruka Islamske zajednice (IZ) u BiH, koja je pozvala sve svoje vjernike iz dijaspore da obavezno dođu na glasanje i da “posebno obrate pažnju na Srebrenicu”. Takva poruka ne treba da čudi, ako znamo da je prije četiri godine, a opet uoči lokalnih izbora, umjereni poglavar IZ reis Husein Kavazović na jednom skupu u Švajcarskoj, valjda ne računajući na to da će neko snimiti njegovu izjavu, svojim vjernicima poručio: “Nemojte dozvoliti da Vlah vlada Srebrenicom!”

Ove godine takvih izjava, bar za sada, nije bilo, ali sve je isto kao i prethodnih izbora. Za načelnika Srebrenice boriće se samo dva ozbiljna kandidata: Mladen Grujičić i Alija Tabaković. Grujičić je Srbin, Tabaković Bošnjak – svi drugi njihovi identiteti, uključujući i partijsku pripadnost i vrijednosti za koje se zalažu, u srebreničkom kontekstu su apsolutno nebitni. Nebitno je i to što su se za izbore za načelnika Srebrenice, formalno, kandidovala četiri kandidata. Jer, osim Grujičića i Tabakovića, iza kojih su stale najmoćnije stranke i njihove nacional- politike, preostala dvojica nezavisnih kandidata ne mogu uticati na ishod izbora.

Jedan kandidat je odustao, zarad nacionalnog jedinstva. Drugi, navodno, trguje svojom kadidaturom.

“Sve je to već godinama isto. Imamo glasanje, ali izbora nemamo”, kaže Ahmed Ustić, lokalni brico, čovjek iz čaršije, koji je u slobodno vrijeme roker i bajker.

Ahmed Ustić

Ahmed je i otac i suprug i čovjek, koji je ranjen u julu 1995. Preživio je srebrenički genocid. On je i preduzetnik koji je, iako je u Sarajevu imao razrađen posao, prije 12 godina odlučio da se nakon svega vrati u Srebrenicu. – I da u svom gradu nastavi porodičnu tradiciju.

“Brico je bio i moj djed i moj otac, u ovoj istoj radnji. Nigdje ja na svijetu ne mogu biti ono što sam, zahvaljujući tom nasljeđu i svom poštenom radu, ovdje u čaršiji u Srebrenici” – kaže Ahmed.

Jer, u čaršiji svako svakog zna, nema tu prevare. Ali nema ni političara, koji bi pomogao ovoj lijepoj varoši, punoj prirodnih bogatstava, kao što su bajkovite obale Drine, rude cinka i olova, ljekovite vode u zapuštenoj banji Guber koja godinama ne radi…

“Nema domaćina, koji će poštenim radom i znanjem voditi ovu opštinu. Imamo vanserijska prirodna bogatstva i vanserijske budale, koje to uništavaju. To vam je prava hajvan-divizija”– kaže Ahmed.

Taj “dobri domaćin” za koga bi Ahmed glasao trebalo bi da stvori uslove da mladi ostanu u Srebrenici i žive pošteno od svog rada i znanja. A to se, kaže, može, ako se zna i hoće.

“Ovako kako sada stvari stoje, mi od naše djece od malih nogu pravimo lopove i neradnike. Ako ja u svoju radnju uzmem mladog frizera ili frizerku, a ne mogu im dati više od 500 KM plate, mogu očekivati samo da me potkradaju. Ako djeca gledaju kako napreduju uhljebi s kupljenim diplomama, kako da ih ubijedimo da vrijedi učiti i raditi” – kaže Ahmed.

Ako bi se među kandidatima pojavio pravi domaćin, sposoban čovjek, koji ima viziju, živi u Srebrenici i želi dobro Srebrenici, glasao bi, kaže, za njega, ne osvrćući se na to da li je on Srbin, Bošnjak, Rom ili Jevrejin.

“Neću da glasam za fukaru, pa da mi je najrođeniji”, kategoričan je Ahmed.

Njegov san je da njegova djeca i djeca njegovih komšija i njegovi mladi drugari iz moto-kluba, ostanu u Srebrenici. Ali teško će to, veli, ići. "Mladi Srebreničani, koji su vrijedni, obrazovani, otvoreni i nisu spremni da trpe, odlaze. Žao mu je, ali im nema šta zamjeriti".

Jedna od mladih uspješnih Srebreničanki, koja ne želi da ode nego namjerava da u ovom gradu odgaja svoju djecu, je Kristina Milošević Marinković (27).

Kristina je nevjerovatna mlada žena, sportistkinja i menadžerka, koja ni u poodmakloj trudnoći ne odustaje od svoje misije. Bila je svjetska i evropska prvakinja u karateu, danas je terenerica i menadžerka karate kluba “Želja Ipon” u Srebrenici. Za šest godina otkako klub postoji, Kristinini djevojčice i dječaci postigli su nevjerovatne uspjehe. Osvojili su više od hiljadu medalja, u svojim redovima imaju 10 reprezentativaca i reprezentativki BiH i tri balkanske šampionke.

Kristina Milošević Marinković

“Šta god da je posljednjih godina pokrenuto u Srebrenici, nije uspjelo. Mi smo uspjeli”, kaže Kristina.

Nije stvar samo u medaljama i titulama, mnogo je veća pobjeda srebreničkih karataša i karatistkinja. Djeca u klubu odrastaju u zdravom okruženju i uz pravi uzor, i to zajedno.

“Naravno, djeca svih nacija treniraju zajedno i druže se, da je drugačije sve ovo ne bi imalo nikakvog smisla”, kaže Kristina.

Svi im se dive i ponose se njima, ali mladi karatisti nemaju skoro nikakvu podršku lokalne vlasti.

“Dobijamo oko 4000 KM godišnje iz lokalnog budžeta. Kad platimo registraciju za naše takmičare, ostane nam oko 2000 KM. Jedva opstajemo. Ne znam šta bih da nam nije našeg sponzora, Muradifa Pašagića, Srebreničanina koji živi u Slovačkoj” – navodi Kristina. Nije, veli, stvar samo u siromaštvu, jer ima klubova koji ne postižu ništa, a od opštine dobijaju mnogo više.

Najžalije joj je, kaže, što roditelji malih sportista moraju plaćati članarinu od 20 KM mjesečno. Para je to u siromašnoj sredini, pogotovo ako se zna da valja kupiti i opremu, ponekad i platiti putovanja na takmičenja.

“Grehota bi bilo da neko dijete, koje želi da trenira, mora odustati, jer to roditelji ne mogu da plate. Kad bismo imali, recimo, 15 000 KM godišnje iz budžeta, ne bismo imali takvih briga, a djeca bi trenirala besplatno” – kaže Kristina.

Naravno, klub ni njoj ne donosi zaradu, naprotiv, često mora iz svog džepa da finansira neke aktivnosti karatista. Za platu radi drugi posao u svom lokalu u Bratuncu. A mora da radi. Njen suprug, rođeni Srebreničanin, koji je završio dva fakulteta, ne može da nađe posao.

Kristina kaže da je “operisana od politike” i da se nikad ne bi stranački angažovala, mada je frustrira to što kao građanka pojedinka ne može ništa promijeniti u svom gradu. A promjene su neophodne.

Smatra da aktuelna politika ne nudi rješenja za promjene, ali da bi bez razmišljanja glasala za kandidata, koji bi ponudio bolje uslove za djecu u Srebrenici i podršku mladim sportistima, muzičarima, talentovanim studentima i đacima.

“Ni trena ne bih razmišljala da li je to Srbin, Bošnjak ili pripadnik neke druge nacije. To je nebitno. Bitno je da lokalna vlast ulaže u napredak svoje djece i mladih” – kaže Kristina. I poziva političare da ne dijele narod, jer Srebreničani samo zajedno mogu ostvariti napredak.

Srebrenica, inače poluprazan gradić, obično oživi ljeti, kada na odmor dolaze Srebreničani koji su se odavno odselili iz zavičaja. Ovoga ljeta nisu došli zbog korona pandemije. Ali i tokom ljeta i s jeseni, kada je počela školska godina i zahuktala se predizborna euforija, srebrenički parkovi, igrališta, ulice, pune su djece. Ljepota je gledati kako se igraju. A tužno je pomisliti koliko će njih, čim stasaju, ranac na leđa pa u svijet! Zna se zašto.

Nezavisni kandidat ili trgovac glasovima?

Na glasačkom listiću za načelnika Srebrenice će se, osim “jedinstvenog” Bošnjaka Alije Tabakovića, “jedinstvenog” Srbina Mladena Grujičića, naći i imena dvojice nezavisnih kandidata.

Nezavisni kandidat Mile Janjić, srebrenički veterinar, javno se odrekao kandidature.

Drugi nezavisni kandidat, Aleksandar Simić, ekonomista zaposlen kao činovnik u opštini, tvrdi da od kandidature ne odustaje i da će “pobijediti Mladena Grujičića”, jer će tvrdi, za njega glasati i Srbi i Bošnjaci. Naši sagovornici u Srebrenici, međutim, tvrde da od te priče nema ništa, da Simić ne ulijeva povjerenje i da je u pitanju sasvim drugačija igra.

Aleksandar Simić

“Simić će svoju kandidaturu prodati onom ko mu da više. Ili će u posljednjem trenutku odustati, ako od srpske strane dobije dobru ponudu ili će, ako mu bošnjački političari ponude više, ostati kandidat, kako bi na srpskom krilu “oteo” koju stotinu glasova od SNSD-ovog kandidata Mladena Grujičića, što bošnjačkom kandidatu povećava šanse za pobjedu”, kaže naš izvor, inače odlično upućen u lokalne političke prilike.

Simić, međutim, tvrdi da mu to ne pada na pamet.

“Ja sam ozbiljan čovjek u pedesetim godinama, nije mi do takvih igrarija. Neću odustati, osim ako prije izbora umrem ili ako me neko ne ubije. Hoću da pobijedim, da pomognem ovom narodu i naravno, da pomognem sebi i svojoj porodici”, kaže Simić.

Tvrdi da je za svoju kandidaturu u rekordnom vremenu skupio 251 potpis, te da su to sve bili potpisi Srba.

“Nudili su mi i Bošnjaci da potpišu, odbio sam, jer znam da bi to zlobnici zloupotrijebili. Čuo sam kafanske komentare u stilu: nek’ ide u džamijina džumu, pa će skupiti potpise" – veli Simić.

Priznaje da je ranije bio na čelu stranke “Za kralja i otadžbinu” u Srebrenici, da je bio i u SNSD-u, ali da to ne narušava njegov imidž nezavisnog kandidata. Tvrdi, takođe, da svojim biračima nudi “karakter, poštenje i povjerenje, koje je poljuljano bahatošću i pohlepom aktuelne vlasti”. Obećava i reviziju budžeta.

Upućeni, međutim, tvrde da je sve to prazna priča i da je Aleksandar Simić naprosto ljut i povrijeđen, jer nije uspio da se nametne svom idolu Miloradu Dodiku, pa ga predstavnici srpskih stranaka nisu čak ni pozvali na sastanak, kada su se dogovarali o zajedničkom kandidatu.

“To je djelo lokalnih političara i žao mi je što ih je Dodik poslušao. Ja Milorada Dodika volim više nego iko u njegovom SNSD-u, on je za mene svetac. Ali, u Srebrenici je izabrao pogrešnog čovjeka i ja sam spreman da mu to kažem u oči”, poručuje Simić i ponavlja da će pobijediti Grujičića, koji mu je na poslu šef.

Foto:

Impuls

Petar Pajević

Autor: Impuls